Republika Vinkovci

AVETI PROŠLOSTI, Vinkovci 28.12.2006.

Jebiga, moraću malo duži uvod. Zato što:
a) Odavno nešto u VK nije tako uzburkalo baruštinu.
Prvo, svi stariji koji su nekad nešto zasvirali su se našli pozvanima da objasne Ostatku Svijeta kako je to NEKAD bilo. A kako je danas. Drugo, svi mlađi (u koje ubrajam i sebe) su zainteresirano nastojali povezati sve te mitske priče o Satanu, Baretu i raznim likovima koji su odgovorni za sliku koju Ostatak Svijeta ima o ovom gradiću – gradu rock and rolla.
b) Energija je bila jako pozitivna. Iako ajde, biće u kazalištu, okupili su se dobrotvorno, sve je okej. Ko će svirati s kim, ko je još živ, ko je koga maznuo riff, ko je ovo ko je ono. Okej.
c) Zaista, od nesretnih devedesetih nije bilo neke prilike ovako malo pročešljati sve te detalje i osjetiti da živiš u gradu u kojem ipak ima nešto zabavno. Prepuno kazalište i gosti odasvud (pazi, s Paga su došli neki…) i donkihotovski simpatičan pokušaj da se pokrenu stvari i svemu prida puno veće značenje… Neuspješno, naravno, jer druga su vremena. Zato neću još jednom, evo, ovako sam ja to doživio, bez izama i koječega.
Najprvo su izveli jedan zgodan skeč, dvojica VK amaterskih glumaca, koji su bili okej. Onda je Gogo Nuhanović pročitao svoju priču, u svom stilu i to je isto bilo okej. Onda su na zidu prikazivali sjajne slajdove skeniranih fotografija iz privatnih albuma svih sudionika, sa mnoštvom detalja za naježit se, ideji svaka pohvala. I realizaciji. I onda su počeli:

THE KARAMBOL
Trio koji je jedini zasvirao u originalnoj postavi, i odsvirali su simpatično, baš kao i onda, kad su bili srednjoškolci. Jednostavan&primitivan punk'n'roll, sa odličnim tekstovima u kojima centralno mjesto zauzima željeznički kolodvor i meni je bilo odlično. Nisu puno pričali, sve su to izveli baš kako treba, bez nekih aranžmanskih intervencija, što se poslije pokazala nedostižna prednost, ako se mene pita. Kako onda, tako i sad. Klinci koji su svirali zbog ekipe, nije baš bilo važno nešto pokazat se.
THE UŽAS
Još jedni sa the, a koji su meni bili jedna od zanimljivijih snimaka&priča iz tog vremena koju sam sve ove godine uspio nabavit. Zolja i Mataković sjajno drndaju svoje i dalje u Septici, al pokušaj sa 3 gitare i prearanžiranim presmiješnim pjesmama samo je polučio suprotan učinak. Iako sumnjam da su i onda bitno bolje zvučali, dajem solidnu ocjenu zbog truda. Mataković jako ozbiljno svira bas, a Zolja mi se nekako bolje snalazi nego u hip-hop ritmovima. Ali mi je bilo jako drago da su uvježbali. Čuo sam Slikara, ako ništa.
ANTUN PEST BAND
Oni su mi bili otkriće, zapravo sam bio ponosan što je postojao i takav band, njihov na prvu loptu komercijalniji zvuk krije zajebane tekstove i nadrkanu novovalnu priču, što zvuči vrlo svježe i zanimljivo i danas. Kroz band je prošla gomila odličnih ljudi, a pokojni Marin Pokrovac (o kojem su svi bili jako nježni&pohvalni, baš mi je žao što nisam bio u prilici poslušati ga, sigurno je bio cool tip) je bio bitnija kreativna karika i ako im se doda multiinstrumentalista Pest, već je to dovoljno. Ali ako se nadoda Dudo Meštrović, čovjek koji je tolike generacije okej ljudi zadužio i SVI se na spomen njegovog imena rado upuste u prepričavanje bezbrojnih anegdota sa šanka, e kad je on bio prateći vokal i vidno oduševljen isijavao pozitivnu energiju, e kad je taj&takav Dudo u pola svirke izvadio iz džepa rakijicu (pušenje&alkohol su inače bili u kazalištu zabranjeni, ofkors) i otpio gutljaj – meni bi samo to bilo dovoljno da oduševljeno prepričavam i sjećam se njihove svirke. A ovako su mi snimci koji navodno postoje, sada definitivno prvi na listi želja za nabavit u 2007. Jedva čekam na miru ih poslušat. Da, treba reći i da je bubnjar Šule došao sa Korčule, da je i on priča za sebe, a da su i ostali članovi dovoljno zanimljivi da samo o njima pričam, al idemo dalje.
MAJKE
E, to neću prepričavat. Svaka čast Duspari za sav trud i sve, al samo mi nisu jasni oni što su im pljeskali. U sklopu cijele priče – okej, inače – ne. Sad bi trebalo napraviti neki nastavak, sa bendovima s kraja 80-ih, to bi moglo bit isto zanimljivo.
ŠPILŠUL
O njima sam već pisao, oni su isto bend-u-kojem-su-svirali Zolja&Mataković, imali su tada odličnog Čarlija bubnjara i Štimac je svirao okej gitaru. Danas je na bubnjevima bio Pest, a druga gitara je bio Tomi, iz Septice. Hm, čini mi se da su isto upali u zamku prearanžiravanja i, možda je to tako i trebalo i znam da nisu svirali sto godina, al meni je to bilo malo, hm. Svejedno, njihove pjesme i njihova priča je bitan dio vinkovačkog rocka. Ako ništa, njih dva su i danas vrlo kreativni i odličan su poticaj ostalima. Tu se i pokazalo da je Zolja odličan vokal, zaista.
POGREB X
E, to je bilo super. Čovjek koji je i najvažniji za priču o njima, Adolf, sada je pjevao, Slaven najbolji-basista-u-slavonijiibaranji je svirao bas, Vreeba je bubnjao, a Štimac je svirao gitaru. Okej rješenje, kažu čak stariji da je Adolf trebao otpočetka pjevat, mada ko zna kako bi to onda sve bilo. Svirali su set pjesama koje je poslije u repertoaru proslavio i Satan Panonski, a koje su ušle u sve antologije punka na ovim prostorima. Apsolutno zasluženo, to je i danas tako svježe i opasno, tako provokativno i prava je šteta da ne odsviraju još par koncerata, imaju puno više reunion smisla i mogli bi biti puno inspirativniji klincima nego što se misli. Iako je i Satanov koncept i priča bila okej, teško prežaljeno punk slavlje koje je trebalo potrajat i zapravo jedini pravi kult na ovim prostorima (pazite, bez medija, recimo Johnnyja ima SVUDA, a toliki klinci su još uvijek očarani, prošlo je 15 godina…pitajte Zdenka). E, oni su odsvirali te hitove, dozvali 2 punkera na stage koji su zabrinuli organizatora prolijevanjem piva i divljanjem i onda, kad je sve bilo gotovo, egzaltiranu publiku počastili ponovljenim Lepim Marioem, sve je bilo savršeno. Publika na nogama, kao u nekom američkom teen filmu, svi viču leeeepi mario! I to je bio odličan kraj jedne zanimljive večeri.
Da, i After u Plus klubu je bio baš opušten.

Gospođi Schwarzenbach pisao: tonisaric@inet.hr

ŠPILŠUL - PRVI MAJ