duplo dno

petak, 28.08.2020.

Proderala se. Neslućeno, samo tren prije. Vikala. Glave isturene kroz prozor. Istežući vrat za pogledom već neko vrijeme bezglasno umiješanim u spor između nekoliko ljudi na ulici. Iz njenog grla jurnule su naoružane do zuba vojske vokala, sonanata i konsonanata, zvučnih i bezvučnih. Vodeni top glasa čiji je mlaz šiknuo s trećeg kata dolje na ulicu!

Svako jutro, kad sunčani talasi naplave sobu kao barku nasukanu na pustoj plaži, ona širom otvara prozor što gleda u okna opustjele poslovne zgrade koju od njene gdje stanuje dijeli do nedavno prometna ulica, pa nalakćena na prozorsku dasku, izlaže lice suncu, uranja u žar ptičjih cvrkuta oštrih kao tek zašiljene olovke, pušta toplim zrakama da je dodiruju, miluju i maze isprepličući se s vjetrićem u prozračne lokne razigrane joj po licu.

Laže. Prvo izmjeri tlak. Katkad, barka se ljulja.

Jutro je. Uz raskriljen prozor smiješta se kao uz ogradu na palubi. Naginje, nad ponor što je otkrio duplo dno ulice ispražnjene od šarolike buke svakodnevice ljudi osim u taj tren buke glasova u raspravi između dvoje prolaznika i dvojice iz policijske patrole. Djevojka u ruci drži raširen list papira. Momak, vrećicu, dok se pravda i uvjerava da je samo išao kupit nešto za jelo.
Ubrzo stiže i pojačanje, još dva policijska auta. Iz jednog izlazi pojačivač i žurno prilazeći momku iz sve snage raspali mu šamarčinu. Šaketa! Siledžijski. Nogama, šakama, udara gdje stigne, ne gleda.

Pogođen odozgo kategorički, mlazom, prekida, okreće se i pogleda naviše

"Doći ćemo i gore po vas"

Pred jednim od ulaza susjedne zgrade stoji kao izrezan od kartona, čuvar. Bezbojan čovjek, jedina boja na njemu je kirurški zelena. Vidi. Šuti. Statira.
Stiže i policijski kombi. Za momkom zatvaraju se stražnja vrata.

Katkad, ulica se ljulja.

Prije nego što će zatvoriti prozor pogled joj se sretne s bezbojnim pogledom očiju prorezanih povrh zelene maske. Bila je sigurna da bi se on zakleo da ništa vidio nije.

Oznake: priče iz karantene