Ivanščica
Usprkos radnoj suboti ni ovog vikenda nam vrazi nisu dali mira, pa smo se uputili u upoznavanje područja koje mi je potpuna nepoznanica – Hrvatsko zagorje, točnije planina Ivanščica. Ivanščica je najviša gora Hrvatskog zagorja i nalazi se u njegovom samom središtu, dijeleći na taj način dvije zagorske doline. Sjeverne padine prema Ivancu su izrazito strmije od onih s južne, koje se lagano gube u zagorskim brežuljcima. Smjer pružanja je istok – zapad, s dužinom od 27 km, a najšira je između Ivanca i Belca – 9 km. Ivanščica je svoje ime dobila po katoličkom redu ivanovcima, koji su pod gorom imali svoje utvrđene samostane, poput Ivaneca i Bele. Na isti način je i grad Ivanec dobio svoje današnje ime. Moram također pripomenuti da je za ovu goru danas vrlo rašireno i ime Ivančica, jer se u nazivu izgubilo slovo "š". Dr. Poljak u svojoj knjizi "Hrvatske planine" preporuča korištenje naziva Ivanščica, pa ću se kroz tekst i ja povoditi za tom preporukom. U Ivanec smo stigli silaskom s autoputa Zagreb – Macelj u mjestu Sv. Križ Začretje i zatim nakon kraće vožnje zagorskim bregima preko Lepoglave stigli na ishodišnu točku uspona na najviši vrh istoimene gore. Ivanec Kako bi izbjegli uvijek dosadno koračanje asfaltom, odlučili smo se poput velike većine planinara približiti što više samoj planini. Stoga smo kod od središnjeg ivanečkog gradskog trga skrenuli južno u smjeru Ivanščice, te nakon 3,5 km vožnje stigli u selo poprilično zanimljivog imena s obzirom da smo u Zagorju - Prigorec. Kako smo se za uspon, po dobrom starom običaju, odlučili poslužiti strmijom stazom, a za silazak blažom, u selu smo pratili skretanja prema Konju (u pravilu su sve to bila lijeva skretanja). Na gotovo samom kraju sela smo stigli do parkirališta na kojem smo već zatekli zavidan broj automobila. Sve je govorilo u prilog tome da je ovo jedna od najbolje posjećenih planina kojom ćemo kročiti. Broj planinara i izletnika koje smo sreli putem je gotovo identičan onom tijekom uspona na Vojak s Poklona. Zasigurno je tako velikoj brojci doprinijelo i prekrasno vrijeme koje po ničemu nije davalo naznaku da smo u sredini siječnja. Iako je ugodno po stazi tako često viđati ljudska lica, ta pojava zna biti poprilično nezgodna kad te stisne mjehur. Srećom smo u svim tim trenucima bili dovoljno sretni da nas nitko ne omete u obavljanju tako odgovorne zadaće, a bili smo sretni i što mi nismo nikoga omeli u tome. Odmah na početku staze smo zatekli upozorenje kojim se zabranjuje vožnja po planinarskim stazama. Moram priznati da mi je to izgledalo malo zbunjujuće, jer nisam mogao zamisliti što bi to moglo voziti po ovim stazama, ali smo odgovor dobili nešto kasnije.  Pogled na vrh s Konja Uspon prema Malom Konju vodi strmom padinom, koja je u kombinaciji sa suhim lišćem napadalim po stazi izrazito nezgodno za uspon, posebice u donjim dijelovima staze, a još je nezgodnije prilikom silaska. Srećom smo se za spust odlučili onom blažom varijantom preko Mrzljaka. Uz to je lišće prekrilo korijenje koje je izbilo na površinu erozivnim utjecajem vode i snijega, pa je potreban dodatni oprez da se ispod tog lišća ne zaglavi noga i doživi prebliski kontakt sa stazom. U gornjem dijelu nije bilo toliko lišća, pa smo se poslužili i brojnim prečicama kojima je prošarana ta dionica staze grebenom preko Velikog Konja. Putem nam se povremeno otvarao pogled prema odašiljaču na vrhu, dajući nam do znanja da smo sve bližu prvom cilju tog dana. Na vrh Ivanščice (1060 m/nv) smo se uspeli u 10.45 h nakon nešto malo više od 1 h hoda. Tu smo zatekli još veću gužvu. Brojni planinari su pristizali pješice makadamskom cestom iz Prigorca, dok su drugi već bili uokolo planinarske kuće poznatije kao "Pasarićeva kuća".  Pasarićeva kuća Tu prizemnicu su 1929. sagradili članovi HPD "Ivančica" iz Ivanca, a ime je dobila po tadašnjem predsjedniku HPD-A U Zagrebu, prof. Josipu Pasariću. Kuća je otvorena svakog vikenda i tijekom blagdana, te je opskrbljena hranom i pićem. Iako ne osobito umorni, tu smo malo predahnuli na klupama, te s vidikovca bacili pogled na sjevernu padinu Ivanščice. Na njemu se nismo predugo zadržali, jer nas je potjerao neugodan vjetar koji zna biti poprilično nezgodan kad se putem oznoji. Ispred kuće se jedan od planinara ponudio da nas zajednički slika, pa nakon dugo vremena imamo zajedničku fotografiju s vrha. Doista je prava rijetkost stići na vrh na kojem nismo sami, a mislim da se na ovom vrhu rijetko kad može osjetiti samoća. S vrha smo krenuli šumskim putem natrag u smjeru Ivanca, a zatim nakon pola sata silaska naišli na odvojak ulijevo prema Loboru, Majeru i Oštrcu – našoj drugoj kontrolnoj točki tog dana.  Černe Mlake Na odvojak su nas uputila i dva para koje smo zatekli na izletištu "Černe mlake" i priupitali za smjer. Put nas od odvojka vodi širokom stazom, kojom se očito koriste i motorna vozila, s obzirom na tragove guma u blatu. A blata ima napretek. Toliko da na pojedinim mjestima ima dovoljno tek toliko mjesta da se stisne gojzerice i da prilikom toga ne upadne u kaljužište. Od križanja nam je trebalo malo više od pola sata hoda do križanja, ali su me na njemu putokazi doveli u zabludu. Povodeći se informacijom da staza prema Loboru vodi preko Oštrca, skrenuli smo desno. I tek nakon desetak minuta hoda smo uočili na susjednom vrhu ruševine Oštrcgrada skrivene iza guste vegetacije. Nakon toga je naravno uslijedio povratak na ono križanje i skretanje prema Pl. kući na Majeru, do kojeg je bilo navedeno da je potrebno 10 minuta hoda. Nakon samo par minuta hoda smo stigli na odvojak staze prema Oštrcgradu udesno. Na putokazu je pisalo da do vrha treba 20 min, a mi smo na vrh izašli za manje od 10 min. hoda strmom padinom, u 12.55 h.  Oštrcgrad Putem smo susreli i oca koji sinu od najranije dobi usađuje ljubav prema planinarenju, ali i trojac koji baš i nema osobite ljubavi prema planini i šumi, jer smo ih zatekli u krađi lišća. Sreća njihova da na mobitelu nisam imao signala. Iako sumnjam da bi i u slučaju mog poziva policija intervenirala na ovom teško pristupačnom terenu. Oštrcgrad (746 m/nv) su danas samo ruševine gradine iz 14. stoljeća, smještene na osamljenom brijegu, a danas gotovo potpuno skrivene gustom vegetacijom. Danas se pogled s nje pruža samo na južne padine Ivanščice, ali i on je dovoljno primamljiv da se posjeti ovo mjesto. Pod nama smo ugledali crveni krov pl. kuće na Majeru, kojom upravlja HPD "Oštrc" iz Zlatara, ali se nismo spuštali do nje, jer smo dobili informaciju da je ionako rijetko kad otvorena. Nakon objeda na vrhu i uživanja u pogledu, uputili smo se natrag istim putem prema šumskoj cesti iz Prigorca na vrh Ivanščice. Putem smo napokon shvatili svrhu onih znakova o zabrani vožnje po planinarskim putevima, jer smo zatekli dvojac mladića kojima se njihovo čudno vozilo, koje kao da je dio scenografije Mad Maxa, zaglavilo u blatu i sad iščekuju prijatelje koji su im krenuli u pomoć.  Mad Max Ni desetak minuta hoda naprijed začuli smo bučni stroj koji nam se očito približavao. Uskoro je iza zavoja izjurilo vozilo identično onom zaglavljenom. Ovaj dvojac je hitao u pomoć prijateljima, a nas usporavanjem poštedio od polivanja blatom. Na šumsku cestu smo izašli u 14.15 h i njome krenuli uzbrdo prema vrhu Ivanščice, te nakon svega par minuta stigli do izletišta "Černe Mlake". Tu se uz jednu tamnu lokvu nalazi par drvenih klupa, a njegovu posebnost čini podatak da je taj lokalitet u narodu poznatu kao okupljalište vještica, odnosno zletišče coprnic, a o tome svjedoče brojne legende. Mjesto napuštamo bez spoznaje o točnosti tih legendi i krećemo dalje prema Prigorcu. Moram pripomenuti da na izletištu nema putokaza, pa može biti malo zbunjujuće kamo krenuti prema Mrzljaku. Dakle, gledano sa šumske ceste, staza prema Mrzljaku je ona koja odmah kod početka izletišta skreće ulijevo. Njome smo se prvo lagano uspinjali kroz gustu smrekovu šumu, a zatim je uslijedio 20-minutni silazak istom do izvorišta Mrzljak. Putem smo opet naišli na ona dva para koje smo priupitali za Oštrcgrad na "Černim Mlakama". Mrzljak se nalazi na 663 m/nv i predstavlja lijepo izletište s uređenim izvorom vode i postavljenim klupama za odmor.  Izvorište Mrzljak Iako je već bilo 14.45 h kad smo stigli na Mrzljak, iznenadilo nas je kad smo vidjeli da se još izletnika penje uzbrdo ovom stazom. Vjerojatno i oni poput nas vole noćne silaske s planina. Nama doduše u nedjelju nije bilo do noćnog silaska, jer je pred nama stajalo još gotovo 500 km vožnje do Splita. Na proplanak kod izvora Žgano Vino smo stigli u 15.05 h i tu se opet susreli s onom šumskom cestom što vodi na vrh Ivanščice. Tu smo zatekli još veći broj automobila od onog ostavljenog u Prigorcu. Nastavak puta nas je vodio šumskom cestom do sela, a putem su mimo nas u Yugo prošla ona četvorka koju smo dotad već dvaput vidjeli, pa je sad nakon i trećeg susreta bio red da otiđemo na piće, ali su očito i oni poput nas bili u žurbi. Samo smo se mahanjem pozdravili i nastavili dalje istim putem. Oni automobilom, a mi s noge na nogu. Putem smo uživali u pogledu na paraglajdere koji su skakali s Ivanščice, a Zizi je dodatno zadovoljstvo pronašla i u obliku jabuke na zapuštenom stablu uz stazu. Do automobila smo stigli u 15.35 h, nakon 6 h hoda po ovoj iznimno zanimljivoj planini, koja nam je nažalost previše udaljena, a zaslužuje puno više naših posjeta.  Južne padine Ivanščice Uspon i post u potpunosti posvećujemo našem Borutu, kojeg je bolest prikovala za bolesnički krevet, pa mu na ovaj način želimo da što prije opet skoči na noge i oka sokolova s foto-aparatom u ruci krene u prirodu. A za kraj posta se moram pohvaliti da se jedna od naših vjernih čitateljica odlučila na učlanjenje u planinarsko društvo, točnije HPD "Sisak" Stoga, našoj Teti u pubertetu želimo puno lijepih i nadasve nezaboravnih trenutaka provedenih u prirodi ove godine. A i vas ostale pozivamo da se priključite planinarskim društvima u vašim mjestima, jer će te uz njihovu pomoć vidjeti toliko lijepih krajeva kojima obiluje naša domovina, a većini nažalost ostaje nepoznanica cijelog života. |
