
Gradio je Noa
svoju malu arku,
pozorno slušao
riječ Jahvinu
svaku.
Daska do daske
i rasla je arka,
zatvorena bila
pukotina svaka.
Rugali se Noi
i ljudi i žene,
sve dok ne zatvori
prozorčiće njene.
Noina arka
vrvi od života,
dok na zemlji
pljušti, potopna
strahota.
Sve živo što hoda,
puzi ili gmiže,
potopnim vodama
hropti i izdiše.
Potop kao kazna
zbog obilja
grijeha,
a što tek danas
nas zemljane
čeka.
|