Velinac (965 m) - Velebit
Po nastavku našeg puta Jadranskom magistralom prema Lukovom Šugarju uviđamo da ćemo prerano stići tamo, a pretpostavljajući da nam naše odredište neće biti u stanju ponuditi zanimljiv društveni život, odlučujemo se prije mraka uspeti se na još jedan vrh. S obzirom da nam je najpristupačniji Velinac, smješten poviše Karlobaga, koji je svega 20-tak km udaljen od Lukova Šugarja, brzo smo donijeli odluku i nastavili vožnju prema njemu. Velinac je istureni vrh nad gradom, koji ima veliku vrijednost za lokalno stanovništvo tako da je i jedan od dva hotela u gradu dobio po njemu ime, kao i brojni drugi objekti u mjestu. Do podnožja Velinca smo došli tako što smo u Karlobagu skrenuli prema Baškim Oštarijama, a prije dolaska u selo Sušanj skrenuli lijevo na usku asfaltiranu cestu za putokazima prema Ledeniku i Ravnom Dabru. S desne strane ove ceste se nalazi pilana koja može poslužiti kao dobar orijentir. Ubrzo smo stigli na sljedeće križanje. Desno se odvajao makadamski put prema Ravnom Dabru, a mi smo nastavili lijevo asfaltom prema Ledeniku i zaseoku Budaci u kojima i završava ova cesta. Velinac Cijelim putem je pred nama bio vidljiv kameni vrh Velinca što se uzdizao iz okolnog zelenila, ali usprkos tome su me brojni kraci ove ceste dovodili u nedoumicu. Srećom ni na jednom od njih nismo krivo skrenuli. Iznenada je pred jednom kućom nestala naša cesta, pa sam stao sa strane i priupitao domaćina hoće li mu smetati ako na par sati ostavimo automobil pred njegovom kućom. Dobivši potvrdni odgovor počeli smo spremati naše naprtnjače i nadopunjavati zalihe tekućine, a taj trenutak je iskoristio jedan šarplaninac koji mi je s oprezom prišao. Vidjevši ga onako velika, Zizi je odbila izaći iz automobila, pa sam ga zabavljao dok se ona nije išuljala iz automobila i skrenula između kuća. Doduše ni tu je nije dočekao mir od pasa, jer ju je tamo čekao jedan lajavac koji je srećom po nju bio vezan.  Planinar Medo U međuvremenu se šarplaninac toliko opustio da mi nije dao mira ni da na sebe stavim naprtnjaču i krenem za Zizi. Jedva sam ga skinuo sa sebe i uputio se prema prvoj markaciji. Domaćin me uputio prema staroj lipi ispod koje započinje staza prema Velincu. I doista, tek dolaskom pod nju postaje vidljiva markacija, pa je prava sreća da smo njega zatekli pred kućom. Ostavljajući lavež za sobom krenuo sam naprijed u potragu za Zizi koja mi je već nestala iz vidokruga. Uskoro sam je ipak sustigao i zajedno smo krenuli kroz šumu crnog graba prema našem vrhu.  Kroz šumu crnog graba prema vrhu Markacija je putem na pojedinim mjestima poprilično blijeda, ali je orijentacija iznimno laka, jer nam je cilj gotovo cijelim putem bio pred očima. Tijekom jedne pauze primijetili smo da nas oprezno prati onaj naš šarplaninac iz zaseoka. Sad se već i Zizi opustila shvativši da nam od njega ne prijeti nikakva opasnost, pa ga je počela dozivati, ali se usprkos tome šarplaninac držao na distanci. Uspinjući se pred nama se uzdizao kameni zid, a moj pogled je većinom bio usmjeren prema jednom prijevoju koji se nametao kao jedino logično rješenja prolaska kroz njega, što se kasnije i pokazalo točnim. Ostatak vremena sam posvetio pogledu na strme litice pod samim vrhom, koji je izranjao iz bezdana s naše lijeve strane. Staza se inače cijelom ovom dionicom lagano uspinje, a tek pod prijevojem kojim smo izašli na greben postaje malo strmija.  Sipar pod vrhom Izlaskom na šumoviti greben staza postaje znatno ravnije položena, da bi se tek nakon jednog lijevog odvojka počinjala iznova uspinjati. U međuvremenu je nebo već poprimilo crvenkasto ruho, ali smo ipak bili uvjereni u to da ćemo se prije mraka spustiti do Budaka. A ako se kojim slučajem i izjalove naši planovi, u naprtnjačama su za svaki slučaj pripravne čeone lampe. Ovu dionicu smo dosta brzo prošli, te smo izašli na vršni greben na kojem smo lijevo po kamenim gromadama krenuli ususret vrhu pred nama. Na vrh smo izašli u 17.45 h i pred nama se otvorio prekrasan pogled na Velebitski kanal pod nama, Karlobag i Pag. Prizor od kojeg zastaje dah i ne dopušta da ga se olako odreknemo, usprkos približavanju noći.  Na vrhu Šarplaninac koji nas je cijelim putem pratio je u međuvremenu odlučio pričekati kod izlaska na vršni greben i otamo nas promatrati. Očito je ovdje često, jer dobro zna da je to jedini pristup vrhu. Pred nama su sad samo strme litice što se ruše prema moru. Na vrhu smo se okrijepili, Zizi u Dnevnik lupili novi žig i nastavili s našim hedonističkim užicima. Ali nažalost, kao i svemu lijepome, i tome dođe kraj, pa smo morali krenuti natrag u podnožje. S vrha smo se javili vlasniku apartmana, koji nas je već iščekivao u svom domu, da ga izvijestimo gdje smo trenutno i da ubrzo stižemo u Lukovo Šugarje. Naš novi planinarski ljubimac nas je strpljivo pričekao da se spustimo do njega, a zatim smo se svo troje zajedno spustili natrag do sela.  Velebitski kanal i otok Pag Dolje nas je sačekao njegov vlasnik od kojeg smo saznali da se pas zove "Medo" i da često zna otpratiti planinare do vrha. Kad je ugledao svog drugog četvronožnog prijatelja brzo se oprostio s nama i ostavio nas da u miru porazgovaramo s njegovim vlasnikom. Šarplaninca je prije godinu dana dobio od jednog ovčara, vjerovali ili ne, s "mog" Biokova. Vidjelo se otpočetka da postoji neka tajna veza među nama. Današnjeg vlasnika su najviše zaintrigirale naše dubrovačke registarske oznake, jer je kao časnik 9. brigade ratovao na tom području, a danas se eto poput vuka samotnjaka povukao u ovaj zaseok, jer ga kaže učestalo optužuju pojedini članovi obitelji poginulih branitelja da ih je on odveo u smrt. Siguran sam da se s tim teško nositi, pa mi je sasvim razumljiva njegova odluka da se odmakne od ljudi. Pozvao nas je i u svoj dom da nas počasti rakijom, ali vrijeme nam nije dopuštalo duže zadržavanje, te smo se nakon pozdrava uputili natrag prema Lukovom Šugarju. Isječak iz filma nastalog tijekom uspona na Velinac Dolaskom u mjesto lako smo pronašli kuću, jer je ispred bio lako uočljiv natpis objekta Apartmani "Niko". Domaćin, prof. Nikola Tomljenović nas je lijepo dočekao, ugostio i počastio. Iako izbjegavam piti alkohol tijekom ili neposredno nakon planinarenje, pao sam pod utjecaj ponuđene pive te je srdačno prihvatio. Nakon toga nam je domaćin donio i pašku delikatesu skutu, za koju pretpostavljam da je to bilo prvo druženje nje i mog nepca, a nakon ovoga sam siguran da neće biti i zadnje. Usput smo popričali o Velebitu i ljekovitom bilju, našim dodirnim točkama, ali nas je umor primorao da prekinemo to ugodno druženje i uputimo se u našu lijepo uređenu sobu na spavanje, okruženi brojnim izvrsnim pejzažima s motivom mora čiji autor je naš domaćin. Sljedećeg dana nas je očekivao Ravni Dabar, a o tome ste već mogli čitati u jednom od naših prijašnjih postova. Onome o Bačića kuku i Budakovom brdu. |
