Opet
Opet sam tu,
na margini samoće rasplićem prepreke pred novim početkom
Nazirem opasnu odlučnost na jagodicama prstiju
koji zastajkujući ispisuju kraj.
Opet se vraćam u toplu kolijevku stiha,vjernog druga
koji me bez optuživanja čeka na obroncima iščekivanja
U noć prelijevam dan.
Pokušavam suzu preliti u osmijeh
Ne uspijevam danas,sutra ću opet pokušati
Naslućujem spoznaju da noći mogu donijeti spokoj stihovima
i nevjernim pjesnikinjama koje ih bacaju u prašinu zaborava.
Dozivaju me vremena prošlosti
u njihovim previranjima dozivam dijelić tebe
gubiš se u praznini srca
kao u bezdanu predalekih dozivanja
na dnu zdenca zastao si
skutren u osobnoj nemoći pokretanja.
Znaš,raskrižje je opet,
opet ono prašnjavo s prapočetka bivanja,
iz nekog davnog stiha
ono na kojem ustajem s okusom ranjivosti na stisnutim usnama
i kročim dalje putevima Duše lutalice,stazama čeznutljive sanjalice