18.06.2013., utorak

PRIČA "POD VELIKIM ZUBOM" LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ "POD VELIKIM ZUBOM" Pucketanje u kaminu u Jozine se uši uvlači poput hinjave lisice u kokošinjac. Tajno, pod okriljem noći, krade mu umorne misli i za sobom sve do šume ostavlja krvav trag. A onda se izgubi duboko među kukrikama negdje u stranama Pakline, ispod Velikog zuba. Pod tu ga stijenu, kojoj je sam smislio ime, iz gradske buke začas preseli izgaranje zrelog drveta, a udoban naslonjač zamijeni smrdljivo ćebe. Otvori dlan i ugleda naušnicu svoje žene. Dala mu ju je prije nego što je pobjegla s djecom. Pogleda goblene na zidovima, ali oni više nisu vezivo njegove unuke Ane; postali su stjenovita ograda rupe u koju se zavukao s kumom Markom. On je jučer otišao u izviđanje i još ga nema. 'Ko zna kud… Možda su ga uhvatile Švabe, možda je zalutao, možda je upao u provaliju i polomio se… Poseže za kolačem, ali on ima okus po puri staroj tri–četiri dana. Gleda u prazno, dok u dolini zvone neki udaljeni pucnji. Uvlači glavu pod šinjel, strepi i pribija se uz vatru, od nepoželjnih gostiju dobro skrivenu u ljevkastoj udubini, pod velikom nakrivljenom stijenom okruženom štitom od nekoliko manjih kamenih čuvara. Pas Šarov uzvrtio se oko njega kao da ga hoće zagrliti. "Kao da i ti, jadniče kusavi, znaš koliko mi je studeno... Kusav ti, kusav ja. Ti bez repa, a ja bez noge – ne znaš koji je sakatiji. Zato sam i završio pod ovom čukom negdje iznad Konjica i nisam više išao s partizanima... Kao da je bilo jučer kad sam na početku rata sav krvav ležao nasred neke ledine. Tad mi je jedan od njih rekao: 'E moj učo – mlad se oženio, mlad ost'o bogalj!'. A kum mi je, dok me je nedavno sav znojan i zapuhan tegario uz Paklinu, u šali rekao kako bi bilo bolje da sam ostao bez očiju da ne mogu žene gledati. Možda bih i bio sretniji da sam bez očiju, da ne vidim sav ovaj jad…", gladio je Jozo svog jedinog sugovornika u hladnoj pustari sive planine. Lutajući kroz sjećanja, naišao je i na san koji je danima želio sresti. U neka doba noći prenuše ga šumovi koji su postajali sve glasniji. Uto osjeti kako se nešto kreće prema njemu. Srce mu se sledi. Šuštanje utihnu, a on jedva skupi snage upitati: – 'Ko ide? – Ja sam, Jozo, Markara. – A ti si, kopile jedno! Sreća pa nije Švabara! – Neće ti oni, moj Jozo, pod ovu čuku. – Sva sreća. Srce mi je u desnu petu sišlo. – Nego, šta radiš, Jozara? Ima li meze? – Evo plandujem, hoćeš i ti sa mnom? – Ma, pusti plandovanje, evo malo šljive – otkop'o je u selu da nazdravimo za Božić. – Za Božić? – Božić je, Jozo, Božić. – Kako si otkop'o? Je l' te 'ko vidio? – Ma jok. Šulj'o sam se kroz šumu pa kroz potok, a kako mi je kuća zapaljena – niko je ni ne gleda. – A tragovi? Šta ako nas nađu? – Ma neka nađu više! A mogao bi snijeg opet noćas. Sakrit će, valjda, trag. Nego, pusti priču – pij! – Moj Marko… Daj tog tičijeg mlijeka! Dao Bog pa idući Božić slavili sa ženama i djecom! Marko obori glavu, a dvije krupne suze kliznuše mu niz oštru sivu bradu. Jozo pogleda ustranu. Činilo se da čak i Šarov cvili, kao da se i on nečega s tugom prisjeća. Šutnja se ledila oko njih, ali san nije htio na oči. Dugo su tako umornim zjenicama prebirali mračne kutke, a na brcima im se počelo hvatati sitno inje. Marko diže pogled i ciknu: – Nu ga! Isti si moj pokojni dedo Mato! – Ne poredi me s njim – on je živio 102 godine! 'Ko će se toliko patit? – Ti kume! A ja ti nad rakom pjevao! Nakon toga se kroz studen prosu gromoglasan smijeh i Jozu podsjeti kako je s kumašinom, i s rakijom i bez nje, znao kenjčijati. – Tiše, bolan, čut će nas neki pasji sin s puškom. De malo šljive – nutka ga on. – Ma daj, kad si navalio – uze mu plosku i poče gutati rakiju k'o da je voda. – Ja, ja, nije zmija da te ujede – naceri se Marko. – Sretan ti Božić, prijatelju. – I tebi, moj kume. Uto i Šarov živnu i skoči na Jozu. Prene se i pogleda oko sebe. Od Marka, ćuke i ploske ni traga ni glasa. Traži ih po čitavoj sobi, ali ne nalazi ništa do osmijeha praunuka Ivana. – Sjetan ti Bozić, dede Joćo – reče mu dijete i pruži mu ukras s jelke. – I tebi, zlato moje – odvrati. Htjede mu još nešto reći, ali taman je počelo "Slikom na sliku". Opet se sjeti svog Markare i u mislima mu reče: "E moj kume, ti si proljetos otišao na onaj svijet, a ja opet pod neku čuku. Samo što mi je sad udobno i lijepo ovdje, kod djece. Sretan ti i ovaj Božić!" Priča iz knjige “Kišne kapi u piščevoj luli” (Književna zaklada/fondacija "Fra Grgo Martić", Kreševo 2011.)

- 17:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #