KORAČA VRIJEME
Korača vrijeme
U kišnoj oluji nestala suza broji korake tuge
Moje srce lutalice
Ne nasjeda zamamnoj priči vjetrova
Koji lahorom opijaju dubine
U sjeti samoće noć izmiče u san
Kroz prazninu pružam dlanove
Razmičem maglovite sjenke prošlosti
Na rubovima sjećanja bljeskaju spektri topline
riječi zamrznute u dnu srca caruju
Okovane tišinom ne daju se stihu
29.11.2010. u 22:23 | 2 Komentara | Print | # | ^
The end again
Gdje je nestao čovjek
koji na dlanovima Duge razlijeva smijeh?
Gdje je nestala žena
koja nosi Sunce na vrhovima snenih trepavica?
Kamo su sakrili osmijehe nadanja
i ljubičaste snove obavijene lahorastim mirisom lavande?
Biljedi li to njihova bajka
satrvena realnošću nemogućnosti?
Na britkoj stijeni ispuštaš mi ruku
isprepleteni dodiri čežnje postaju sjećanja
zaključana u ladici s dragocijenostima
čekaju vremena nekih dugih postojanja
Ponosni pogled suočavanja s neminovnostima
ponire u oceansku dubinu tajanstvenog rastanka
ostavlja plesove vrhuncima dalekih planina
žuborima plavetne bistrine promrzle rijeke
neispričanim pričama zalutalih vjetrova
Pogled izgubljen u daljini
koja te otima od neizgovorenih pitanja srca