utorak, 30.11.2004.

nasekirana :((

jepo, jepo božićno doba... kao iz bajkee

ja sam tako rastresena osoba, dekoncentrirana, brzopleta i tako dalje do unedogled. ja sebi bezveze stvaram probleme. mogla sam tom glupom, glupom, glupom mobitelu, ja njegova glupa, glupa, glupa vlasnica uključiti tonove. i onda bi me moji dragi roditelji dobili i ne bi bilo frke. oh... :((( sve mi je tako bljak. u školi je grozno----muče nas. miljon kontrolnih, zadaćnica, ispitivanja, kontrolnih, zadaćnica, ispitivanja i tako sve iznova, iznova i iznova!!!!! užas!!! tko me je tjerao u gimnaziju (a valjda ja sama) sad trebam to odraditi kako spada. želim, a i moram proći s pet. joooj, da nisam sve zeznula na početku, ne bi bilo ovoliko sekirancije. sad moram štrebat fiziku za ujutro, i biologiju, a mogla bih i malo latinski jer kako sam čula zadnji sat (na kojem ja nisam bila zbog svoje probe) smo učili deklinaciju pridjeva, a može bit da će me pitati, a i ne mora, dosta mi je da mi da to u zadaćnici i riknut ću. šta ću kad ne znam...baš se grozno osjećam... nedostaje mi moj braco. puno mi nedostaje. :((((


:((


Povratak, Dobriša Cesarić

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje.)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim.
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječno kipi,
Što vječno hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijim putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljubcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uvečer pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušit razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svjesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srce se dići -
I siljepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

Ko zna (ah, nitko, nitko ništa ne zna.
Krhko je znanje.)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim.
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

najdraža pjesma na svijetu, hvala anćici koja me je i nesvjesno podsjetila na nju i tako mi bar malo uljepšala večer... .)
- 21:58 - reci? (7) - samo daj, dapače - čuj krik zaboravljenog posta i spasaj ga iz tame!!

<< Arhiva >>