Poskočice i doskočice - Vjetrovito

Moja najdraža Joanne Harris me zaista uvijek uspijeva razveseliti svojim pisanjem na načine na koje nitko ne uspijeva. Ovoga puta se radi o zbirci kratkih priča Jigs & Reels, ili kako su iz Algoritma najavili prevedeni naslov - Poskočice i doskočice. Nije da sam ih sada po prvi puta pročitao, već po jednu priču čitam svako malo, tako da sam sada napokon završio krug. Najprije je to bilo kad bih pročitao neku knjigu do kraja, pa mi se ne bi dalo novu započinjati isti dan, čitao sam njene kratke priče. I nekako me uvijek bilo strah da ih ne ponestane. A sada ih je ponestalo i moram si naći nešto drugo za čitanje između romana...

Iako je Algoritam najavio kako će izdati tu knjigu na hrvatskom jeziku, ja nisam mogao dočekati, pa sam ju kupio u tvrdom uvezu na engleskom jeziku. Napokon, izvorno je uvijek najbolje. Čak sam si već pokupovao izdanja tvrdih uveza na engleskom svih njenih ostalih knjiga, jer ih još jednom želim pročitati izvorne. Evo što Joanne kaže o toj knjizi:

Moje se priče u toliko mnogo toga odvajaju od mojih romana. Za početak, pišem u drugačijim okolnostima - većina ovih priča su započele u hotelima ili na mojih bezbrojnim malim bilježnicama za pisanje - a možda je to i zbog toga što je mnogo njih u tako mračnom tonu. Roman treba dulje planirati, smještati; kao hrana koja treba odstajati kako bi pustila mirise. Pripovijetka je kratki pogodak, brzi popravak, nešto što je uzeti u žurbi. Puno njih mi se javljaju kada putujem; u zrakoplovima, u vlakovima, na zračnim lukama. Volim ta mjesta, i nikad mi nije dosadno, sve dok su tamo ljudi koje bih mogla promatrati. Ljudi u Poskočicama i doskočicama su često neobični, smiješni, čak i čudni; ali sve sam ih upoznala na različitim mjestima, i svi imaju dvije stvari zajedničke.
Prvo, svi oni o sebi misle kako su u potpunosti normalni, znači njihov neuobičajeni način života. Moje predgradske vještice odabiru Bellu Pastu za svoje ponovno okupljanje od srednje škole i agoniziraju zbog svoje težine; moja žena-delfin zaljubi se u čovjeka koji nije dobar za nju, kao i svaka žena; i moja Ružna Sestra, nakon tri stotine godina kako je bila zao lik u pričama, još uvijek želi svog kraljevića... Drugo, svi moji likovi su odabrani da plivaju protiv trenutačnog na neki način, kako bi izrazili sebe kao pojedince radije nego otplovili s ostalima. Ovo ponekad vodi prema katastrofalnim posljedicama, ali čini ih razumljivima; čini ih ljudima, čak i kada to nisu.

Zaista, priče su čudne, i u nekim slučajevima zamalo jezive. Atmosfera suvremenog svijeta se u njima miješa s gotovo romantičkim pojmom života. Neke od tih priča mogu se pročitati i na internetu, kao što su Faith and Hope Go Shopping i Ugly Sister. Na pitanje zašto je pisala kratke priče, Joanne odgovara ovako:

Napisala sam Poskočice i doskočice kako bih izrazila one stvari koje se ne mogu izraziti preko romana; misli koje vam dođu kada ležite budni u tri sata ujutro u nekoj stranoj vremenskoj zoni; komadići tračanja prečuti u autobusu; kratka vijest u mjesnim novinama, preneobična da dospije u državne novine; kratak pogled nekoga tko zna gdje, zatočenog u svom malom svijetu.
Male riječi. Postoji li takvo nešto? Sve je pitanje pogleda na svijet. Odabrala sam pisati većinu svojih priča u prvom licu, a to je zato što sam pokušala ući u svijet svojih likova, osjetiti ono što oni osjećaju; čak iako je krivo, ili strašno, ili tužno, ili neobično. Što više putujem, više shvaćam kako ništa više nije normalno; svijet je pun svakakvih mogućnosti, života, pa čak i u najobičnijim okolnostima, postoje stvari koje bi nas ispod površine iznenadile samo kad bismo znali. U ovoj zbirci priča, pokušala sam ogrebati površinu.

Nije li u pravu?

;-) Boris