ime

ponedjeljak, 15.04.2019.

"Svako ime je čarobna formula. Slova zajedno plešu, svako nosi svoj karakter i zavodljivost, svako je nepoznanica, a zajedno tvore misterij cijelog imena. Jezična jedinica po kojoj nas znaju, poput čarobnjaka u tami, dodaje slovo na slovo, sastojak po sastojak i stavi na nas čaroliju. Ima imena koja nas dižu u nebesa; ima imena koja su samo teret na leđima i guraju nas sve dublje na dno."
(Elif Safak, Crno mlijeko)

Nikad se nisam srodila sa svojim. Možda zato što kad sam rođena ono i nije bilo moje prvo. Da sam se zvala drugačije saznala sam otkrivši među papirima u ladici noćnog ormarića u spavaćoj sobi mojih roditelja, lijepe mliječno bijele čestitke ispisane zlatnim slovima, oblika i veličine kao vizit kartice, gdje mojoj majci i malenoj imena za koje prvi put tad čujem, čestitaju i žele sreću uz njeno rođenje.
Jesam li tad u tom imenu prepoznala nešto što nisam i jesam ja, što je moje i nije, što je postojalo - dato, pa oduzeto, što titra zlatno, treperi začudno mi pred očima - u slovima, što ima u sebi nešto onovremeno, prošlo a neizbrisivo, prisutno, kao da se taj zaokruženi trenutak - događaj tako dalek mi utisnuo duboko u plitki otisak slova i takav zapečaćen čuva neprolaznim ono što je stvarnost tog vremena a i još više, daha, kože, mirisa, dodira, odjeka zvukova, topline, sigurnosti, što su se negdje u tim svečanim pravougaonim karticama baršunasto hrapavim, biserna sjaja, već lagano požutjelim, stopili s pouzdanošću, neizmjestivim, što se nastanilo u rukopisu.
Sviđalo mi se. Pjevno. Nepripadajuće. Pripadajuće. Neka druga - ja, nedokučiva. Propuštena. Preoznačena.
Prigrljena. Iznevjerena.
Značenje tog imena nije prestalo. Kao ona ja koju se ne vidi, ne čuje, ne odaziva joj se.
Znala sam - da znači, kad sam jednom, ostajući bez drugog glasa, za nekim još dovoljno blizu da bi me začuo s udaljavanjem, doviknula kao što doviknemo za kime da je nešto zaboravio ili ispustio putem
- moje ime je....... - ali me nije čuo a vokali poletjeli prostorom bezglasno su popadali na tlo.

................................................................ ***

Uz rođendan moje kćeri - kojoj se sviđa njeno ime, a kad joj kažem da znači Šumska vila, što voli čut i ponavljano, vidim joj zaigran osmijeh i krijesnice u očima - među okupljenima za stolom u malom restoranu, i moja je mama koja u jednom trenutku počinje evocirati sjećanje na moje rođenje. Uz već poznate mi detalje, spomene i ime koje mi je ona dala po svojoj najboljoj prijateljici, dok ja čekam nastavak, vjerujem, znane mi priče, kako je tata kad se vratio s Dalekog istoka gdje je bio u vrijeme kad sam rođena, promijenio ga jer mu se više sviđalo ovo koje nosim. Ali mama sad govori drugo i ja prvi put čujem da se stric, dok tate nije bilo, umiješao jer po njemu ono nije bilo prikladno, stršalo je kao žica na mjestu strgnutog spoja s platnom kišobrana tradicije što bi svakom bola u oči, a mama koja mu se iz poštovanja nije znala suprotstaviti prihvatila je promjenu imenom koje mi je on dao. Nije ni čudo što mi ne naliježe uz kožu, bilo mi je sad i jasnije zašto.
Kako je lijepo..... čujem među prisutnima dok poneko iskušava na jeziku ime što se dobro slaže uz zalogaj panna cotte s divljim bobicama. Šutim, ne kažem ništa. Moje lice ne odaje sadržaj misli baš kao ni moja torbica svoj sadržaj. A kako bi se silno iznenadili kad bi zavirili u nju i vidjeli malo ogledalce na preklop, biserna sjaja, oslikano krupnim plavim cvjetovima, s ugraviranim imenom za koje misle da su mi ga uzeli i pozlaćenom kopčom s kojom se otvara i zatvara.