sreća
sjedila sam jučer s legicama nakon sto godina. priča jedna, druga i treća, pa onda ja ubacim svega par rečenica.
i tak, sve je to bilo okej i gledala sam ih malo kak su. nijedna mi nije bas izgledala onak sto posto da zrači srećom al su okej. svako ima neki teret. al su okej većinom. i onda sam tu ja, pitaju me kako sam. a ja se smijuljim ko ludi na brašno i kažem da sam jako dobro i sretnjikavo. i da se prašina nesreće iz prošlih no nedavnih vremena polako ali sigurno sliježe. pa onda pričam šta radim. ispada da ne radim previše toga. pa slušam malo njih, one rade dosta važnije stvari od mene. al nemrem si pomoć i opet se krenem smijuljit, u sebi il na glas.
i onda mi padne na pamet da to nije samo maska nego sam stvarno happy. bez obzira što nemam neke životno bitne razloge za to. neg sam sretna tek tolko, onak jesam. i da ne moraš imat legitiman i općepriznat od međunarodne zajednice razlog za to.
tak da si mislim da ipak jesam. sve je to stvar percepcije. i kak bi to moja baka rekla- ak nisi s malo, nećeš biti ni s više.:)
|