Dugo već
Dugo već
u meni počivaju neispisane riječi
miruju na tihanim zelenim livadama sjećanja
sanjaju iščekivani trenutak iz odaja srca
kada će poteći putevima planinskih rosa
u susret tvojim jutrima.
Ledene su poljane okovale prvim mrazevima
naše rijeke u staklena ogledala
ljeskaju se u njima
zrcala uzaludnih pokušaja zaborava.
Tamo na rubu osmijeha
zaspala je biserna suza
tvojih šutnji na mojim strpljivim dlanovima.
Večeras umjesto dodira
poput bujice teku riječi
lepršaju svilene slike naših smijehova.
Znaš,
kad se otmu tvrdoglavim tišinama
bujaju i bježe
raspše se u mikronima postojanja
u kapljicama duge
oslikavaju nebeska prostranstva.
Na pragu modre noći
dok prve zvijezde grle rumene sutone
nevidljivim poljupcem blagoslova
dotičem ti obrise koji nestaju
u izmaglici prvih noćnih koraka.