ljubaf
je super stvar. ko neka kamencina, draga il poludraga svejedno je, koju su iskopali negdje u juznoj africi i stavili je poviseno da ju svi vide, i stvarno ju gledaju no ne mogu ju zapamtit jer je sa svake strane drugacija, i ta svjetlost koja se lomi nekad se prelomi a nekad odbije, i uvijek je prizor razlicit a kamencina stoji tamo i jednostavno je lijepa, i bas ju briga sto su ju procijanili na 20 milja il slicno, stoji tamo sa svjetloscu il bez nje i lijepa je.
eto tak i ja, sa svjetloscu il bez nje, znam da nema boljeg osjecaja. makar ne bila filmska i makar ja ne bila tragicna ko julcika, mozda nesto manje. al dagajebes, nema boljeg.
no...pustimo to. ima jedan kojeg jos ne volim ali volim njegove oci. potpuno sadisticki, primjetila sam da mu neobicno dobro stoji kad ne spava nekih 48 sati jer mora raditi. nije me toliko odusevio njegov pogled kad je gledao ravno u mene i smijao mi se ocima, a ne. nego kad sam ga vidjela iscrpljenog i zagledanog negdje iza moje glave, zapravo bez fokusa. tada sam ostala bez daha od plavetnila i pozeljela ga pribliziti svome tijelu.
svidja mi se to. samo naslucaj, potpuno bez tezine, kad se pitas da li je uistinu bilo ili ti se samo ucinilo. nema tezine ocekivanja ni odgovornosti, mozes lagano lebdjeti izmedju, a i ne moras, kako ti dodje, i lijepo ti je. dises zrak iz istog kubicnog metra i osjecas se mirno i prijemcivo.
|