Klek (1181 m) - Gorski kotar
 Protekli vikend smo proveli u "Zelenom srcu Hrvatske" - Gorskom kotaru. To nam je inače bio prvi planinarski posjet tom čarobnom predjelu naše domovine, pa morate razumjeti moju na trenutke možda i pretjeranu oduševljenost njime. Za subotu smo se odlučili za boravak u Ogulinu i uspon na kultno mjesto hrvatskog planinarstva – Klek. Tu je naime 1874. J. Frischauf nakon uspona na Klek potaknuo osnivanje HPD-a. Tako da se Klek danas s pravom smatra koljevkom hrvatskog planinarstva i alpinizma. A to je zasigurno i razlog više da s Klekom započnemo naše upoznavanje s ljepotama Gorskog kotara. Oko Kleka su se stoljećima ispredale brojne legende, a zasigurno je najzanimljivija ona o njegovom nastanku. Tako naime legenda kaže da je staroslavenski bog Klek oblijetao Perunovu ženu i tako izazvao njegov gnjev. Perun ga je počeo goniti i kad ga je napokon sustigao na prostoru današnjeg Kleka, odapnuo je strijelu i pogodio ga u desnu nogu. Od bola i straha Klek je pao i skamenio se. O tome govore i obrisi planine u kojima je lako razaznati glavu čovjeka (vršna stijena), skvrčena koljena i stopala (Klečice).  Frankopanska tvrđava U Ogulin smo stigli tek nešto prije podne i zatim napravili kraću šetnju užim centrom grada. Pri tom smo imali namjeru posjetiti i alpinističku zbirku smještenu u Zavičajnom muzeju grada Ogulina, unutar lijepo sačuvane Frankopanske tvrđave. Ta tvrđava je inače podignuta negdje početkom 16. stoljeća, nakon protjerivanja Turaka iz ovih krajeva, i oko nje se kasnije razvilo cijelo naselje. Unutar zidina se u dvorištu, danas parkić, nalazi stijena sa spomen pločom svim dosadašnjim poginulim planinarima u pokušaju da ispenju izazovne stijene Kleka. Na stijenama Kleka je naime poginulo više planinara i alpinista, nego na ijednom drugom našem vrhu. U muzej nažalost nismo mogli ući, iako smo na internetu našli podatak da je subotom radno vrijeme do 13 h. Jedna nam je susretljiva gospođa koja je u tim trenucima izlazila iz obližnje knjižnice pojasnila da je kustos postariji gospodin, koji vrata muzeja otvara isključivo na prethodnu najavu. I tako smo morali poljubiti vrata i nastaviti kraći đir po gradu. Nakon toga smo se prateći putokaze uputili cestom u smjeru Bjelolasice, jer naša polazna za uspon na Klek je selo Bjelsko (620 m) udaljeno 12 km od Ogulina.  Klek u oblacima Putem kroz brojne zavoje pogledi su nam stalno bili uprti prema Kleku koji je na trenutke bio prekriven oblacima, a onda bi na brzinu otkrio svoje gole stijene, da bi se zatim opet sakrio iza oblaka. U selu smo lako s desne strane ceste pronašli putokaz prema našem cilju. Tu je već bio parkiran jedan autobus, pa smo automobil ostavili uz njega i odmah se uputili naprijed kolnim putem, kojeg uskoro kratimo kroz šumicu, pa opet izlazimo na kolni put. Na tom mjestu staza prelazi na drugu stranu kolnog puta, gdje započinje i Poučna botanička staza, s lijepo dizajniranim drvenim panoima i objašnjenim specifičnostima vegetacije ovog lokaliteta. Putem smo naišli na ukupno šest panoa s detaljnim i nadasve edukativnim opisima svakog pojedinog vegetacijskog pojasa.  Uspon kroz bukovu šumu Nakon par minuta hoda blatom prekrivenom stazom kroz šumu, nakratko smo izašli na lijepu gorsku livadu, da bi zatim opet ušli u bukovu šumu, koja nam je činila društvo sve do samog pl. doma. Putem nam je sve glasnija "pjesma" bukvinog granja, jasno davala do znanja da na vrhu ne smije biti šale. Poseban ugođaj usponu daje bez sumnje i rascvjetali šumski tepih, s cvijećem plave, žute, crvene i inih drugih boja. Neposredno pred samim domom nailazimo na ploču koja nam želi dobrodošlicu u carstvo Klečkih vještica. I to je jedna od legendi koje okružuju ovo nadasve fascinantno mjesto. Prema toj legendi za olujnih se noći na Kleku skupljaju vještice i plešu vrzino kolo.  Planinarski dom na Kleku Nakon 45 min. hoda lijepo uređenoj i izvrsno markiranoj stazi, stigli smo pred pl. dom na Kleku (1000 m). Taj objekt je sagrađen 1958. god. i predstavlja izvrsnu bazu za sve koji na Kleku namjeravaju provesti cijeli vikend. Bilo da se uspinju direktno iz Ogulina, pa na hrbat i stazu iz Bjelskog izlaze 15-tak min. ispod pl. doma ili se pak na vrh odlučuju krenuti dugim usponom od željezničke postaje Hreljin, sjeverno od Kleka. Ispred doma smo zatekli veliki broj školaraca, a još više ih je bilo unutar doma. Stoga smo nakon kraćeg razmišljanja odlučili odmah produžiti prema vrhu. Staza nas vodi lijevo od pl. doma, zapadnom stranom Kleka, s koje se pruža lijep vidik na selo Musulinski Potok u podnožju planine.  Musulinski Potok U gornjem dijelu staza vodi tik uz same litice koje se nad nama uzdižu poput gorostasa. Nakon 15 min. hoda od pl. doma stigli smo na križanje staza: lijevo prema slikovitim stijenama Klečica, a desno stubištem usječenim u stijenu prema vrhu Kleka. Stubište je osigurano užetom, pa ne predstavlja problem prilikom uspona, posebice tog dana kad je bilo u zavjetrini. Sasvim drukčija slika je na vrhu stubišta, po izlasku na greben, kad je jugo glasno najavilo da će nam ovaj uspon ostaviti u trajnoj uspomeni. Na grebenu smo krenuli lijevo, pored spomen ploče poginulim planinarima, i zatim uskim procjepom, također osiguranim užetom. To je dionica za čije savladavanje je potrebno osim nogu poslužiti se i rukama.  Šuljanje grebenom Izlaskom iz procjepa počinju pravi problemi s jugom, koje na udare postaje olujne jakosti. Od tog mjesta smo do vrha hodali pognuti. Ostavili bi tu i naprtnjače, samo nas je bilo strah da nas onako lagane ne odnese vjetar. Uskoro smo prešli preko heliodroma i zatim još preko dva izrazito škaljiva mjesta, od kojih je prvo bilo osigurano sajlom, dok se napokon nismo dočepali kamene glavice samog vrha. Za dionicu od onog križanja prema Klečicama do vrha nam je trebalo 20 min. hoda.  Na vrhu Kleka A gore se jednostavno nismo uspijevali uspraviti, pa su sve fotografije nastale ili iz klečećeg ili čak ležećeg položaja. A osim fotografija nas dvoje i Klečica, ništa drugo nismo ni uspjeli slikati. Nismo se tako ni potrudili potražiti žig, jer bi vjerojatno ionako Zizi istrgnulo Dnevnik iz ruku. Umjesto toga pohitali smo natrag u spas zavjetrine. Nakon zasluženog sna, sljedećeg dana smo krenuli u daljnje upoznavanje s ljepotama Gorskog kotara, ali o tome više u rođendanskom postu sljedećeg ponedjeljka. |
