Raskrižja
Ponekad zabravim tišinu i pustim da se ljeskaju moji obzori u tvojim bespućima
Trgam latice nevidljivog cvijeta u dječjem poigravanju riječima istrgnutim iz bezdana ljubavi. Mačeve ukrštam s mislima izdajicama. Ne daju se otpuhnuti u pahulje maslačka zalutale na marginama preostalih vjetrova. I baš poput svih sanjam osmijeh na još mi nepoznatom, tvom licu kako razbija mrak nesusreta u koračanju prema mom radosnom iščekivanju. Padnem ponekad hrleći mu u susret otkrivajući da se netko još nepoznatiji od tebe spotakao na isti kamen kao i ja.
Ustajemo zbunjeni otresajući prašinu spoticanja sa starih iznošenih haljina zajedničkog vremena razilazeći se na prvom slijedećem raskrižju. Smjer odabiremo nesvjesni kvalitete ceste kojom ćemo dalje koračati. Ja... s mirnom radoznalošću. On... s čuđenjem nad mirom kojim koračam koracima još svježe izgrebanim od prošlog pada. Osmjehnem se lažnom susretu i padu, zamaknem iza ugla nepoznatog i u hladovini nevidljivosti zastanem prebirući po slovima protekle lekcije pretražujući srce. I koračam smjelo tražeći originalni zrcalni odraz mog osobnog osmijeha izgubljenog na licu stranca iz tame još nedokučive pogledu koji traži.