Ples na kiši
Vrelina splitskih ulica pržila joj je stopala kroz sandale.Pogledavala je krišom nebo, radosno pozdravljajući svaki novi oblak.Kišni Spasitelja skrivao se u oblačnim oblicima, nazirala ga je kroz željno iščekivanje prve spasonosne kapi. Riječi su im sve teže silazile s usana pritisnute sparinom grada u gluhi podnevni sat. Samo bi se on još povremeno pobunio protiv prevrućeg dana u kojem je ostalo još tako puno posla za obaviti. Ona se smijala usprkos vrućini i tijelu ljepljivom od znoja. Već se radovala trenutku koji je slutila i misli o Suncu koje prži bile su sve dalje. S prvim kapima gledali su je začuđeno. Izula je sandale, gurnula ih njemu u ruke, podigla ruke ka nebu i samo se vrtila po vremenom uglačanim popločanim ulicama. Zaokupljeni bijegom od iznenadnog pljuska prolaznici je nisu ni zamijetili. Nisu uočili ni radost pokreta ni čistoću mokre oznojene odjeće na ljepljivom tijelu. On je zbunjeni pogled iznjenjivao između nje i sandala u svojim rukama. Srce mu je plesalo na kiši, a tijelo ostajalo u stavu nepokreta, ograničenog zidom nametnutih ograda o ispravnom i pogrešnom, o pristojnom i nepristojnom, o ugledu i neugledu. Ramena su mu se tek neznatno trzala vođena željom nutrine da se pridruži taktu njezine vrtnje, ljetnom plesu na osvježavajućoj kiši. Trebao je još trenutak, jedan, sasvim mali, da se pokrene, da se prepusti.Onaj jedan do kojeg još nije dokoračao.