Vision Thing

subota, 26.04.2008.

#248 - Trainspotting

Za sve one koji misle da je fotografija tek „point & klik „ avantura, moram vas po n–ti put razuvjeriti.
Svi koji prate ovaj blog, a statistike kažu da vas ima podosta, naravno i + 1% onih meni dragih koji ostave i svoje mišljenje (što me po prosjeku čini fotografskim blogom sa najzahtjevnijom publikom -hehehe), znaju dobro da se oko svake moje fotke vrti podosta truda, rada i promišljanja, jer ako je nešto jednostavno, koliko god na prvi pogled bilo lijepo , meni nije dovoljno zanimljivo, a ako se nešto i na prvi pogled čini jednostavnim…pa, možda prvi pogled i vara.

Za mene je fotografije, prvenstveno dialog.
No dobro u početku možda monolog, ali ovo je ipak blog.
I kao takva je sama za sebe svojevrstan jezik, komunikacija koju treba naučiti govoriti kao i svaki jezik i od sušte informacija napraviti umjetnost, ispričati priču, izmamiti osjećaje i pustiti ih da odjekuju u podsvijesti.

Baš kao i kod prošle fotke, koja je kršeći osnovna pravila, stvorila vlastu priču, je bi recimo okvir koji siječe pogled subjekta u kadru bez razloga za to, bila bi katastrofa od fotke.
Na ovoj fotki je primjer suprotan. Iako je gotovo panoramska, ponovo je osjećaj klaustrofobije, možda i adrenalinske nelagode, jer otvorni prostor siječe sekundarni subjekt na fotografiji, koji jedinu interakciju sa glavnim objektom ima upravo u ocrtavanju svjetla na modelu.
Ako vam nije jasno, nije niti važno.

Fotka je snimljena na željezničkom mostu (Hendrix) . Ne moram reci da je Anamariji i sama pomisao stajati kraj rondajučeg vlaka u punoj brzini, bila zastrašujuća. I nimalo ugodna.
Samu masu vlaka osjetite svakim drhtajem propuha koji vam stvara na licu dok prolazi, a tutanj po tračnicama stvara eho još duboko u samom tijelu. Adrenalinski šok.
No Anamarija je i sama fotograf, a i kao model je vrlo profesionalna i nje joj bed potrčati u susret vlaku i namjestiti se za fotkanje, ignorirajući strah.
Zato i uživam raditi s njom, jer dobro zna situacije ispred ali i iza kamere.

Možda će zvučati čudno, ali za ovu jednu fotografiju koju vidite, iskoristio sam potpuno procesorsku snagu svoje Emilie (Eos 40 D), koja je ispucala u nizu 30 fotografija, kako bi uspio uhvatiti baš najbolju u trenutku dok zraka svjetlosti prolazi između vagona i pada na lice mog modela.
Vjerujte mi nisam mogao reći vlaku da se vrati u slučaju da nisam zadovoljan ishodom :P
Eto, nadam se da ste ovaj put zadovoljni objašnjenjem.

Ako ne…zadavit ću vas :P

E, da, ekspozicija je 50-tinka sekunde. Kako bi se uhvatio blur vlaka, a da opet sve ostalo bude ošrtro.

P.S. Djeco, nemojte ovo raditi kod kuće!!!
Ali..bilo je „fraking“ zabavno :D

<	travanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30