Svanulo je još jedno kišno jutro. Ništa ljepše od prijašnja dva, a ipak posebnije. Ni Očnjak više nije izgledao tako zastrašujuće. Čak sam stekao dojam da nas poput mudrog djedice visokopodignutih sijedih obrva blagonaklono promatra, dok se poput sićušnih mrava vrzmamo od kućica do kupatila, od kupatila do stola s našom jutarnjom kavicom. Prvo saznanje koje stiže do mojih ušiju je "incident" s tom istom jutarnjom kavicom između Pjedre i Ježurka, ali kako ja naš "šporki veš" ne mogu i ne želim ovako javno obznaniti, ostavit ću vas u blaženom neznanju.
Gledajući oblacima prikrivene stjenovite zupce stiže me misao "Mladen je gore!". A iako sam isprva planirao da mu krenemo ususret prema Zastanu i eventualno na Maja e Rosit, onom istom dolinom Ropojana kojom smo jučer puni divljenja kročili, sinoćnja slika strašnih žuljeva koje je po nogama dobio dio naših članica razuvjerila me od tog nauma, te se vraćam na plan za subotu koji je bio zacrtan još i prije našeg polaska za Crnu Goru.
Naime, tog dana sam nakon planirana dva naporna dana uspona na Maja e Jezerces, ekipi namjenio jednu laganu, opuštajuću turu do jednog od prokletijskih dragulja, Hridskog jezera. Naime, brojem jezera ledenjačkog podrijetla Prokletije u Europi zaostaju samo za Alpama, pa tu pronalazimo još jednu njihovu sličnost i razloge zašto se Prokletije smatraju "Balkanskim Alpama". S izuzetkom Plavskog, ostala jezera predstavljaju tipične primjere prirodnih fenomena poznatih pod imenom "Gorske oči". Dva najpoznatija "gorska oka" su Hridsko i Visitorsko jezero. Prvo sam namjeravao posjetiti ove godine, a drugo ostaviti za naš sljedeći posjet ovom magičnom kraju.
Ježurko i Gordan kreću natrag za Vusanje, pa dalje na Zastan, dok ja s Marom, Sekama i Pjedrom još jednom pred polazak pohodim našu slastičarnicu u potrazi za novom dozom energije. I taman u tim trenucima, dok sam uživao u mirisu jutarnje kave, zazvoni mobitel iz mog džepa. Pristigla je poruka. Kako u Grebaji nema signala, ovi posjeti Gusinju su nam uz ostale radosti omogućavali i jedine kontakte s našim najmilijima. Tim putem smo primali pozdrave, lijepe želje, a posebice su mi bile važne vremenske prognoze za Gusinje koje sam dobivao od Ksenije. Ovog puta nije bilo ništa od navedenog. Poruka je stigla od onoga čiji glas sam sa zebnjom iščekivao – Mladena. Glasila je: "Bio na Rositu, a sada na Al. Granici put Jezerca. Sve je ok, a nadam se i sa vama. Bit ću u karauli oko 4-5h, a u 6 krećem na gr.policiju. Lijep pozdrav.Daddy J" Sad je nekako i miris kave bio intezivniji, ljepeći se za nosnice i ispunjavajući dušu. Mogli smo puno mirnije nastaviti naš put prema 10-tak kilometara udaljenom općinskom središtu, Plavu. Nakon kraće vožnje brzo stižemo u gradić i na središnjoj ulici ostavljamo automobil u naumu da upijemo atmosferu mjesta i usput prikupimo informacije o najboljem pristupu Hridskom jezeru. Sad zbog žulja na mnogim stopalima nije dolazilo u obzir dugotrajno hodanje. Feka mi je doduše onomad sve detaljno pojasnio na našoj šoltanskoj kavici, ali informacija nikad dovoljno, jer se situacija na terenu nerijetko mijenja iz dana u dan.
A tek što smo zakoračili iz automobila, ugledasmo veliku gužvu pred objektom za koji smo nešto kasnije saznali da je Dom kulture, te se poput magnetom privučeni uputismo u tu masu ljudi od kojih su mnogi bili odjeveni u živopisne narodne nošnje. U tom nam trenutku pristupi osoba koju ću zasigurno najbolje opisati ako ga predstavim kao gospodina. A taj gospodin naizgled nije oklijevao ni trenutka da započne razgovor s nama. Predstavio se kao direktor Doma kulture, zgrade pred kojom smo upravo stajali, te saznavši da smo iz Splita i da smo stigli u Plav s namjerom da posjetimo obližnje Hridsko Jezero, naizgled bez razmišljanja nas je pozvao da se pridružimo njemu i njegovim sugrađanima u branju borovnica pod tim istim jezerom. Naime, igrom slučaja smo Plav posjetili točno u vrijeme održavanja "Dana borovnice", koji se u ovom gradiću održavaju devetu godinu za redom. Sad sam postao još sigurniji u svoje uvjerenje da sreća nije ništa drugo doli odraz odlučnosti, a nezadovoljstvo ništa drugo doli refleksija pasivnosti.
Nije nam trebalo puno za razmišljati o ponudi gosp. Adema Džurlića. Imali smo još tek toliko vremena za posjetiti poštanski ured pored stare drvene džamije na vrhu ulice, te poslati razglednice u naš "Mosor" i našim najmilijima. Osim toga su neki od nas kupili nekoliko razglednica i poštanskih markica za suvenire, pa potom hitro natrag do našeg automobile i u koloni kroz mjesto. Uspinjujući se uskom, vodom podlokanom cestom ubrzo smo pristigli pred česmu koju je svojim pokojnim roditeljima podignuo gosp. Džurlić s obitelji. U vodi smo pronašli osvježenje, a u pogledu našeg sugovornika mir. Mir postojniji i od stijene Hridskog krša. Dok mrzla voda teče iz česme, poput rijeke lijepih uspomena na naše pretke.
Nastavljamo dalje put svojim vozilom, ali ne zadugo. Cesta je u tako lošem stanju da automobil uskoro po uputama naših domaćina ostavljamo pored katuna, a vožnju dalje nastavljamo u košu kamiona. A to je bio početak prave pustolovine, koje se ne bi posramio ni razvikani Gardeland. Sljedećih više od pola sata smo se trudili ne ispasti iz jurećeg kamiona što je poskakivao na svakoj grbi koja mu se zatekla na putu. A grba i rupa je bilo napretek. Koliko se god divio utjecaju vode na krš i škrapama koje bi nam ostajale pod nogama na biokovskom kamenu, kanali koje su kiše i snijegovi izdubili u ovom makadamskom putu u nama su izazivali samo salve smijeha. Pokušavao sam foto-aparatom uhvatiti tu urnebesnu mimiku na Pjedrinom i Sandrinom licu, ali su vibracije jednostavno bile prejake za uspješne fotografije. Zato danas imam obilje mutnih fotografija s te naše pustolovne Camel Trophy vožnje. Bacali smo se s jedne na drugu stranu koša, izbjegavali granje koje bi svako toliko ošinulo tik pored naših lica, nabijali guzove i mijenjali položaje unutarnjim organima. Tek na trenutke sam uspijevao proviriti glavom iznad koša, a onda bi se poda mnom otvorio zadivljujući pogled na beskrajne zelene padine koje nestaju u dubokim klancima, dok na zelenom plaštu pasu nepregledna stada ovaca.
I onda kad sam već bio uvjeren da ću uskoro potražiti pomoć kiropraktičara, stigli smo na naše odredište. Bar sam tako mislio. Ali ipak ništa od toga. Svi su napustili svoja vozila i nekamo se zaputili, dok smo mi već nakon nekoliko trenutaka nastavili svoju vožnju uzbrdo. Ovo je srećom bila znatno kraća dionica, pa sam jedva dočekao iskočiti s kamiona. Stigli smo pred livadu načičkanu klupama i stolovima prepunima posluženom hranom, sa simpatičnom kućicom na njenom desnom rubu, ognjištem na sredini i sve to izrađeno iz masivnog drva kako bi se sačuvala autentičnost lokaliteta i opravdalo njeno ime, Lijepa luka. Upoznali smo s našim ljubaznim domaćinima koji su nas odmah zasjeli za stol i počeli dvoriti hranom i pićem. Bilo je tu svega. Od pečenog mesa, mislim janjetine, koje sam naravno preskočio, do ovčjeg sira, mlijeka i kajmaka kojima sam zatomio i svoju glad i žeđ. Doduše ovom potonjem su značajno pripomogle i hladne "Nikšičke". Za opisati gostoljubivost naših domaćina zaista teško mogu pronaći dovoljno lijepe i tople riječi. Svi su se svojski trudili da se osjećamo kao doma da mi je već s prvim zalogajom bilo žao što nismo imali ništa prigodno da im ostavimo bar za uspomenu na nas. Sve "Mosorove" majice smo podijelili prethodnih dana, kao i značke i privjeske. U tim trenucima dok sam uživao poput malog djeteta sa slatkišima, ipak mi je sreću uspijevala bar djelomice kvariti grižnja zbog toga. To je sad postalo samo dodatnim razlogom, točnije izlikom, da se i sljedeće godine vratimo u ovaj prekrasan kraj, među ove divne ljude.
U međuvremenu su pristigli i brojni drugi učesnici koji su sudjelovali u branju plodova borovnice na padinama nešto niže od nas. Među njima su bile Mare i Marijana koje su donijele pregršt impresija. Najzanimljivija, a nama i najzabavnija bila je ona o intervju koji je Mare dala pred TV kamerama. Ukratko, bilo je tu riječi o prizivanju predsjedničkih duhova i njihovim kavama. Do suza smo se nasmijali. Bog nas srećom očito nije čuo, jer bi i sam zaplakao od smijeha i zasuo nas kapima kiše. Iako nam tmurno nebo i nije ulijevalo previše nade da bi nas mogao prečuti. Saznavši da smo iz Splita za stol su nam neprestano pristizala nova lica željna da se s nama pozdrave i zažele nam dobrodošlicu. A svako od njih je imalo novu priču, novu zanimljivost kojom su upotpunili naša saznanja o ovom kraju. Tako smo mogli čuti da je u bivšoj državi općina Plav imala najvišu stopu akademskih obrazovanih osoba. Velika većina njih je nažalost nakon studija životnu sreću potražila u drugim sredinama, pa im manifestacije poput ove koriste da se iznova susretnu sa starim prijateljima.
Uskoro nam je za stol u društvu gosp. Džurlića pristupio i prosijedi čovjek koji nam je predstavljen kao predsjednik lokalnog planinarskog društva "Prokletije", gosp. Zuvdija Bajraktarević. A taj isti gospodin se ponudio da nas odvede do Hridskog jezera. Naime, rekao je da inače zasigurno ne bi išao po tako lošem vremenu gore do jezera, ali čuvši da smo pristigli iz Splita i da imamo žarku želju vidjeti taj prokletijski biser nije se dvoumio oko toga povesti nas ili ne. I na tome sam mu iznimno zahvalan. Dok su ostali učesnici manifestacije ostali na Lijepoj luci mi smo se u pratnji naša dva vodiča uputili prema zacrtanom cilju za taj dan. Dan nam je doduše i bez toga bio savršen, ali će posjet Hridskom jezeru doći kao svojevrsni šlag na tortu.
Uspon je protekao relativno lako, osim Pjedri koju su još jučer gojze stvorile strašne žuljeve. Nakon svega pola sata hoda stigli smo na rub jezera. Hridsko jezero je također glacijalnog podrijetla, a smješteno je na nadmorskoj visini od 1970 m i smatra se jednim od najljepših europskih jezera. Mi se nažalost zbog vremenskih prilika nismo mogli u potpunosti uvjeriti u istinitost te tvrdnje, ali čak i letimičan pogled na njegovu površinu čiji bi mir i odraze endemične molike remetile tek kapi kiše, ostavio me bez daha. Ono što je nedostajalo u cijeloj slici su obrisi okolnog uzvišenja divljeg Hridskog krša (2358 m), ali je i ovakav prizor u potpunosti zadovoljilo moju znatiželju za prvi posjet.
Molika (Pinus peuce Griseb.) je inače tercijarni relikt potpuno prilagođen opstanku u ovom zaista surovom okruženju. Osobitost mu daje činjenica da je to jedini četinar s pet iglica, pa među botaničarima slovi za dragulja Balkana. Doseže visinu do 30 m, a raste isključivo na prostorima Crne Gore, Kosova, Makedonije, Bugarske i sjeverne Grčke.
Hridsko jezero je dužine oko 300 m, širine oko 160 m, dok mu se dubina procjenjuje na 5-6 m, koja naravno varira ovisno o dobu godine, odnosno količini padalina i faktoru pritoka otoplenog snijega. Maštu mi je zagolicalo saznanje da ovo jezero osim meni poznatih naziva Hridsko i Ridsko jezero, te "Biser Prokletija", zovu i "Jezero sreće" iz razloga što mnogi vjeruju da kupanje u njemu donosi sreću u zdravlju i braku. Kolike sam sreće meni bi vjerojatno donjelo upalu pluća ili bi me pogodio grom dok bi ulazio u vodu. Na ovu potonju mogućnost nas je upozorio i naš vodič, pa smo se nakon nezaobilaznog fotografiranja hitrih nogica uputili natrag istom onom stazom kojom smo se i uspeli s Lijepe Luke.
Naša gejša se u međuvremenu već uputila dolje stazom kroz šumu. Sad vas zasigurno izjedaju brojna pitanja: tko, što, kako!? E pa kad je noć ranije naša dražesna Pjedra sitnim koracima izašla svježe istuširana iz kupatila odjevena u veselu pidžamu i s ručnikom umotanim oko glave, praćena prvo zbunjenim pogledima a potom i salvama smijeha, priuštila nam je prizor kojeg ćemo se zasigurno još dugo sjećati. To sasvim sigurno nije bilo nešto što bi mogli i zamisliti da ćemo doživjeti u "dolini na kraju svijeta", ali Pjedra je puna iznenađenja, pa je za ovo nagrađena titulom gejše. Dobro, nije da je poslije za nas plesala tachikatu ili da nam je spravljala čaj, ali je titulu ipak sačuvala.
A gejši je tijekom povratka u Lijepu Luku društvo pratio gosp. Tahir Ahmeti s kojim sam brzo pronašao zajednički jezik zbog ljubavi prema šumama i prirodi, općenito. Tahir naime radi u kosovskoj agenciji za šume, a pozvao me da posjetim i kosovski dio Prokletija te da će nam pomoći oko vođenja tim od rata zaboravljenim dijelom ovog veličanstvenog masiva. Đeravica je inače sa svojih 2656 m drugi najviši vrh cijelog masiva, pa nisam dugo ni razmišljao oko toga ići ili ne. Posljedice rata u vidu mina su bile razlog da do tog trenutka uopće ne razmišljam o toj mogućnosti, ali s ponuđenim stručnim lokalnim vodičem strepnja je brzo isparila. Potvrdio sam svoj dolazak, uzeo vizitku i iznova započeo s kovanjem planova za sljedeću sezonu.
Dolje na izletištu su nas već svi čekali natrpani u kamionski koš, pa smo se i mi brzo ubacili preko. Ironično ili ne, moje sjedište je bila plastična vreća puna kostiju. Kasnije tijekom vožnje je masnoća iz te vreće nauljila pod, pa sam počeo kliziti poput kugle na biljarskom stolu. I to dakako kvrgavom stolu, jer smo i dalje poskakivali od grbe do grbe. Ali mojoj sreći nije bilo kraja. Uživao sam u svakom trenutku ovog dana poput malog djeteta. Ni loše vrijeme nije baš loše kad si s prijateljima.
U Domu kulture smo se zadržali tek toliko da popijemo kavu i pivu s našim dragim domaćinima, koji su nam uz prekrasno društvo poklonili također i prigodne majice i blokove s ove lijepe manifestacije. Opet sam požalio što nismo ponijeli još "Mosorovih" majica, ali ionako sam si obećao povratak sljedeće godine na jubilarne X. Dane borovnice, pa ću im se tad odužiti. Oproštaj je teško pao, ali smo morali natrag dočekati naša tri mušketira koji su, za razliku od nas, ovaj dan proveli u vrletima prokletijskog krša. Daleko od hedonističkih užitaka kojima smo se mi prepustili ove subote. Daleko od sira, mlijeka, pive i druženja sa svim onim dragim ljudima.
Nakon što smo ih dočekali u Gusinju nošeni svevremenskim stihovima Hara Mata Hari vraćamo se u našu idiličnu dolinu. Prvo stižemo mi, a uskoro i Ježurko koji zbog niskog auta mora oprezno voziti po makadamu. Ali ni taj oprez nije poštedio prednju desnu gumu na njegovoj Lancii. Potpuno se izdušila, a brzi pogled otkriva da joj nema spasa. Potrgana je poput lopte koje u svoje zube dohvati Luna! Pokušalo se s rezervnom gumom, ali nije kompatibilna. Isto tako nije kompatibilna ni rezervna guma na mom autu. Ježurko je ipak nemajući izbora montirao svoju rezervnu, ali kako naravno nije prikladna za dužu vožnju ostaje nam samo čekati jutro i nadati se da nedjeljom radi vulkanizer u Gusinju, čiju radnju inače nismo ni primjetili svih ovih dana našeg boravka u Gusinju. A ujutro smo namjeravali što ranije krenuti prema Splitu. Sad to naravno pada u vodu.
Tijekom večeri smo dobili i društvo. Pristigli su nam iz Nikšića gosp. "Mišo" Vuković i gosp. "Mate" Matković. Od njih smo saznali za još jedan skriveni crnogorski dragulj, kanjon Nevidio. Gosp. Vuković je i autor knjižice o tom dragulju uz koju nam je poklonio i DVD s filmićem nastalim tijekom spuštanja kanjonom. Baš kao što kaže stara latinska "Nomen est omen" i u ovom slučaju je ime znakovito, pa stoga ne začuđuje da je u pitanju kanjon koji je sve do 1965. ostao kao zadnji "djevičanski" u Europi. Širina koja je mjestimice tolika da bi se korpulentnija osoba vjerojatno i uglavila između stijena koje se gore uzdižu i do 300 m, te brojne druge prepreke omogućavaju pravu pustolovinu svim željnima navale adrenalina. Usprkos pozivu da i sami prođemo kanjonom, uz naravno njihovu stručnu pažnju, morali smo tu pustolovinu odgoditi do sljedeće godine i nove posjete Crnoj Gori.
Već je bila kasna ura, na mom mobitelu zbog mjenjanja baterije još i kasnija, pa je uskoro cijeli kamp utonuo u san. Sutra nas je očekivao dug povratak doma, a prije toga je još i trebalo pronaći novu gumu za Ježurkovo auto. Hoćemo li sutra pronaći vulkanizera u Gusinju, hoće li uopće raditi u nedjelju...stotine pitanja su se rojile mojom glavom još do dugo u noć.
|
