kuća na otoku

srijeda, 29.11.2017.

Od našeg praha napravit će jednom vjetar portret s bijelim oleandrom u cvatu.

Stajala sam čekajući ispred ulaznih vrata vile Fiori dvaput povukavši za lančić malog trubastog zvonca pa se tišinom razlegao njegov meki melodični zvuk, sve dok tišina nije opet sve zastrla svojim gustim zelenim mirom što se široko granao listajući poput zelene loze što je bogato natkrivala prilaz kući. Primaknula sam se i oprezno provirila kroz uske proreze na kapcima vrata ostajući stajati oči u oči s unutrašnjosti kuće.

.............................................................***

Iza snenih kapaka, u dubini prostora, kroz jedna odškrinuta vrata blještala je bjelina kuhinje u kojoj je vladala prijepodnevna užurbanost.
„Nisam li ti rekla da ne ulaziš ovamo svaki tren dok se kuha! Idi se igrati!“, začuje se iznutra malo prije nego što će djevojčica odskakutati iz kuhinje zastajući kraj vrata pokrajnje sobe i osluškujući nekoliko trenutaka a onda joj pogled ne odoli rascvjetanom grmu pahuljasto bijelih cvjetova čiji je opojni miris okružen oblakom zlatnog zujanja ulazio kroz raskriljen prozor u predvorju pa odleprša vani kao na krilima – mala zujalica što će uskoro obletjeti svaki cvijetni grm u vrtu.

Prozor sobe pred čijim je vratima djevojčica nakratko stajala, okrenut ka vrtu, bio je poluotvoren.

„Nije više potrebno, Magda“, reče starica sklapajući oči kao da će spavati ali ih opet otvori gledajući u kćer.
Magdi se grlo stegne ali pogleda u majku odlučno.
„Bit ćeš bolje!“, pa odloži meku pamučnu krpu za obloge kraj bijele porculanske zdjele što je stajala na stolu i uz majčin krevet privuče stolicu u koju sjedne naginjući se ka njenom uzglavlju.
„Stavit ću ti oblog opet kasnije, a sad odspavaj“, obuhvati pogledom beskrvno uvelo lice u koje se već uvukao žućkasti ton boje kakvu poprimi lišće u jesen kad zažuti prije nego što svenuto otpadne ili boje kakvu ima sablasni zvuk kapanja vode iz česme kad u mrtvoj tišini i mraku pada na kamen – zvuk od kojeg protrne i zadrhti, od kojeg želi i mora smjesta pobjeći i koji je tako zaglušujuć da tek izlaskom na svjetlost iz mraka prolazi i jeza. Kao trenutna bol, kao srh. Kao utvare iz snova što s buđenjem i prvim zrakom svjetla kupe svoje prozračne siluete i odnose ih daleko gdje se više ne može dotaknuti onog strahotnog osjećaja što tako snažno zna naglasiti i samo jedna kap – po kap što pada na mokri kamen u studenoj tišini.

Nema više prijekora, tako mi poznatog, u njenom pogledu, pomisli Magda promatrajući majčino lice; tek mir onog neznanja koje nas štiti od zahtjeva da razumijemo i mnogo više nego što nam je to dopuštao naš uski mali svijet kojeg smo ogradili sa svih strana strašno lijepim prizorima sreće: Magda sa sombrerom na glavi s majkom na kupanju. Ona i sestra s ocem u šetnji gradom okupanim suncem. Majka i otac u vjetrom razbarušenom danu što se vidi po njihovoj razbarušenoj kosi i zanjihanim granama palmi. Ona i majka i svita svilenih haljina što će je u velikom finalu ispratiti u njen novi dom. Allegro molto što će u njihovim očima otkupiti sve Magdine za njih neprilične romanse. Stol za ručavanje koji će potom okupljati nasmiješena lica s njenim licem što se smiješi pri vrhu stola. Brod što se još ne vidi na horizontu udaljen budućim godinama i vjetar što se još ne vidi po njenoj razbarušenoj kosi dok stoji na palubi broda i plače od neke nemoguće sreće – brod s kojim se prvi put samo ona sama otkida od kopna i odlazi put malenog otoka u kuću koju tek ponekad s ljeta posjećuju rijetki prijatelji ili obitelj; obitelj koja još samo u majčinim očima stoluje zaštićena kao i slike u albumu čvrsto fiksirane uz svoju podlogu pokrivene prozirnom folijom što ih donekle zaštićuje od propadanja.
Ona nikad ne bi znala kamo smjestiti prizor sreće koji se ne uklapa u taj album i sreću na koju je gledala kao na posjed. Toliko puta sam bila nesretna kad bih je vidjela sretnu zbog tog posjeda, mislila je Magda osluškujući pravilni ritam majčinog disanja dok spava.
Ustane i donese na stol maleni svijećnjak od ružičastog stakla oblika morske školjke, da bi joj bio pri ruci kad se sumrači, a onda izađe i iz predvorja zavojitim stubištem uziđe na terasu i ispod širokih grana palmi što su već odavno prerasle kuću zagleda se u prostranstvo mora ispruženo pred njom kao raširen dlan iz kojeg se može čitati sudbina svijeta, krečući s terase natrag u kuću upravo u trenu kad se oglasilo zvono s ulaznih vrata pa joj je ta podudarnost njenog koraka i odjek zvona s njom ukorak izmamila zaigrani osmijeh u očima...

.............................................................***

Ostala sam stajati toliko dugo dok tišina nije opet sve zastrla svojim gustim zelenim mirom kao loza bogato natkrivajući prilaz kući obrastao u trave a zvuk zvona s najbliže crkvice utihnuo mekim melodičnim tonom što ga je potom od nje preuzela druga udaljenija dok nije utihnuo i taj zvuk. Pogledala sam u potrgano trubasto zvonce što je nekad imalo i svoj lančić ali je sad na tom mjestu stajao samo prazan žlijeb. Pogled kroz polomljene kapke na vratima kuće uzvratio mi je opustošenim pogledom iza kojeg ne stanuje više nitko. Samo je u pokrajnjoj sobi koju sam mogla vidjeti kroz zamućeno staklo prozora stajao stol i na njemu bijela keramička zdjela, mali ružičasti svijećnjak u obliku morske školjke i uza zid jedan ležaj duboko utonuo u sebe. Vlaga iz prizemlja udarila mi je tako snažno u nosnice da sam se brzo odmaknula od vrata ali tim snažnije osjetila opojan miris oleandra kad sam odlazeći opet prošla kraj njega. Toliko opojan da sam se vratila i zagnjurila lice u njegov veliki bijeli cvat.

to malo pijeska...

četvrtak, 16.11.2017.

Kad više ne nastojiš zadržati ono što osjećaš da ti izmiče,
kad ti ne ponestaje riječi nego prilike za riječi
a iskustva tvog života brazde su takvih nastojanja,
uzaludnih;
kad više ne pokušavaš naći način doprijeti svojim glasom
sluhu drugog
a iskustva takvih pokušaja brazde su na moru što nestaju
za tvojim veslima od riječi,
postaješ moćniji sam i sobom veći za razmjer svog odustajanja,
puštanja,
i tvoje tijelo postaje barka
sa zaljuljanim morem u sebi.

foto: net

između stranica

utorak, 07.11.2017.

S putovanjima je kao sa knjigama. Prozorima u svijet.
Ne bilo kakvim knjigama, nego biranim.
Nakon čitanja ostanu mi svježi utisci, doživljaj kojeg oboji ton boje što preovlada svojim intenzitetom - a boje se miješaju i kasnije, nijansiraju - ostanu neka mjesta koja sam podvukla olovkom ili ih samo pamteći, vraćanje pojedinim stranicama u promišljanju o tumačenjima ili jednostavno užitku pojedinih trenutaka - kao što je svjetlucanje kapi od listopadske magle što oblije vrt kao kiša na cvijetu limuna i dodir usana sa kapi - iznova ih listajući u prisjećanju, postanu mi bliski i dragi neki divni ljudi koje osjećam svojim - kao za nedavna boravka, otkucaji starih zidnih satova u njihovoj kući obgrljenoj lozom plamtećih boja i krošnjama mediteranskih stabala, prijatna tišina što uspavljuje i budi i jutra što se zabijele jedrima dana na obzoru što neumorno plovi oko svijeta, ostane više onog što znam i ne znam, a i poneka fotografija i list živih boja umetnuti između stranica, ostanem i ja sama u misli još neko vrijeme zagledana u ljepotu odsjaja kao da još traje trenutak dok stojim na obali gledajući u zrcalni odraz kamena i neba u jezercu vode što se zadržala na starom otočkom molu ostajući iza zapljuskivanja vala, kao što ostanem gledati i u vlastite sjene bačene preda me kao mreže u koje sam ulovljena manja ili veća od sebe.

ne mogu

nedjelja, 05.11.2017.

Bez krila ne mogu letjeti
Ako ne letim
ništa sam
Bez izmicanja ne mogu padati
Ako ne padam
u sebi neću naći oslonca
Bez oteta glasa ne mogu se odmetnuti
Ako ne odmetnem
nitko sam

Visine
il' ponori
divljine carstvo

Samo me ne vuci nejaku
po bijelu danu
i prašnjavu tlu
sputanu ugađanjem formi
Ako se pustim ne mogu cvasti
ne cvatem li
mrtva sam

foto net