Vjerovati radosti...

nedjelja, 31.08.2008.

Mt 16

21Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. 22Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: "Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!" 23Isus se okrene i reče Petru: "Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" 24Tada Isus reče svojim učenicima: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. 25Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mena, naći će ga. 26Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? 27Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim."

- 22:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.08.2008.

Mt 16

13Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: "Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" 14Oni rekoše: "Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka." 15Kaže im: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" 16Šimun Petar prihvati i reče: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." 17Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. 18A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. 19Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." 20Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.


Hrvatski Caritas u sklopu svojih aktivnosti poticanja međunarodne solidarnosti otvara mogućnost hrvatskim građanima da novčanim prilozima pomognu ratom stradalom stanovništvu Gruzije.

Donacijski telefon je 060 9010 (cijena poziva 6,10 kn), a žiro račun pomoći je: 2340009-1100080340, poziv na broj: 288. Hrvatski Caritas je odmah uputio 100.000 kuna za ovu žurnu pomoć.

Hrvatski Caritas u izravnom kontaktu s Caritasom Gruzije podržava projekt za prognanike u Tbilisiju koji konkretno pomaže u vidu: hrane (kroz pučke kuhinje koje vodi Caritas), prve zdravstvene i higijenske pomoći, lijekovima, krevetima, psihosocijalnom pomoći i podrškom ratom traumatiziranim osobama.
- 21:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.08.2008.

Sveta Jelena (Helena) Križarica

Slava je ove svetice u tome što je rodila i odgojila onoga koji će kršćanima nakon tolikih progonstava napokon dati slobodu oslobodivši ih bespravlja. Bio je to car Konstantin Veliki. Rodila se sredinom III. stoljeća u Drepanumu, u pokrajini Bitiniji. Barem tako svjedoči Prokopije koji tako tumači promjenu imena Drepanum u Helenopolis. Promjenu je odredio u počast rodnog mjesta svoje majke sam car Konstantin.

Helena je potjecala iz veoma skromne obitelji. I ako je vjerovati predaji, koju spominje sv. Ambrozije, vršila je službu »stabulariae«, a to znači da se brinula za staju. Kao takvu ju je upoznao i oženio Konstancije Klor. Bit će da je bila veoma lijepa kad ju je iz tako neugledne službe odabrao za ženu onaj koji je imao šanse da postane cezar. Kad je on g. 293. bio stvarno imenovan cezarom, Helena se od njega morala povući jer su državni razlozi silili novoga vladara da se oženi Teodorom, pastorkom Maksimijana Herkuleja.

Image and video hosting by TinyPic

I tako Helena sve do g. 306. ostade ponizno u pozadini. No, te je godine njezin sin Konstantin naslijedio oca pa pozva svoju majku na carski dvor davši joj naslov Augusta. Njoj je omogućio slobodan pristup carskoj riznici, njezino je ime i lik dao utisnuti u kovani novac i obasuo je svim počastima što odgovaraju položaju jedne carice. Helena je taj visoki položaj iskoristila da čini dobro. Nije podlegla onoj napasti kojoj podlegoše toliki što iz opanaka prijeđoše u papuče. Znak je to da je bila bogobojazna žena, ponizna, i da joj počasti i položaj ne zavrtješe glavom.

Euzebije Cezarejski spominje kako je za vrijeme jednog svog velikog putovanja po Istoku učinila mnogo dobrih djela kudgod je prolazila. Pritjecala je u pomoć bijednicima svake vrste. Siromasima je dijelila novac i odjeću, mnoge je zatvorenike i osuđene na prisilni rad po rudnicima oslobodila, mnoge je izbavila iz prognanstva.

Iz svega navedenoga jasno se vidi da je Helena bila žena duboke vjere, koja se očitovala u mnogobrojnim djelima. Njezina je vjera bila živa jer su je stalno pratila dobra djela. Isticala se i pobožnošću te poniznošću. Na bogoslužje bi dolazila skromno odjevena, pomiješavši se s običnim ljudima i ne tražeći u crkvi povlašteno mjesto. Siromahe je često pozivala k svome stolu i sama ih dvorila. Tu je veliku ženu resila i izvanredna razboritost.

Sveta Helena bijaše sva prožeta izvanrednom ljubavlju prema Spasitelju pa je g. 326. s mnogo pobožnosti poduzela hodočašće u Svetu zemlju, želeći obići ona sveta mjesta što ih svojim životom posveti naš Spasitelj. Tada se zauzela za gradnju bazilike rođenja u Betlehemu te uzašašća na Maslinskoj gori. Obje bazilike njezin sin Konstantin bogato nadari i dade ih raskošno uresiti.

Jedna predaja, što seže sve do pod konac IV. stoljeća, a koju spominje i sv. Ambrozije, kaže da je Helena dala kopati po Kalvariji te da je ondje pronašla Kristov križ i druge instrumente Kristove muke. Spominje i to da je nagovorila sina Konstantina da ondje podigne baziliku. To je bazilika Svetog Groba. Ona potječe od Konstantina, no nije sigurno da ima kakve veze sa samom Helenom. O iskapanju na Kalvariji šute i Euzebije Cezarejski i sv. Ćiril Jeruzalemski i stoga spomenuta tradicija nije povijesno zajamčena.

Helena je, bogata zaslugama i dobrim djelima, umrla u dubokoj starosti u nama nepoznatom mjestu tamo negdje između g. 328. i 330. Tijelo joj je preneseno u Rim i ondje sahranjeno u porfirnom sarkofagu unutar okruglog mauzoleja s lijepom kupolom. Odmah poslije smrti počeli su je štovati kao sveticu. Euzebije kaže o njoj »da je zbog svoga kršćanskog života vrijedna vječne uspomene«. Sv. Ambrozije ju naziva »velikom ženom svete uspomene«. Sv. Paulin Nolanski veliča je zbog njezine velike vjere. Hodočasnici koji su dolazili u Rim na grobove mučenika s istom su pobožnošću obilazili i njezin grob. Štovanje joj je veoma prošireno kako na Istoku tako i na Zapadu. Grci je slave 21. svibnja skupa s njezinim sinom Konstantinom. Zapad kao sveticu slavi jedino nju i to na današnji dan. Sarkofag se svete Helene nalazi u vatikanskim muzejima. Svetičin lik ovjekovječiše i mnogi umjetnici.

- 21:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.08.2008.

Velika Gospa

Medu najomiljelije marijanske pučke blagdane pripada današnji: Marijino uznesenje na nebo. Tko god može, za Veliku Gospu nastoji hodočastiti u koje marijansko svetište. Zato su naša marijanska svetišta toga dana puna proštenjara, sva raspjevana u dragoj hodočasničkoj pjesmi, ožarena ne samo ljetnim suncem nego još više žarom, molitvom i pobožnošću. Božji je narod onim svojim vjerničkim osjetilom osjetio da je to dan Marijine slave i zato u molitvi, pjesmi, djelima pobožnosti daje oduška svojoj radosti.

Image and video hosting by TinyPic

Teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva.
- 21:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 12.08.2008.

Sveti Maksimilijan Kolbe

Sveti Maksimilijan Kolbe (Zdunska Wola, Poljska, 7. siječnja 1894. - Auschwitz, 14. kolovoza 1941.) - katolički svetac, poljski franjevac, utemeljitelj katoličke udruge „Vojska Bezgrešne”, junak Drugog svjetskog rata

Djetinjstvo i obitelj

Rodio se pod imenom Rajmund Kolbe u Zdunskoj Woli, u siromašnoj radničkoj obitelji. Imao je četvero braće, od kojih su dva umrla kao djeca. Preostala dva brata, postala su franjevci konventualci. Roditelji su također otišli u samostan, no njegov se otac nije mogao naviknuti te je otišao među dobrovoljce za oslobođenje Poljske od ruskog jarma. Pao je u zarobljeništvo i bio je ubijen. Zbog toga je najstariji sin, napustio samostan i otišao u rat. Vratio se ranjen, a sudjelovao je i u Drugom svjetskom ratu, u kojem je završio u Auschwitzu, gdje su ga nacisti pogubili 1943.

Školovanje i studij

Rajmund je bio jako darovit i pobožan. Zbog siromaštva, nakon završene osnovne škole, nije se mogao odmah dalje školovati. Naknadno su mu pomogli lokalni župnik i apotekar te je otišao u trgovačku školu. U ranom djetinjstvu ukazala mu se Djevica Marija s dvjema krunama u ruci: bijelom i crvenom. Zapitala ga je koju želi. Izabrao je oboje. Značile su čistoću i mučeništvo. U 13. godini stupio je u sjemenište. Uz poteškoće, završio ga je. Poslan je na studije u Rim 1912. U 24. godini života, već je bio doktor filozofije i teologije. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Obolio je na pluća.

Image and video hosting by TinyPic

”Vojska Bezgrešne“

U Rimu su bile organizirane masonske protukatoličke manifesticije, koje su zabrinule Maksimilijana. Osnovao je katoličku marijansku organizaciju ”Vojska Bezgrešne“, s ciljem promicanja katoličkih vrijednosti, posebno širenja štovanja Blažene Djevice Marije. Imao je u planu koristiti medije, tiskati novine, osnovati radio postaje, formirati katolička kazališta i dr. Vratio se u Poljsku 1919. Nalazio je na nerazumijevaje redovnika, koji su ga smatrali zanesenjakom. No, nije se predao. Počeo je graditi samostan Niepokalanow – Grad Bezgrešne u blizini Varšave 1927. Za deset godina u njemu je bilo 800 redovnika. Samostan je bio tiskarsko - izdavačko poduzeće s najmodernijim strojevima. Izdavao je mjesečnik u Grodnom, kojem su u početku pripisivali propast. Postao je prvi poljski katolički dnevnik 1935. Tri godine kasnije imao je milijunsku nakladu. Maksimilijan je sazidao vlastitu željezničku stanicu, spojio Hiepokalanow s glavnom varšavskom prugom, podigao je radio-postaju, gradio je pistu i hangare za 4 zrakoplova, započeo je osnivanje katoličke filmske kuće. Osnovao je podružnicu u Japanu u gradu Nagasakiju. Došao je tamo s četvoricom redovnika bez novaca, bez znanja japanskog jezika, ali je uspio otvoriti tiskaru i objavljivao je katolički list. Imao je posjed izvan grada, tako da atomska bomba koja je pala na Nagasaki 1945. nije uništila posjed, ostao je čitav. Maksimilijan je planirao proširiti svoje djelovanje u Indiji i Polineziji te u Bejrutu u Libanonu izdavati novine na turskom, perzijskom, arapskom i židovskom jeziku, no dogodio se Drugi svjetski rat. Vratio se u Poljsku.

Drugi svjetski rat, junaštvo i smrt u logoru

Nacisti su 9. rujna odveli redovnike iz Niepokolanowa u logor Amtitz, ali su ih pustili 8. prosinca na blagdan Bezgrješnog začeća. Maksimilijan je nastavio tiskati list na njemačkom jeziku. Kad je u jednom broju napisao: „Nitko na svijetu ne može promijeniti istine“, nacisti su ga uhapsili i odveli 10. veljače 1941. u varšavski zatvor Paviak. Zlostavljan je i pretučen. Tranportiran je u logor Auschwitz. Krajem srpnja 1941. pobjegao je jedan zarobljenik. Zapovijednik logora Fritzsch odredio je, da će desetorica umrijeti zbog toga. Izabrao je te ljude. Među njima je bio jedan mladi narednik Fran Gajownieczek, koji je molio za milost, jer ima ženu i djecu. Maksimilijan Kolbe je prisustovao tome i ponudio se da zamijeni tog mladog narednika. Zapovijednik Fritzsch je pristao. Maksimilijan je umro 14. kolovoza 1941. u predvečerje blagdana Velike Gospe od injekcije karbolne kiseline. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 10. listopada 1982. Spomendan mu je 14. kolovoza.
- 21:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.08.2008.

Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!

22I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. 23A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. 24Lađa se već mnogo stadija bila ostisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. 25O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. 26A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: "Utvara!" I od straha kriknuše. 27Isus im odmah progovori: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!" 28Petar prihvati i reče: "Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!" 29A on mu reče: "Dođi!" I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. 30Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: "Gospodine, spasi me!" 31Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: "Malovjerni, zašto si posumnjao?" 32Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. 33A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: "Uistinu, ti si Sin Božji!"

- 22:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 09.08.2008.

Sveta Edith Stein

(Wroclaw, 12. listopada 1891.) - (Auschwitz, 9. kolovoza 1942.), mučenica i svetica rimokatoličke Crkve, suzaštitnica Europe, redovnica karmelićanka, doktorica znanosti na području filozofije, žrtva nacističkih progona Židova.

Edith Stein (redovničko ime: Terezija Benedikta od Križa) rođena je u ortodoksnoj židovskoj obitelji. Već je u trinaestoj godini izgubila vjeru i postala ateist. Godine 1911. počela je slušati predavanja iz germanistike i filozofije na sveučilištu svoga rodnog mjesta Wroclawa, no posebno ju je zanimala filozofija; u njoj je mislila naći istinu, za kojom je u duši čeznula.

Godine 1913. prešla je na sveučilište u Göttingen kako bi slušala predavanja Edmunda Husserla, začetnika fenomenologije. Husserl je također bio Židov, ali obraćenik na Protestantizam, dobitnik Nobelove nagrade na području filozofije. Edith je izabrala Göttingen kako bi slijedila čovjeka koji se, s pravom, nazivao najvećim živućim filozofom. Edith je u Göttingenu živjela uobičajenim studentskim životom. U kolovozu 1916. položila je doktorski ispit iz filozofije summa cum laude, a iste je godine u listopadu postala Husserlova asistentica.

Image and video hosting by TinyPic

U međuvremenu Prvi svjetski rat uzima stotine tisuća žrtava. Među žrtvama je bio i njezin prijatelj Adolf Reinach, koji ju je i upoznao s Husserlom. Edith je otputovala do njegove udovice. To je bio njen prvi susret s križem. "Bio je to moj prvi susret s križem i snagom Boga koju on udjeljuje onima koji ga primaju i nose. Prvi put sam ugledala Crkvu otkupljenih kršćana u njezinoj pobjedi nad poraznom smrću. Bio je to početak pada moje nevjere, židovstvo je izblijedjelo, a kršćanstvo zasjalo: Krist u otajstvu križa."

Ta filozofija bez filozofske problematike, bez metafizike, nije mogla zadovoljiti težnju Edith Stein za apsolutnim. U Freiburgu se upoznala s Husserlovom učenicom Hedwigom Conrad-Martius. Kod nje je često provodila jedan dio svojih praznika, tako i ljeto 1921. godine. Jedne večeri, kad je bila sama, uzela je iz prijateljičine biblioteke "Život Svete Terezije Avilske". "Počela sam čitati, bila sam odmah očarana i nisam prestala dok nisam došla do kraja. Kad sam zatvorila knjigu, rekla sam sama sebi: 'To je istina.'"

Sutradan je kupila Katolički katekizam i Rimski misal. Na Novu godinu 1922. primila je sveto krštenje i uzela ime Tereza - Hedviga, te je otišla u Bratislavu da priopći majci svoj prijelaz na katoličku vjeru. Kleknula je pred nju i rekla jednostavno: "Majko, ja sam katolkinja." Učinak tih riječi bio je potresan. Prijelaz Edithin na katoličku vjeru značio je za gospođu Stein duhovno otuđenje koje je neminovno imalo nastupiti između nje i njene kćeri. Ali poznavajući beskompromisni karakter Edithin uvidjela je da su svi prigovori i ljutnja uzaludni, prekrila je lice rukama i počela plakati. Plakala je i Edith. Nježno je ljubila svoju majku i žao joj je bilo zadavati joj bol. Znala je da će odsada ona i majka biti dva svijeta koji se nikad neće moći razumjeti. Ipak, nije došlo do potpunog prekida između Edith i njezine majke.

Image and video hosting by TinyPic

Godine 1933. ušla je u karmelićanski samostan u Kölnu i uzela ime sestra Terezija Benedikta od Križa. Bila je profesorica na Pedagoškom institutu u Münsteru. Pisala je knjige o katoličkoj filozofiji. Pet godina kasnije bježi pred nacistima u Nizozemsku, odakle je 1942. godine deportirana u nacistički koncentracijski logor Auschwitz gdje je ubijena iste godine.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Edith Stein blaženom 1. svibnja 1987., svetom 11. listopada 1998. godine, a 1. listopada 1999. suzaštitnicom Europe, zajedno sa sv. Brigitom i sv. Katarinom Sienskom.

Spomendan joj je 9. kolovoza.
- 23:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 06.08.2008.

Preobraženje Gospodinovo

28Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. 29I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. 30I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. 31Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. 32No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. 33I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji." Nije znao što govori. 34Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. 35A glas se začu iz oblaka: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!" 36I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli (Lk 9, 28-36).

Image and video hosting by TinyPic

Utisni i ti u sama sebe taj lik, da možeš postati likom Kristovim.

Neka kao sunce sja i lice naše duše, da ono što vidimo vjerom sja u našim djelima; i neka se dobro što ga osjećamo u svojoj nutrini pretvori u svjedočenje vanjskih djela, a ono što uživamo u razmatranju Boga neka se raspali ljubavlju prema bližnjemu.

Samo će tako naše lice sjati kao sunce.

Sv. Antun Padovanski
- 21:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.08.2008.

Sveti Ivan Maria Vianney

Ovaj mjesec je cijeli niz blagdana u kojima se slave zanimljivi sveci. Objavit ću biografije, nekih od njih, kako će dolaziti u mjesecu.


Ivan Maria Vianney rođen je 1786., uoči Francuske revolucije. U njegovom djetinjstvo, Crkva je bila proganjana pa je potajno išao na vjeronauk, a prvu pričest, primio je u jednom spremištu, jer se nije moglo drugačije. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Uočio ga je župnik Balley i školovao ga. Problem je bio, što je sv. Ivan jako teško učio, makar je imao veliku volju. Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob sv. Franje Regisa. Od tada je napredovao u naukama, makar mu je i dalje latinski jezik zadavao velike tegobe. No, uspio je postati svećenik.

Postao je pomoćnik svog župnika. Njih dvoje su se natjecali tko će biti bolji. No, dobri je župnik Balley uskoro umro. Ivan ga je oplakao kao svoga najvjernijeg prijatelja.

Godine 1818., imenovan je župnikom u Arsu i ostao tamo sve do svoje smrti.

Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Netko je o njegovim stanovnicima rekao, da ih osim krštenja ništa ne razlikuje od životinja. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio, da sve bude što ljepše. Ljudi su u velikom broju dolazili k njemu. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. I tako je polako počeo arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed. Godine 1855. došlo je k njemu oko 20 000 ljudi.

Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više.

Za dobro svoje župe, sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neke vrste sirotište za siromašnu djecu. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva.

Svjedoci koji su svjedočili o njemu u postupku za proglašenje blaženim tvrde, da je bila tolika navala oko njegove ispovjedaonice jer je čitao u ljudskim srcima.

Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika.
- 22:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.08.2008.

Mt 14

13Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. 14Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike. 15Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: "Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane." 16A Isus im reče: "Ne treba da idu, dajte im vi jesti." 17Oni mu kažu: "Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe." 18A on će im: "Donesite mi ih ovamo." 19I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. 20I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. 21A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.


danas je i blagdan bl. Augustina Kažotića

Blaženi Augustin Kažotić (Trogir, 1260. - Lucera, Italija, 1323.), najuglednija hrvatska osoba 14. stoljeća, blaženik, redovnik dominikanac, zagrebački biskup, začetnik humanizma u sjevernoj Hrvatskoj, govornik i znanstvenik.

Bl. Augustin rođen je oko godine 1260. u Trogiru. Zaredio se u Splitu. Kao dominikanac studirao je u Parizu. Godine 1303. imenovan je zagrebačkim biskupom. U Zagrebu je bio vrlo djelatan. Utemeljio je katedralnu školu i knjižnicu. Mnogi su ga plemići zbog njegova značaja i kreposti uzimali kao suca u svojim medusobnim sporovima. Zbog svoje svetosti života, velike kulture, snažne rječitosti medu svim ugarsko-hrvatskim biskupima uživao je velik ugled. Nakon posjeta papi u Avignonu 1318., nije se više smio vratiti u Zagreb, jer se zamjerio tadašnjim političarima. Tako je imenovan biskupom u južnotalijanskom gradu Svete Marije, Luceri, gdje je umro godine 1323., na glasu svetosti. Pokopan je u Luceri. Carlo Sisto piše da su »Hrvati uzalud pokušavali kradom oteti blaženikovo tijelo« Narod ga je poradi brojnih čudesa što ih izvedoše njegove relikvije, medu ostalim ozdravljenje nijemih i opsjednutih, brzo počeo štovati. To je štovanje 1702. službeno potvrdio papa Klement XI., proglasivši ga blaženim. U novije vrijeme opet je sve ispitano pa ima nade da se proglasi svetim. Zaštitnik je Hrvatskog društva crkvenih glazbenika.

Prvi je poznati organizator crkvenog pjevanja u Hrvatskoj i tvorac tzv. zagrebačkog obreda.

Pape Benedikt XI. i Ivan XXII., napuljski kralj Robert I. Anžuvinac i kalabrijski vojvoda Karlo, slikar Tomaso da Modena, historičari Opicinus de Canistris, Galvano Fiamma, Bernard Gui i Miho Madijev, Augustinovi suvremenici, predstavljaju ga kao vrsna propovjednika i učenjaka s naglašenom erudicijom, dobrotom, izvanrednim smislom za suosjećanje sa siromasima i obespravljenima i drugim ljudskim vrlinama.

U Riznici zagrebačke katedrale nalazi se relikvijar-moćnik s humeralom-naramenikom bl. Augustina Kažotića. Humural je 1692. darovao beneventski nadbiskup, kardinal Vincencije Marija Orsini, kasniji papa Benedikt XIII. (1724.-1730.). Biskup A. I. Mikulić je humeral iz Kaloče donio osobno u Zagreb i za njega je dao izraditi moćnik, škrinjicu obloženu srebrom, s poprsjem bl. Augustina Kažotića te natpisom: “SACRUM HUMERALE BEATI AUGUSTINI EPISCOPI ZAGRABIENSIS”.

Augustin se posebno brinuo za siromahe. Tako je kanoniku upravitelju katedralne škole osigurao redovita materijalna primanja, ali mu je zabranio da od siromašnih učenika traži novac, ili bilo koje usluge. Od svojih biskupskih prihoda redovito je veći dio dijelio siromasima. Osobitu pažnju je posvećivao zdravstvu i higijeni naroda. Iz Bamberga je naručio priručnik o zdravlju, a po selima je dao kopati bunare i saditi ljekovito bilje (npr. u Vugrovcu).

Povjesničar Baltazar Krčelić, kanonik, piše da je 1312. g. u doba gradnje katedrale bila velika suša i da je po zagovoru bl. biskupa na današnjem Trgu bana Jelačića provreo izvor vode, koji je u posljednje vrijeme vrlo lijepo uređen. To je poznati "Manduševac".

Poznat je izvan Hrvatske, ali često pod drugim imenima: Augustine Gazotich, Agostino Kazotic i Agostino Gasotti.

Spomendan mu je 3. kolovoza.
- 21:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #