Kruge (1606 m/nv) - Kamešnica
Nemate pojma koje me oduševljenje jučer ujutro obuzelo kad sam kroz prozor ugledao gotovo vedro nebo. Ubrzo sam izvukao Zizi iz postelje i počeo se spremati za polazak prema Kamešnici. Put nas vodi preko Trilja do Donjih Korita, gdje se na visini od 670 m/nv nalazi Planinarska kuća «Orlovac» i početna točka našeg današnjeg uspona na Kruge. Dionica puta od Trilja do Donjih Korita se pokazala daleko najproblematičnijom. Na cesti ne postoji apsolutno nijedan putokaz koji bi naznačavao put do Korita. Srećom uz sebe imamo kartu. Ali ne auto-kartu, već grebensku kartu Dalmacije, koja je od neprocjenjive pomoći u ovakvoj situaciji. Imam je više od 15 godina i još uvijek vrijedno služi svojoj svrsi. Par kilometara prije ulaska u selo nestaje asfalt, a ostatak puta vozimo po solidnom makadamu. Uskoro dolazimo u selo i automobil parkiramo pored kuće, računajući na to da kasnije bude u sjeni, i krećemo ravno uzbrdo kroz selo. Ma koliko naprezali vid, markaciju nigdje ne primjećujemo, osim na «Orlovcu». Srećom ispred najgornje kuće u selu nailazimo na susretljivog domaćina koji s nama čak i otpješači dio puta do početka markacije. Njegova tri psa malo tjeraju strah u kosti mojoj Zizi, ali nisam siguran tko se tu koga više boji. Na mjestu gdje se ponovno susrećemo s markacijom staza presjeca onu istu makadamsku cestu kojom smo se i dovezli, ali se i nastavlja dalje prema Gornjim ili kako mi je naš domaćin objasnio, Malim Koritima. Na svu sreću to pojašnjenje smo saznali još na onom lijepom postu o Kamešnici od naše kolegice Iris, pa se vjerojatno nije pojavio onaj veliki upitnik iznad moje glave.  Bez obzira na makadamski put, odlučili smo se ipak držati markirane staze koja se strmo penjala od sela uzbrdo. Nakon pola sata hoda primjećujemo grotlo špilje s lijeve strane staze i odlučujemo je izbliza pogledati. To se pokazalo kao pun pogodak, jer smo osim lijepog pogleda na špilju nailazimo i na pravi poklon dobrodošlice od strane Kamešnice – šumske jagode. Nema ih puno, ali ipak u svakom slučaju lijepa gesta s njene strane. Tako neočekivano osvježeni krećemo još hitrije prema našem današnjem cilju – Krugama (1606 m/nv). To nam je primarni cilj, a sekundarni je najviši vrh Kamešnice – Konj (1855 m/nv), koji se nalazi s druge strane granice i nalazi se svega sat hoda dalje od Kruga.  Ubrzo opet izlazimo na makadamsku cestu, kojom za daljnjih pola sata hoda stižemo do lijepo uređenog izvora Korita. Tu zatječemo dva mještanina sa svojom neuništivom Ladom, koja je očito najidealnije auto za ove naše makadamske puteve. Ostavljamo ih da u miru pune velike bačve koje su donijeli sa sobom i uz pozdrav se upućujemo naprijed. Tmurni oblaci nad grebenom su u tim trenucima još uvijek kompaktni, ali mi to ne umanjuje odlučnost da danas ispenjemo planirano. Tim više što je ovaj lipanj vremenski potpuno nepredvidljiv, pa ako to ne izvedemo danas, vjerojatno i nećemo imati novu prigodu prije listopada.  Putem do izvora Ploča sve više vremena provodimo uživajući u prekrasnim pogledima na Sinjsko polje, Mosor, Svilaju i fotografirajući raznobojno cvijeće i bezbrojne neobične kukce po grančicama i u travi. Najviše pažnje nam zaokuplja par leptira na jednoj travki, u kojima je očito također proljeće probudilo hormone. Teren poviše Pišteta postaje još travnatiji, prepun crvenih, rozih, plavih, ljubičastih, žutih i mnogih drugih nedefiniranih boja cvijetova. Primjećujem da su na toj dionici staze markacije dosta udaljene od same staze, jer su postavljane na tu rijetkim stijenama. To nam ipak ne predstavlja veći problem, jer se zbog terena iznimno lako orijentirati. Na tom predjelu dolazimo pod snažan udar bure, zbog koje po prvi puta danas oblačim duge rukave, a Zizi navlači i drugi dugi rukav.  Uskoro nailazimo na raskrižje staza. Pravo gore za Konj, a desno za Kruge. Skrećemo naravno desno i krećemo se po travnatoj visoravni, a putem nas prati veseli cvrkut ptica koje čak ni bura ne uspijeva utihnuti. Iznenada primjećujem da se na grebenu razbija naoblaka i po prvi puta ga vidim obasjanog suncem. Ali tek tu nastaju pravi problemi. Zizi hvataju grčevi i moramo privremeno stati tražeći zavjetrinu ispod jedne stijene. Ovo su «oni dani u mjesecu», ali me ipak nije htjela samoga pustiti u planinu. Nakon predaha od pola sata odlučujemo se krenuti dalje prema Krugama, čiji kameni humak nam je već u vidokrugu, ali Konj u ovakvim okolnostima definitivno otpada.  Nakon svega nekoliko minuta hoda stižemo gore, gdje zatječemo metalni tuljak sa žigom iznutra. Upisne teke nema, a i da je ima bila bi potpuno mokra, jer u tuljku ima gotovo litra vode. Do vrha nam je trebalo ukupno četiri sata hoda, ali uz učestala stajanja zbog gore već navedenih razloga. Ta dionica se inače prosječno prevaljuje za tri sata. Na brzinu se fotografiramo pored oznake vrha, a onda Zizi upućujem da se skloni pod stijenu i malo napuni akumulatore prije povratka, dok ja poslikavam greben i Konj, koji mi ostaje tu pred nosom. Ali neću žaliti. Sad mi preostaje da ga ispenjem još zanimljivijom stazom...onom iz Podgradine u Hercegovini. |
