...
Trče nečiji koraci kroz gluhoću zimske noći
Nedavno su tvoji pred sobom slali vedri odjek
nadolazećeg smijeha
s kojim si
vretenasto
vihorasto
lepršavo
prostirala tapiseriju osmijeha
na njihovim staračkim obrazima.
Osluškujem gluhu noć,
nije bijela kao ona pjesnikova,
hladna je,
čeličnog stiska,
na licu joj stisnute usnice od prkosa i moći.
Ne plamsaju u njoj noćas vatre tvoje vedrine
Samo joj je još svod ostao
prošaran zvjezanim biserima
čuvarima sjećanja na minule vatre tvojih smijehova
i sramežljiva srebrnina Mjeseca
s odsjajem procvijetalih proljetnih snova
zvonko obojanih toplinom tvog srca.