Vjerovati radosti...

Ljubavna priča

Ovaj tekst je poseban i ekskluzivan. Napisali su ga muškarac i žena o svom upoznavanju, hodanju i početku braka. Prvi tekst je od muškarca, drugi od žene. Ne znam o kome se točno radi, ali sigurno je, da je taj par iz Hrvatske, vjerojatno iz Zagreba, tekst je star bar 5 godina. Prilično je dugačak, ali ga vrijedi pročitati, govori o raznim temama na zanimljiv način.



" Do 25.godine nisam imao djevojku. Još od svoje 10. godine čeznuo sam za nekim s kim bih bio blizak, tko bi bio duša moje duše, netko kome bih mogao dati ljubav. Imao sam u sebi prave, iskrene ljubavi.
Tijekom osnovne i srednje škole, i studija bilo je različitih poznanstava s djevojkama u kojima sam nekako prebrzo želio vidjeti svoju buduću ženu, a one baš i nisu na taj način razmišljale.
Zaljubljivao bih se brzo, u mislima bih gradio vezu koja nikada uopće nije zaživjela i koju sam morao brzo zaboraviti. Nakon svakog takvog iskustva (koje je bilo bolno) postavljao bih si pitanje: Zar je moguće da mnogi moji prijatelji imaju djevojke (pa i mnoge), a ja ni nešto što bi barem sličilo na nekakvu vezu? Možda ipak nešto sa mnom nije u redu?
No, svako takvo iskustvo neuzvraćene ljubavi približavalo me Isusu. Koji put bih Mu se osjetio tako sličan – želiš dati ljubav i ne tražiš ništa, a bivaš pregažen. U trenucima odbačenosti i osjećaja bespomoćnosti - osim što sam pokušavao pisati pjesme – molio sam iz dna srca, a uz mnoge suze. Bila je to mješavina sebične želje da budem nekome drag na poseban način, ali i želje da iskreno dam ljubav koja se iz mog srca prelijevala. Slobodno vrijeme
koristio sam učeći glazbu, čitajući sve više sv. Pismo i duhovnu literaturu (zapravo gutajući) i redovito tjelesno vježbajući. Sve više ulazeći u vjeru i povezanost s Bogom osjećao sam veliku slatkoću i oduševljenje za Boga, ali i dalje sam se znao zagledati u pokoju djevojku i razmišljati što li će sa mnom biti. Došla je i vojska. Tu sam bio sretan što nisam imao djevojku, jer mi je bilo tužno gledati stalne rastanke pojedinih ročnika od svojih djevojaka, žena i djece jer krajem svakog tjedna smo se vraćali kući.
Inače nisam osoba od izlazaka u gostionice, disco i barove, te mračna, zadimljena mjesta. Ne pijem i ne pušim, volim lijepu glazbu i Boga i mislio sad da ako takav ne mogu nikoga naći, mijenjati se neću.
Od 23. godine odlučio sam moliti za svoju buduću djevojku. Razmišljao sam ovako: skupljat ću molitve u jednu zamišljenu «škrabicu». Kad upoznam djevojku, onda ću Bogu prikazati sve te molitve upravo za nju.
U vojsci sam prošao svašta, redoviti tretman, duhovno dosta ojačao, čitao sam puno pobožne literature i odlučio krenuti pomalo na karizmatske seminare – puniti se Duhom i slaviti Boga. I tamo sam pomalo «snimao» ne bi li koga upoznao. Iako je u takvim krugovima najviše mladih podvojenog ponašanja koji biraju ono što im odgovara i piju i od duha svijeta i od Duha Svetoga. Kojima je vjera «za uporabu u crkvi», a ne u svakodnevnom životu. Kako spojiti noćni život i poroke, nečedno ponašanje i odijevanje i neurednosti - s Duhom Svetim.
Konačno, shvatih istinu da nas Bog uistinu voli i vodi. Da ima za nas plan bolji nego mi sami i da ne ovisi o našem «snimanju» i «traženju» - hoćemo li koga naći ili ne. Od tada se prepustih u Njegove ruke. Išao sam u Beograd polagati prijemni ispit za studij glazbe koji bi trajao sedam godina, ali nisam prošao. I na tome zahvalih Bogu, jer je puno bezboštva idolopoklonstva među umjetničkom elitom tamo.
U Domu sportova u Zagrebu bio je seminar p. Zvjezdana Linića. Rekoh – eto prilike da slavim Boga, ne da bih dobio nešto – nego zato što mi On ionako sve daje i vodi me i jer je on jedini dostojan slavljenja. Odlučih Mu se prepustiti potpuno.
Krivi je dojam da ovdje stvaram dramu od ovako običnih stvari – samo želim posvjedočiti do detalja kako je kod mene bilo.
Dogovorih se dakle s prijateljem i nagovorih ga da pođe sa mnom. Ali nije došao. Na ulazu u dvoranu, poslužiteljica mi pruži program seminara. Danas je to moje žena.
No tada mi to nije ni palo na pamet. Otupio od loših iskustava i zbunjen pred Božjim promislom za mene prepustio sam se slavljenju Boga i programu seminara. U jednom trenutku nešto me je stalo gušiti i jako peckati u grlu. Suze su mi potekle pa sam izašao na zrak iskašljati se. Prišla mi je ista ona poslužiteljica, obujmila me pažljivo oko ramena i rekla da je to seminar ozdravljenja i da možda od nečega upravo ozdravljam. Osjećao sam se glupo i zahvalio na pažnji.
Doista, bila je to lijepa gesta prema neznancu.
Slijedećeg dana, krenuvši na seminar, ubrao sam u dvorištu jednu sitnu poludivlju ružicu za nepoznatu djevojku želeći tek zahvaliti na neočekivanoj pažnji – na isti način. Bilo mi je neugodno jer je to mogla i pogrešno shvatiti pa da (opet) ispadnem naporan, ali htio sam zahvaliti – pa kako ispadne. Bilo joj je drago, tako mi se činilo. Budući da je bila poslužitelj, vidio sam je tu i tamo po dvorani i mislio sam u sebi: Jadna djevojka, tko zna što će sve možda proći u životu (baš zbog dvoličnosti koja vlada među mnogim mladima u Crkvi – neće valjda biti žrtva toga). Odlučih joj sutra, zadnji dan seminara, pokloniti knjižicu «Hodanje mladića i djevojke», ne bi li je knjižica poštedjela bar nekih muka u budućnosti. Knjižica mi se sviđala iako mi se činila pomalo daleko od današnjeg vremena. Sad ZNAM da nije.
Uz to, u tu nedjelju poklonih joj još jednu ružicu. Tada smo se upoznali ali i oprostili odmah, jer sam te nedjelje bio krizmani kum.
Nisam tražio broj telefona ni bilo što. Prvi put. I osjećao sam se baš dobro. Rekoh samo da ćemo se sigurno već sresti jednom, negdje. Možda na nekom seminaru ili sl.
Ime sam zaboravio za deset minuta. To mi je bilo žao. Pokušavao sam se sjetiti, ali nije išlo.
Mjesec dana poslije susretoh je u svojoj župnoj crkvi iako je iz drugog grada. Jedan seminar bio je u pripremi u mojoj župi.
Imena sam se sjetio u međuvremenu pa sam ga i u mobitel zapisao.
Malo smo pričali. Prošao je i seminar, komunicirali smo porukama s vremena na vrijeme. Prošlo je gotovo i ljeto. Na more nije ponijela mobitel.
Javila se kada je došla i prošetali smo gradom. Otišli smo i u kino jednom s njenim prijateljima. Naši razgovori postajali su sve dublji i sve duži. Uglavnom o vjeri, ali i o životu uopće. Odgovaralo mi je to, a i njoj, činilo mi se. U jednom od naših razgovora rekla mi je da ne bi htjela hodati sa mnom, nego samo da ima muškog prijatelja. Iako sam i ja isto tako mislio, zvučalo mi je tvrdo ograničiti se tako. Jer, tko zna što Bog želi. A i ja sam jako htio imati prijateljicu ženskog roda kako bih mogao opušteno, bez ikakve namjere, otvoreno razgovarati o svemu i kako bih ipak malo upoznao ženski rod. Teško je tako razgovarati s nekim kad započne flert, igra. Ispravila se kasnije, složili smo se da će biti kako Bog hoće. Nismo htjeli isključiti Njega i Njegove planove.
Zanimljivo da mi je rekla kako se tipovi poput mene odmah u nju zaljube a ona baš ne može zamisliti da bi bila s nekim tako 'dobrim' dečkom. Kao da bi ipak nekog malo 'zločestog' dečka, a 'dobrog' za prijatelja. Nisam čuo prvi put da djevojke više vole dečke s dna nego one koji im se čine čestiti. Valjda da ga one tada mogu pripitomiti. Ako?
I dečki vole normalne, spontane žene više nego one uvrnute, ali sada gledajući unatrag čini mi se da su te, koje muškima izgledaju neopterećene i spontane poput nas muških – zapravo potpuno izvještačene, jer žena je po prirodi brižna, do detalja brine o svemu – pa tako i o svom 'spontanom', 'ležernom' izgledu i držanju. A mi muškarci tražimo od njih da budu poput nas – a one još i pristaju na to. Mi ne bismo pristali biti poput njih. Jer to i ne možemo biti.
Krajem rujna jednom prilikom mi je rekla da bi (ipak) bila sa mnom. Bio sam malo u čudu,ali iako ovo nisam očekivao, izgledalo mi je kao početak nečega što bi moglo biti dobro. Prvi put da nisam navaljivao oko djevojke, nego sam joj (i sebi) dao potpunu slobodu. Budući da nisam bio zaljubljen -ona je imala lijepu dušu, osjećao sam se čisto i slobodno. Bilo mi je drago. Počeli smo hodati.
Nismo se držali baš sasvim čistog hodanja. Ipak mi je to bila prva cura.
Teško je bilo. Poljubili bismo se, pomazili katkad. Zbog toga mi je bilo teško, lijepo, ali i ne baš čisto. Budili su se u meni čudni osjećaji. Ono što sam želio udaljiti od sebe bilo je blizu. Osjećao sam da to nije sasvim u redu, ali to nisam ZNAO. Tada bismo odlučili da nećemo tako, ali držeći se za ruke i osjećajući blizinu voljene osobe teško je ne početi maziti tu ruku koja te drži. To je vodilo dalje i onda bi se našli u situaciji zreloj za ispovijed. No dovodeći se u grešnu prigodu bilo je teško izbjeći grijeh. A taj grijeh bila je svijest da Bogu nije drago kad se tako ponašamo, da nas to vodi sve dalje, kao da smo u braku, da mene poslije proganjaju nečiste misli i da osjećam da se poigravam sam sa sobom, da zamire razgovor, da ostajemo do kasno vani, da kradem nešto što mi još ne pripada.
Pod grijehom smatram tjelesne nježnosti koje pripadaju tek bračnim drugovima. Poljupci - sve dulji, dodiri - sve dulji, i tako dalje prema onome što ipak nismo željeli.
To je za mene bila teška, stalna borba. To jest, neprestano sam razmišljao o tome mogu li se sada ovome othrvati, mogu li ovo podnijeti, mogu li ono izdržati. Ipak sam uglavnom i uspijevao suzdržati se i svladati se. JA SAM SE STALNO S NEČIM BORIO – A ONE NE!
Njoj je jednostavno bilo lijepo; kad smo se ljubili, kad smo se mazili, kad smo se držali za ruke. Ona je duševno sazrijevala uz mene, a ja sam se cijelo vrijeme borio s vjetrenjačama. Djetinjasto! Ja sam bio u svom svijetu sve to vrijeme.
Patera Frkina smo upoznali u siječnju. Prošao je hodnikom samostana na Kaptolu. K. I ja smo puno molili pa tako i na grobu o. Vendelina.
Doviknuo je: "Golubovi, kako ste?" Kasnije smo opet naletjeli na njega pa nas je nakratko pozvao u sobicu za razgovore k sebi. Tu i tamo bih se s K. prepirao oko nekih stvari oko kojih se nismo sasvim razumjeli. Tek nakon trećeg razgovora s p. Frkinom shvatio sam da ja žene fundamentalno ne poznajem, a ni one ne poznaju muškarce. Bio sam zaprepašten da ono što mi je on rekao nisam nikada ni slutio i da je zapravo istina o muškarcima i ženama toliko lijepa i jednostavna. I oslobađa od svih neurednosti.
Odlučili smo čisto hodati. Nismo se ljubili, samo smo se držali za ruke. Ali budući da je tada postajala mojoj duši sve draža, i to držanje za ruke postalo mi je preuzbudljivo. Preintimno. Katkad bismo samo naslonili obraz na obraz. A onda smo to sveli na to da me držala pod ruku. Jedno vrijeme je išlo, ali onda bih opet duševno nadoknadio razliku i opet bi postalo preuzbudljivo. Na koncu sam je zamolio da se uopće ne dodirujemo.
Ljutila se. Shvatio sam da stalno radim kompromise, a da se ipak stalno borim s tijelom. O, kako su sada naši razgovori postali žustri i bogati. U trenucima u kojima bi inače zagrljaj ili stisak ruke prekinuo i učinio nepotrebnima riječi sada su samo riječi preostale. Učili smo teškoće rješavati razgovorom. Pričali smo i pričali, smijali se i molili, i konačno sam bio slobodan.
Sada sam počeo osjećati stvarnu duševnu povezanost s K. Nisam se više borio sa tijelom i nagonima i tako se poigravao sa sobom, nego sam upijao njenu dušu i umjesto strasti osjećao sam toplinu u srcu, ljubav.
Postupno je u meni za njom rasla čežnje kao da je netko pola moje duše i srca stavio u nju pa se ona druga polovica želi stopiti s onom koja je kod nje prešla. Gotovo bolna čežnja. Ako bismo opet pali u nježnosti – ispovijedali bismo se. Ja sam se žestoko borio s čistoćom, gotovo vojnički. Eliminirao sa TV, izbjegavao kino, novine i javna mjesta puna nečednosti, i čekao kad ću s ljubljenom biti - obitelj. Ona me je hrabrila i razgovarali smo o svemu. Čuvala me. Čudila se u početku toj mojoj borbi, a i ja njoj jer ona toga nije imala, tih problema sa čistoćom. Shvaćala je pomalo i koliko meni znači njeno čedno odijevanje. I koliko izazovna odjeća i šminka uzrokuje muke i štete meni i drugim mladićima, a na koncu i samim djevojkama.
U početku smo razgovarali sami u autu ili negdje u osami, često do kasno u noć, ali poučeni lošim ishodom takvih susreta, sada smo se na vrijeme razilazili i išli rano svojim kućama, na spavanje. Poruke mobitelom znale su nam nanijeti puno štete jer smo različito doživljavali smisao poruke pa su izbijali nesporazumi. Zato smo se najradije – viđali, svaki dan po nekoliko sati. No to je već postajalo iscrpljujuće.
Iako sam mislio da smo i prije razgovarali o svemu – sada je ovo bila naša zajednička borba, naš projekt čistog hodanja, nešto jedinstveno i prelijepo.
Nitko nam nije mogao pružiti primjer osim na susretima kod p. Frkina gdje su katkad dolazili bračni parovi sa sličnim iskustvima.
Bili smo još nekoliko puta kod p.Vatroslava, on je posjetio i naše roditelje.
K. je još trebala diplomirati, a ja zaposliti se i tada bismo se oženili.
Moji su nas roditelji odgovarali. Sve im je to izgledalo prenaglo. Meni je K. bila prva djevojka pa su se bojali da bih mogao onako zaljubljen – sve upropastiti. A ja i nisam bio uopće zaljubljen. Bio sam miran i znao sam ono što oni nisu – da je naša ljubav sazrela, i to čistim hodanjem, i da više nema te stvari koja bi nas mogla razočarati u braku. Ovo je bio dovoljan trening.
Prošli smo u 10 mjeseci sve što je trebalo. Umjesto zaljubljenosti to je bila ljubav. Sveta i čista.
Zaposlio sam se do travnja pa smo za srpanj dogovarali vjenčanje. Moji me baš i nisu shvatili ozbiljno pa nisam ni razglašavao stvar dok sve ne dogovorim s K.
Poslušali smo savjet p. Vatroslava da moja buduća žena bude kućanica i da ostanemo s mojim roditeljima pod istim krovom. I znali smo što nas čeka i da za to treba puno strpljenja.
Došao je i dan moje punine. Vjenčanje je bilo prekrasno. Osjećao sam se baš kako treba. To je bila moja žena, gotovo sam mogao opipati milost Božju koja se izlijevala na obredu. Bilo mi je SAVRŠENO ugodno. Ja i K. smo izabrali čitanja i sami čitali. Proslava je bila skromna, bez glazbe i plesa, obred pod Misom i večera. Sve je završilo do 22.30. Bio sam istinski sretan.
Mislim da sam za vrijeme čistog hodanja sazrio za vjenčanje.
Prvu bračnu noć pali smo u postelju, shrvani od umora.
Danas, jedanaest mjeseci poslije, mogu reći da nikad nije zavladala monotonija, nikad razočaranje, nikad svađa ili galama. A da je bilo teških
dana – bilo je. Molimo, ustajemo i liježemo rano. Ništa nam ne nedostaje iako je plaća skromna, ali ljubav nadomješta sve tako da se ni s kim na svijetu ne bih mijenjao. Bilo je problema, a ima ih i sada. To je dio zajedničkog života jer su muškarci i žene dva potpuno različita svijeta.
Kao dvije 'puzzle' koje se slažu samo zato jer su posve različite, ali komplementarne.
Jedno drugome se darujemo ne ostavljajući ništa za sebe i tako se onda posjedujemo u cijelosti.
Televizor nemamo i ne želimo, puno razgovaramo šetajući ili molimo ili se odmaramo.
Nastojimo se držati savjeta p. Vatroslava jer smo uvidjeli da je sve ono što nam je govorio – dokazano i istinito. Sve u paketu.
K. je još mjesec dana radila da bi vidjela kao to izgleda. Sada bez oklijevanja radi kućanske poslove koje joj ja vrednujem kao ravnopravno skrbljenje za nas. Pola moje plaće (a i više) zarađuje ona a uz to je i u miru jer stigne pospremiti, odmoriti se, skuhati i opet me odmorna dočekati kad idem s posla. Stigne na Misu, pomoliti se, pročitati nešto, sresti se s nekim, šivati i živjeti svoj život kao poziv.
Nadamo se da ćemo uskoro biti blagoslovljeni i djetešcem pa da naša sreća bude još veća.
Gledajući unatrag, vidim veliku zamku u kompromisima sa svjetovnim razmišljanjem, a sve ono najdragocjenije što dijelim sa ženom stekli smo čistim hodanjem, čistog obraza pred Bogom.
Tek kada samo prekinuli s nježnostima, doživio sam da je naša povezanost postala tolika da mi je i pomisao na nju uzrokovala valove topline po tijelu i neku čežnju u srcu kao da je pola mene 'preselilo' u nju. Hodanje mi je doskora postalo toliko glupo da sam čeznuo da se vjenčamo i da konačno budemo jedno. Ne tjelesno, nego da budemo jedno biće. Shvaćao sam što znači "bit će jedno tijelo". Kao da sam postao polovično biće, toliko mi je značila. Sad sam razumio zašto je njoj već odavno hodanje bilo besmisleno. P. Vatroslav je predvidio kada ćemo se oženiti. Da smo od početka čisto hodali, to bi bilo točno jer bi točno tada i meni hodanje postalo muka. Ali budući da smo malo kršili, ja sam dozrio za ženidbu mjesec dana kasnije od njegovog roka. Kad bi djevojke znale koliko sebi štete čine kad se upuštaju u nježnosti! Mladići im nikad ne dozriju za ženidbu. Jer se poput djece stalno bore s čistoćom i sa svojom izdržljivošću - dok djevojke zriju za brak. A i kod mladića bi se trebala pojaviti ona zaručnička čežnja i iščekivanje vjenčanja kao i kod djevojaka. I ništa ih ne bi moglo odvratiti od ženidbe; ni neimaština, ni besposlica, ni karijera, ni neodlučnost.
Ni sada, u braku, nije moguće sasvim sjediniti te dvije polovice bića, moju i njenu. Bračni život i bračno darivanje, Božji su dar u tom smislu, ali uvijek ostaje dio koji se ne može stopiti, a čezne za tim. Vjerojatno će se i taj dio nas stopiti kad se naše duše stope u zagrljaju s Bogom, svojim izvorom.

Poljupci, držanje za ruke, zagrljaji mi sada ne predstavljaju problem, jer su sada nešto sasvim normalno. Više me ne uznemiruju, već su mi ugodni, naročito kad vidim koliko usrećuju moju ženu. Nama su oni kruh svagdanji i način da budemo blizu jedno drugome. Budući da znam da su mojoj ženi puno važniji nego meni, nastojim se što češće sjetiti da je dotaknem, zagrlim ili poljubim. To se uči dok ne postane način života. To je čini sretnom.
Kruna braka već je tu, jer smo dobili i dijete.












K. 25.

Nakon nekoliko krajnje loših iskustava s dečkima shvatila sam da sam pala i dublje od dna. Moje namjere uvijek su bilo dobre i nije mi bilo jasno zašto je onda s mladićima sve tako tragično završavalo.
Nakon susreta s E., mojim sadašnjim mužem i nakon naših iscrpnih razgovor, počela sam polako shvaćati zašto je u mom životu do tad sve išlo nizbrdo.
Taj naš susret od prvog dana ostavio je neizbrisiv trag u mom životu i zaokrenuo ga za 180 stupnjeva.
Bilo je to otprilike ovako…
Od svoje rane mladosti nekako me snažno privlačila ta neopisiva Božja ljubav, iako tada nisam dovoljno ozbiljno pristupala tome. Trebale su mi otprilike pune 22 godine da shvatim tko sam, što sam i zašto sam…
Prvog mladića upoznala sam već s 15 godina i to je ostavilo bolan trag na mojoj, ionako već ranjenoj duši. Sada shvaćam da sam u tom mladiću, kao i u onom koji prošao mojim životom poslije njega, tražila zapravo samo oca. Naime, moj otac poginuo je kad sam još bila dijete i tu prazninu nitko nije mogao popuniti.
Kako sam bila jako vezana uz Boga i Crkvu, osjećala sam da ovaj način na koji danas gotovo svi hodaju nije ispravan, no shvatila sam da se taj moj osjećaj i takav način razmišljanja previše kosi s razmišljanjima onih oko mene. Tako sam zaključila da sam vjerojatno ja u krivu tj.da sam hodala s mladićem kako ne treba. Uzalud mi je već u ranoj mladosti došla u ruke knjižica patera Vatroslava, "Hodanje mladića i djevojke". Pročitala sam ju važno odložila na stranu, podsmjehujući se. No kako je vrijeme teklo, tako mi savjest sve više nije davala mira. Nešto mi je govorilo da pogrešno radim i taj glas u meni bio je toliko snažan da sam bila na sto muka. Sve u mnei čeznulo je za svetom i nevinom ljubavlju, te je to i bio povod mom prekidu s prvim mladićem. Otada sam čvrsto odlučila čisto živjeti do braka. No za to nije dovoljna samo odluka. Potrebno je i ZNANJE. U moj život nakon dugi niz godina ušetao je drugi mladić, a s njim ubrzo i drugi pad. Kad sam shvatila da ne mogu održati obećanje koje sam si dala i da je sve nekako pogrešno i izvan moje kontrole, uslijedio je prekid i s tim drugim mladićem, iako smo već razgovarali o braku. To me sasvim slomilo i više se nisam imala čemu nadati. Osjećala sam se praznom, bezvrijednom i promašenom. Bila sam u tolikoj depresiji da mi nitko nije mogao pomoći. Utjehu sam jedva pronalazila u Bogu, iako mi ništa više nije imalo smisla. Više ništa nisam razumjela i pitala sam se kamo sve to vodi.
Prestala sam razmišljati o mladićima, iako su u to vrijeme nahrupili sa svih strana, i odlučila se predati u Božje ruke. To mi je valjda bio jedini ispravan potez do tad u životu.
Prepoznala sam se u izgubljenom sinu, shvatila sam da sam i ja poput njega ostavila jedino dobro, jedinu radost i iz dna duše zavapila sam Bogu da me primi u svoje naručje.
Još uvijek nisam shvaćala u čemu sam točno pogriješila, no jako sam i puno molila da mi Bog prosvijetli put i da izvršim Njegovu volju. To mi je jedino bilo važno.
Prvi put u mom životu rodila se u meni snažna želja da me Bog vodi, da mu se potpuno predam.
Cijeli život htjela sam imati uza se nekog tko će me razumjeti, voljeti onakvu kakva uistinu jesam,tko će me čuti, no u tom trenutku nisam to tražila od Boga. Shvatila sam da još nisam spremna primiti to i samo sam molila da mi Bog da snage da Ga čujem i poslušam. Redovito sam počela odlaziti na seminare u 'Tabor', čitati Bibliju i duhovnu literaturu te puno moliti. To me u tom trenutku jedino moglo održati na životu i u tome sam crpila snagu. Baš nekako u to vrijeme, 'Taborčani' su pripremali seminar u Zagrebu i pater Zvjezdan me jednog dana kao iz vedrog neba upitao bih li htjela stajati na ulazu i dijeliti program seminara, te tako poželjeti ljudima dobrodošlicu. Moram priznati da mi je to dosta teško palo, jer sam još uvijek bila u sebi slomljena. No, bilo mi je neugodno odbiti, tim više što me zamolio svećenik, pa mi je to zvučalo kao glas Božji.
Na tom seminaru smjestili su me na ulaz koji meni, naravno, nije bio povolji, jer su svi moji prijatelji trebali doći na drugi ulaz, no nisam htjela prigovarati, već sam odlučila poslušati i predati sve u Božje ruke.
U jednom trenutku, među mnoštvom koje je odlazilo, učinilo mi se kao da se izdaleka približava netko poznat i cijelo vrijeme sam mislila kako moram tu osobu pozdraviti kad se približi. Baš me preplavio neki čudan osjećaj, pogotovo kad se ta osoba približila i kad sam shvatila da uopće ne poznajem to biće. Bio je to moj sadašnji muž. Pozdravila sam ga kao i sve ostale, no onaj osjećaj od prije nikako nije prolazio. Jednostavno mi se činilo da ga poznajem, zapravo da ga znam, i to ne samo iz viđenja, a u isto vrijeme sam bila tisuću posto sigurna da ga nikad u životu nisam srela. Ni danas kad smo već godinu dana u braku, nije mi jasno otkud taj osjećaj i što je to bilo i uistinu često razmišljam o tome. Sve me to zbunjivalo još više jer taj mladić mi se uopće nije ni sviđao kad sam ga ugledala, niti sam imala kakve namjere s njim. Jednostavno sam osjećala neku povezanost između nas koja mi nije dala mira. Sad znam da je to bio prst Božji. I danas je taj osjećaj toliko ostao urezan u mom srcu da ga pamtim kao da je bio jučer. Tada nisam shvaćala što to znači, no sad mi je jasno iako još uvijek izaziva čuđenje i nedorečenost u meni.
Kako smo se E. i upoznali, opisao je on, a ja bih se zadržala na našem hodanju.
Moram priznati da sam se s E. počela nalaziti iz sebičnih razloga. U početku, dok smo na seminaru razmijenili pokoju riječ, čak mi je pomalo išao i na živce, jer sam smatrala da pretjeruje u nekim stvarima, a zapravo mi je već i onda, dok još nisam ni sanjala o njemu, bio glas Božji. On je duhovno bio daleko ispred mene, što me u početku zamaralo i zbunjivalo, no kako je Bog dao da uvijek nekako naletimo jedno na drugo, sve više smo počeli pričati i dodirivati sve važnije i ozbiljnije teme. Sjećam se kako mi je bilo pravo osvježenje što prvi put u životu nisam morala izmišljati neke gluposti da razbijem tišinu. Riječi su dolazile same od sebe i meni i njemu. Jednostavno se nismo mogli napričati. Prilikom tih iscrpnih razgovora shvatila sam kako mi je taj dečko pravo utočište od ovog izopačenog svijeta i u njegovoj blizini osjećala sam neopisiv mir i Božju prisutnost. No, ni na kraj pameti mi nije bilo da budemo nešto više od običnih prijatelja. Čak sam mu to i posebno naglasila da ne bi bilo nesporazuma. Jednostavno mi je godio razgovor s njim i ništa od toga mi više nije trebalo. Kako smo uistinu o svemu pričali, dotaknuli smo i temu o hodanju mladića i djevojke. Počeli smo komentirati knjižicu Hodanje mladića i djevojke. Ja sam se odmah uhvatila onog dijela o poljupcima uporno tvrdeći kako se ne slažem s time i kako nikad ne bih mogla hodati bez poljubaca. Naravno, odnos prije braka isključen je, no poljupci i nježnosti – ne. On je samo kratko odgovorio da ne zna jer nikad nije imao djevojku, ali da smatra da je knjižica sasvim ispravna i da bi trebalo hodati upravo tako kako unutra piše. Ja sam i dalje ostajala pri svom.
Naime, problem je bio u tome što niti sam ja poznavala muški svijet, niti je E. poznavao ženski svijet. Sudili smo samo po sebi i svojim nagonima i zato jedno drugo nismo mogli razumjeti. Tako je ta tema ostala na tome i više nismo o tome razgovarali.
Kako smo se sve više upoznavali, počeli smo pričati i o svojim životima, interesima, pogledima na budućnost. Meni je s E. postajalo sve ljepše i ugodnije i samo sam tražila ispriku da se nađemo. To me pomalo plašilo, jer se nikako nisam htjela zaljubiti u njega i dugo sam sama sebi to poricala. No jednog dana odlučila sam pogledati istini u oči i priznati sama sebi da već duže vrijeme volim tog neobičnog dečka.
Kad sam se konačno prestala boriti protiv te zaljubljenosti, osjetila sam neopisivo olakšanje i snažnu potrebu da mu kažem koliko mi je drag.
I tako sam se jednog dana odlučila reći mu to, jer sam smatrala da ako se ja njemu i sviđam, da mi to nikada neće reći, jer sam ga skoro svaki put kad bi se našli molila da se ne zaljubi u mene, jer ja želim samo prijatelja. Na kraju sam se ja zaljubila u njega.
Čekala sam zgodnu priliku da mu to kažem, iako mi je bilo jako neugodno, tim više što sam bila gotovo uvjerena da se ja njemu ne sviđam, jer nikad nije ništa pokušao, nikakav znak dao. Bio je uvijek jako pristojan i poštovao me i kao osobu i kao djevojku.
Jedne večeri dok smo razgovarali o svojim prednostima i nedostatcima, sjećam se kako je počeo nabrajati svoje tzv. mane, govoreći kako je uvjeren da nema takve djevojke kojoj bi se sa svim tim što jest mogao sviđati. Meni je u tom trenutku srce zaigralo od radosti, jer sve ono što je on nabrojao kao svoje mane bilo je upravo ono zbog čega sam se zaljubila u njega. I prije nego što se predomislim, rekla sam otprilike:"Meni se sve to kod tebe sviđa". Primijetila sam da se jako šokirao i ne znam tko se u tom trenu od nas više crvenio. Od tog trena naši životi počeli su se sve više približavati, ali i komplicirati. Sad kad smo počeli hodati počelo je i to nesretno držanje za ruke. Jasno hodati čisto, no nikako je bilo i njemu i meni da ćemo nam to nije polazilo za rukom. Meni nije padalo na pamet da se odreknem poljubaca i ubrzo su se svako malo počeli nizati poljupci koji su naizgled bili bezopasni. No ubrzo je vrag uzeo šalu i vidjeli smo da tako neće ići, a drugačije nam nije polazilo za rukom.
Često sam sama sebe uvjeravala kako je nemoguće čisto hodati, no knjižica je govorila drugačije. Tamo je bio jasan dokaz, crno na bijelom. Često sam ju ispočetka prelistavala i razmišljala kako bi mi mogli doći do tog patera Vatroslava. Nisam ni slutila da je bliže no što sam mislila. E. i ja smo uistinu željeli hodati kako treba, a nikako nam to nije uspijevalo, jer bi već i sam dodir ruke izazvao strašnu pomutnju. Zbog sve te napetosti i muke naši razgovori su se prorijedili i izgubili svoju jačinu, jer smo cijelo vrijeme bili rastrgani i razdražljivi. Ja sam toliko čeznula za poljupcima i zagrljajima, a istovremeno me zbog toga strašno pekla savjest, tim više kad sam vidjela koliku muku E. vodi oko čistoće. Jako nam je bilo teško i često smo se svađali u to vrijeme.
Sam Bog je jedne večeri stavio na naš put patera Vatroslava. Prošao je uz nas na hodniku samostana i za mene je to bio veliki znak. Nisam bila potpuno sigurna je li to on, pa sam bez promišljanja upitala: "Jeste li vi napisali knjižicu Hodanje mladića i djevojke?" I tako smo počeli s dugim razgovorima kod p.Vatroslava. Od velike koristi za cijeli život bila su posebno dva dvosatna razgovora s p.Vatroslavom nasamo, koja mi i sad odzvanjaju u ušima.
Tek tada sam shvatila koliko je veliko zlo ne znati koliko se muškarci i žene razlikuju, ali – baš u svemu. Kad mi je p.Vatroslav ispričao gotovo sve što trebam znati o muško – ženskim razlikama i odnosima, palo mi je ogromno brdo sa srca. Odmah su mi postale jasne sve svađe i prepirke između E. i mene i sve je odjednom dobilo svoj smisao.
E. je jednako tako bio oduševljen razgovorom kod p.Vatroslava i otada je sve nekako krenulo. Beskompromisno smo odlučili čisto hodati i to nam je sve bolje polazilo za rukom. Što smo se više trudili oko čistog hodanja, to su razgovori između nas postajali sve bolji i sadržajniji. Jako puno smo molili, jer svakim danom duševno smo sve više srastali jedno s drugim, pa je u skladu s tim rasla i potreba za tjelesnim sjedinjenjem. Jedno vrijeme je sve to prilično dobro išlo, no kao da nam to više nije bilo dovoljno. Čežnja nas je vukla u pogrešnom smjeru i sve se nekako počelo urušavati. Naime, razdiralo nas je to što nismo imali još mogućnosti vjenčati se, a ni skora budućnosti nije donosila ništa bolje. To nas je prilično obeshrabrivalo i vuklo nas prema dnu. Tako su opet uslijedili poljupci i zagrljaji, a s njima još veće nezadovoljstvo i razdražljivost. Vidjeli smo da to neće ići i žurno otišli tražiti pomoć kod p.Vatroslava. Prilikom razgovora p.Vatroslav je spomenuo kako i držanje za ruke može uzrokovati puno problema i ja sam pomislila kako je super da to kod nas nije slučaj. Nakon tog razgovora bilo je puno bolje i opet smo krenuli kako treba, s još većom revnošću, no i dalje držeći se za ruke. No E. je to bio velik problem, a da ja to nisam ni slutila. Jednom se ohrabrio reći mi to i ja sam, naravno, burno reagirala i strašno se naljutila, jer držanje za ruke mi je bila jedina utjeha. No ubrzo sam primijetila kako on, nakon što smo se prestali držati za ruke, radosno cvrkuće, razigrano i slobodno govori i povjerava mi se. Jer drukčiji je razgovor zaljubljenih, a drukčiji razgovor prijatelja. Postajali smo prijatelji. Sjećam se da sam tad mislila kako mu uopće nije stalo do mene jer otkad smo se prestali držati za ruke, on uopće nije imao potrebu pomilovati me. Postajala sam zbog toga nesretna i ojađena, no uspjela sam mu se nekako povjeriti i reći mu da me to muči. A on je na to rekao da sam mu, otkad se ne držimo za ruke, draža nego ikada, jer tek sada kad više nema problema s tijelom, može vidjeti moju dušu i upoznati svoju dušu. Otkad smo se prestali držati za ruke, E. je u svega dva mjeseca duševno potpuno prionuo uz mene i sam mi je rekao da je tek sad spreman za brak. Kad bi ljudi znali koliko patnji i boli može prouzrokovati jedno obično držanje za ruke, ne bi o poljupcima i nježnostima ni razmišljali, već bi ih se za vrijeme hodanja unaprijed odrekli. Možda je ženskom rodu to teško shvatiti, jer drugačije smo sazdane i tjelesno i duševno, no u tome i jest draž ljubavi. Odreći se sebe radi drugoga. Tako se i za vrijeme hodanja djevojka treba odreći nekih stvari koje njoj ne stvaraju probleme, kako bi i sebe i mladića dovela na pravi put. Za uzvrat imat će u braku zagarantiranu pažnju, zaštitu, toplinu, nježnost i sve ostalo o čemu mašta svaka žena.
Svojim životom mogu posvjedočiti da su tjelesni odnos i bilo kakve tjelesne nježnosti prije braka najbolja osnova za – nesretan brak i život u paklu.
Ovaj život koji dijelim s E. ne bih mijenjala ni za što na svijetu, jer otkad smo se upoznali, osjećam se kao da sam se ponovo rodila, a otkad smo u braku, osjećam se kao da sam umrla i došla u raj, a sve to nam je osiguralo isključivo čisto hodanje.
Bilo je, kako bi p. Vatroslav rekao, ne teško nego preteško, no vrijedilo je svake minute truda i muke. I uistinu je moguće, jer kad čovjek poklekne, Bog priskače u pomoć ako mu damo šansu.

Jako mi je žao zbog svih onih trenutaka u kojima sam izazivala E., misleći kako je to najbolji način da ga vežem uz sebe. Sad znam da je to bilo potpuna zabluda i neznanje, no bojim se da većina ženskog roda toga nije svjesna. Mi žene se toliko trudimo biti lijepe i svidjeti se fizički muškarcima da redovito u tome pretjerujemo i postižemo time i ono što zapravo ne želimo. Postajemo uzornim mladićima sablazan i opterećenja. Stoga bih htjela poručiti svim djevojkama i ženama da se muško srce ne osvaja fizičkim izgledom već isključivo duševnim putem. Ni sama to nisam htjela vjerovati dok se nisam osobno uvjerila u to. Sad znam da je to jedini i najbolji put do muškog srca i duše. Teško je danas povjerovati u to, jer svijet nam uistinu nudi i govori upravo suprotno, pa izgleda kao da je muškom rodu fizička privlačnost i erotičnost ispred svega, no želite li sretan brak s pravim katoličkim muškarcem, silno ćete pogriješiti krenete li tim svjetskim putem.

-djevojka X: «Kada dođeš na neki tulum, neku zabavu ili tijekom noćnih izlazaka, svi dečki prilaze onim curama koje su zamjetljive, dotjerane – razgolićene, izazovne, plijene pozornost i požudne poglede»

-djevojka Y: «Svi dečki koji se okupljaju na takvim mjestima. Je li to pravi izbor? Treba li uopće razmišljati na način da se moramo nekome svidjeti? Osim toga, mladića kojega privučeš izgledom- možda jednom privuče neka druga, koja će bolje od tebe izgledati. Što ćeš onda? Ili što ako tvoja ljepota jednom splasne?»

Onakvog muškarca kakvog je Bog zamislio i stvorio prije ćete izgubiti nego osvojiti krenete li ga osvajati tijelom. Naime, svaki muškarac koji nastoji živjeti po Božjim zapovijedima najprije se susretne s velikim problemom koji se zove čistoća. Možda je to nama ženama teško ili čak nemoguće shvatiti, jer mi s tim nemamo problema, ili barem ne u tolikoj mjeri. No muškarci su sazdani upravo tako da im to postaje životni problem. Zato je prava ludost takvog muškarca, koji se svim silama bori da ostane čist i neokaljan pred Bogom, zavoditi izazovnim kretnjama, odjećom, nježnostima. To bi upravo bilo kao polijevanje vrućeg ulja vodom, poslije čega ostaju bolne opekotine i na njemu, a još više na ženi. Potrebno je zato činiti upravo suprotno. Žene su ionako ljepši spol od samog početka i nepotrebno je previše dodatnog uređivanja i ukrašavanja. To samo pogoršava stanje. Dovoljno je biti uredan i držati do sebe, bez pretjerivanja. Cilj i zadaća svake žene je stišati oluju, a ne izazvati tornado. Zato je najbolje pristojno se obući, odbiti i najmanje nježnosti, pa čak i držanje za ruku, pa makar vam mladić rekao da mu ne smeta. Možda mu u početku i neće smetati, no s vremenom sigurno hoće, a tada će mu trebati sto godina da se ohrabri da vam to kaže, a kad vam kaže, već će biti alarmantno stanje. Zato je bolje spriječiti nego poslije liječiti. Jer svaki vaš pad, pogotovo mladićev, vraća vas tri koraka natrag i onda se redovito događa da žena puno prije sazrije za brak nego muškarac, pa onda imate još jedan problem više.
Zato je najbolje odreći se apsolutno svih tjelesnih dodira, nježnosti, zavođenja i biti sa svojim mladićem iskrena i odana prijateljica u kojoj će on vidjeti svog anđela čuvara i koja će mu biti utočište i spas od nečistoće. Tek kad muškarac to pronađe u ženi, tek onda se njegova duša počinje otvarati i stapati s vašom, što je neophodno za primanje sakramenta ženidbe. Jer u katoličkom braku potrebno je da muž i žena budu i jedno tijelo, ali i jedna duša. A za vrijeme hodanja postavljaju se temelji za to.
Dakle ozbiljnog mladića djevojka zadržava i veže uskraćivanjem – što potpunijim to više. Muškarca mogu tjelesno privući mnoge žene, no ostat će s onom koja ga je duševno osvojila, jer samo s jednom može postati jedno srce i jedna duša. Sve dok se muškarac bori s tijelom i čistoćom, on ne može duševno napredovati i zato se redovito dešava da žene cvile kako ih njihovi mladići neće ženiti. A redovita je pojava da mladiću kojemu se djevojka potpuno ne uskraćuje, s vremenom slabi volja naći se s djevojkom, jer ga svaki susret sve više uznemiruje i to mu počinje ići na živce. Dok mladić čija se djevojka potpuno uskraćuje, uživa u svakom susretu s njom i jedva čeka da je vidi, jer u njoj pronalazi utočište, odmor i mir. Niti jedan muškarac koji za vrijeme hodanja dijeli s djevojkom sve ono čemu je mjesto u braku, nikad neće duševno biti spreman za brak i upravo stoga gotovo svi brakovi danas doživljavaju tako teške brodolome. Jer u braku, kad dođe kriza, samo duševna veza i duševno jedinstvo može spasiti situaciju. A ako muškarac nije duševno sazrio, samo će se gomilati nezadovoljstvo i nerazumijevanje između muškarca i žene dok na kraju ne postanu tek znanci koji se povremeno susreću u kući, ili će se rastati.
Nadalje, muškarac koji nije duševno sazrio za vrijeme hodanja nikad neće moći razumjeti svoju ženu i biti ravnopravan, što znači da nikad neće znati poštovati različitosti između muškarca i žene, a isto tako ni žena koja je za vrijeme hodanja gubila vrijeme na nježnostima i dotjerivanju neće znati prihvatiti svog, potpuno drugačijeg muža. Duševna nezrelost najviše se očituje u nemogućnosti mladića da se otkine od svoje majke, da prekine tu jaku vezu i konačno duševno prione uz ženu. Djevojke koje čistim hodanjem ne prekinu tu vezu između majke i sina moraju se pripremiti na to da će se u presudnim trenucima mladić i muž ipak radije odlučiti za majku i stati uz nj. Zato je duševna veza važnija od držanja za ruke i zagrljaja. Hodanje i brak nisu zaljubljenost i zanesenost koja nam tako često zavrti glavom, već ja za vrijeme hodanja potrebno toliko razviti dušu i dopustiti joj da prevlada zaljubljenost kako bismo u braku mogli i znali potpuno se dati za voljenu osobu. Jer brak nije ništa drugo nego potpuno darivanje sebe drugome.
Duševna spona između muža i žene koja se izgrađuje čistim hodanjem jedina je garancija i za zdravu tjelesnu povezanost muža i žene. Obje veze neophodne su za zdrav i sretan brak. Dok žena uživa u milovanjima i poljupcima koji ju opuštaju i ispunjavanju, muškarac svoje potpuno ispunjenje pronalazi u tjelesnom odnosu. Stoga se jedno drugom daruju. Muž ženi daruje poljupce i nježnosti, a ona na to odgovara odnosom.
To je jedini način da brak bude sretan, zdrav, neraskidiv i da svi budu sretni i zadovoljni.
Nažalost, često se misli kako su muškarci perverzni i spolno izopačeni, jer im je odnos od tolike važnosti. No to se sasvim pogrešno tumači. Bog je muškarcu usadio taj nagon upravo da bi se održala ljudska vrsta, jer žena se može satima maziti bez odnosa, dok muškarcu to nije moguće. On svoje ispunjenje pronalazi tek u odnosu, i to ne zato što je izopačen, već zato što je normalan i upravo onakav kakvog ga je Bog stvorio. Isto tako žena više uživa u nježnostima i poljupcima, jer ju je takvom Bog stvorio. Zato brak i jest darivanje. Muž i žena potpuno različiti daruju se jedno drugom. Žena nikad ne bi smjela zloupotrijebiti muža uskraćujući mu se bez opravdanih razloga. Jednako tako muž nikada ne bi smio bez opravdanih razloga uskratiti ženi poljupce i nježnosti.
Jednako tako je od velike važnosti shvatiti brak kao životni poziv i potpuno se usmjeriti na njega, a ne da nam on bude tek usputna postaja. Brak je LUKA, a ne POSTAJA.
Često se ljudi čude i ne razumiju zašto sam 'nezaposlena' i kućanica, tim više što sam završila fakultet. Kao da ima je nemoguće razumjeti da je moj životni poziv da budem upravo tu gdje jesam. Da budem kod kuće i brinem se za dom, obitelj, djecu.
Radeći još mjesec dana nakon vjenčanja, uvidjela sam kako nemam vremena uz to ni za one najobičnije kućanske poslove, a kamoli još i za obitelj. To me vrlo unesrećivalo. Htjela sam imati urednu kuću, pripremljen ručak kad muž dođe s posla i dočekati ga odmorna, vedra i nasmijana. Ništa od toga nije bilo moguće dok sam radila. Čak ni kad bih ranije otišla s posla, nisam uspjela stići pripremiti ručak dok muž dođe s posla, a redovito sam bila mrtva umorna. Meni je ipak važniji moj brak i obitelj od novca koji bih zaradila izvan kuće. A uz to, kad se sve zbroji, ispada da dok sam ja kod kuće, puno više uštedimo i imamo nego kad bih ja radila negdje. Najvažnije od svega je što ovako živimo u miru i ljubavi, bez užurbanosti i trčanja, koji su tako svojstveni današnjici. Posla doma uvijek ima napretek, no sa zadovoljstvom ga obavljam jer znam da time služim i Bogu i svojoj obitelji, a to mi je najvažnije.