31.03.2019., nedjelja

LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ ŠILJINA CIPELA – Dobro Vam stoje cipele – reče mi prodavačica koja bi mi dala isti kompliment sve da sam u čamcima prošetao ispred nje, što sam komotno i mogao jer sva moja obuća nosi broj 47. – Dobre su, ostavljam ih na nogama, a stare mi spakirajte – i ja sam bio oduševljen crnim kožnim, što bi Dalmatinci rekli, postolama u kojima ću, nadao sam se, dugo i sretno ploviti sarajevskim ulicima i šire. S povećom vrećom, u kojoj su od šestogodišnje kilometraže izdisale moje stare brodice, ušao sam na Marijin Dvoru u tramvaj kako bi se dovezao do rođaka Branka na Otoci. Zvao me na večeru na kojoj će biti i neka kolegica njegove žene Ivone. Njih dvoje u posljednje vrijeme imaju običaj spajati me s nepoznatim potencijalnim udavačama kako bi mi na pragu četrdesetih pomogli odbaciti mrski teret samačkih dana. No, svaki bi me put upoznali s nekom čijeg se imena idućeg dana ne bih ni sjećao, a poslije svakog njihova provodadžijskog pothvata bio bih sve sigurniji da za mene na svijetu para nema. Kupovina cipela došla mi je kao antistres terapija prije iskustva s još jednim umalo dogovorenim brakom ili, bolje rečeno, vrtuljkom ljubavi iz kojeg redovito ispadnem naglavačke i to na beton. Dok sam sjedio i razmišljao o onome što me kod Branka čeka, mladić do mene ustade izaći na Pofalićima, a jedna se gospođa zaleti zauzeti mjesto do prozora i pritom mi svom svojom težinom pritisnu lijevu nogu. – Aaaaaa! – vrisnuh ugledavši kako je moja lijeva cipela dobila nepotrebnu dekoraciju od štikle. – Izvini, sine, nisam namjerno – žena se uljudno ispričala, ali to nije poravnalo udubinu koju ni najvrsniji obućar ne može ispeglati. – Znam da niste namjerno, ali tek sam ih kupio na Marijin Dvoru i to na rate, a nemate pojma kako je teško naći pristojne cipele broja 47... – izustih pogođen činjenicom što ću uništeno morati otplaćivati pola godine. – Molim te, izvini, tako mi je neprijatno... – Ma, ništa, gospođo, što ćete, niste namjerno... Netko ne bi ni „izvini“ rekao – slegnuh ramenima. – A kako se zoveš? – zapita ona. – Ivica – nevoljko odgovorih dok sam u dubini novčanika oplakivao promašenu investiciju. – Gdje radiš? – uslijedi još jedno situaciji naprimjereno pitanje od kojeg mi se diže kosa na glavi, ali ipak najnormalnije odgovorih svjestan da moja neželjena sugovornica nema lošu namjeru. – Radim u novinama „Jutro“. – Imaš li ženu? – sada mi neizravno opali još jedan šamar, kao da zna za Branka i Ivonine planove. – Nemam, gospođo, nikoga – otpuhnuh i valjda u tom trenutku moje lice poprimi neki mučenički izraz. Zaključio sam to po njezinu brižnu pogledu, kakav samo majke ili jednostavno dobroćudne žene uputiti znaju. – Šteta, a tako lijep i kulturan momak – napokon me pomilova riječima. – Hvala Vam, gospođo. Pozdravljam Vas, ja sada izlazim – ustadoh jer smo se približavali Otoci. – Halali, sine. Nisam namjerno – pozdravi me svojim blagim očima boje čokolade, a ja joj nakon svega uputih nekakav osmijeh kao znak da joj opraštam sve štete koje mi je nanijela u tih nekoliko minuta od Pofalića do mojeg odredišta gdje će me, bio sam siguran, psihički zgaziti neka neman koja mi samo u snovima par može biti. Stigao sam kod Branka i Ivone, a tamo je, na moje veliko iznenađenje, sjedila Ana, vesela djevojka koja mi se ipak nije dojmila onako kako bi to moj rođak i njegova žena htjeli. Srećom, dalo se primijetiti, nisam ni ja njoj, ali smo našem upoznavanju dali šansu, pa smo se dogovorili za prijateljsku kavu na kojoj ćemo se skupa smijati našim donkihotovskim potragama za nekim tko bi s nama išao ukorak u svakakvim cipelama, pa i u onima s ogromnom rupom posred čela. Sutradan me na poslu zaskočilo novo iznenađenje. Kad sam se oko dvice vratio s terena, na stolu me čekao u plavi papir umotan paket na kojem je uz adresu pisalo samo moje ime. – Odakle se ovo stvorilo?! – upitah svojeg uredskog cimera crnokroničara Anesa. – Evo ti bombu poslali! Svašta vala pišeš u toj Kulturi. Nakav te pisac uzeo na zub – šalio se on u svojem prepoznatljivom stilu. – Daj, ne zezaj! Kakva to pošiljka stiže bez prezimena? – Donio neki momak. Ja sam preuzeo, rekao sam mu da si ti moj prijatelj s ponekim šarafom manjka u glavi – Anes je dodavao gas, a ja sam izuo onu nesreću i hitnuo je prema njemu. Uhvativši moj nespretno ispaljeni projektil, Anes primijeti manu na još jučer savršenom kožnom čamčiću. – Haha! Imaš rupu na cipeli k'o Šiljo, samo s pogrešne strane! – Zvat ću doktore da im kažem da si zbrisao i da dođu po tebe! – počeo sam se smijati, a što bih drugo. – Odoh pitati ovu raju iz Vučkove generacije znaju li oni ko je Šiljo. Ako ne znaju, tebe ću im pokazati! – ispali Anes i zbrisa iz ureda s mojom cipelom, a ja otvorih tajanstvenu pošiljku. U paketu su bile dvije crne kožne brodice istovjetne jučer kupljenima, uz njih velika čokolada s keksom, a povrh svega ceduljica s ovim riječima: „Dragi Ivica, izvini za ono jučer. Cipele ti je kupio moj sin Mustafa. Nosio ih u zdravlju i veselju. Ja ti šaljem čokoladu da zasladiš na poslu. Fatima.“ Čitao sam nekoliko puta i sve mislio da sanjam. Ta je žena zapitkivala i zapamtila i gdje sam kupio cipele i koji su broj i... Morao sam tu „bombu“, a i čokoladu podijeliti s Anesom. – Jarane, vrati Šilji cipelu! Nagradit će te kockom čokolade – viknuo sam kroz hodnik. – Neka, bolan, da prvo plaću potrošim! – javi se moj drug iz prostorije s automatom za kavu. 31. 10. 2017. Priča je pohvaljena na književnom natječaju „Marko Martinović Car“ za 2018.

- 22:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #