Prijatelju
Pišem ti pismo, prijatelju, iz davnine i dalekog grada na obali rijeke, rijeke čiji su nam slapovi ispirali sjete zadnjeg rastanka. Jesi li slutio da mi ruke na ramena stavljaš posljednji put dok si me s iskonskom toplinom , do skorog viđenja, grlio?Jesi li zato šutio i dugo me samo gledao suznim, muškim pogledom koji me i danas nenadano dočeka, poput lopova, iza ugla i na trenutak mi ukrade osmijeh? Znaš, ponekad, samo još ponekad, osjetim trag tvojih ruku na mojim ramenima, sve rijeđe, ali ipak...I tada, zaboli srce kao nožem probodeno što nema s kim igrati igru riječi, bez riječi. Znaš, onu našu, zbog koje su svi ostali samo mahali glavom? Danas putujemo razdvojenim stazama, vjerujem susrest će se negdje iza ovog vremena i prostora koji nas razdvajaju. Znam, do tada će dodir tvog zagrljaja počivati na mojim ramenima i onda kada ga ne budem svjesna. Ponekad ću te potražiti u stihu, svom ili tuđem ,tako je svejedno, bitno je da u pjesmi počivaš,, ovako dalek u njoj si mi najbliži. Noćas putujem virtualnim svijetovima kojima bi se ti smijao i vukao me vani da lovim zvijezde iznad oblačnog neba. Smijao bi se mojim pokušajima da postanem ptica, slobodna od svega i zastao da mi kažeš ime nove ljubavi. I zadirkivao bi me kao dijete zbog očekivanja tvog vjenčanja i radosti koju u meni budi pomisao na njega. Malo bi zaplesali na taktove vjetra, i smijali bi se, smijali....Umjesto vjetra, plesa i smijeha, ja ti pišem pismo koje nećeš čitati i... smiješim se pomalo sjetno....Nedostaješ mi večeras...