Viktor Ivančić https://blog.dnevnik.hr/viktorija

Para-faktografija

Gospodine uredniče,

u vašem tjedniku, koji se zove Globus, i datiran je s 31. listopadom 2008, objavljena je senzacionalna priča o dosad nepoznatoj ljubavnoj vezi između Vladimira Zagorca, friško uhapšenog umirovljenog generala Hrvatske vojske, pod optužbom da je pronevjerio državni novac i dragulje vrijedne nekoliko milijuna eura, i Ivane Hodak, nedavno ubijene kćerke Zagorčeva odvjetnika. Priča je stala doslovno u rečenicu i pol, mada je romansa navodno trajala šest mjeseci, i nije potkrijepljena nijednim dokazom, osim tvrdnje anonimnog „pouzdanog svjedoka”, koji ju je dobrohotno povjerio uredništvu. Ostatak članka, inače potpisanog kolektivnim pseudonimom – Globus – bavi se sasvim drugom temom.

To je, razumije se, bilo dovoljno da otkriće pompezno najavite na naslovnoj stranici. „Tajna ljubav Zagorca i Ivane Hodak” glasio je naslov, a na koricama je zavodljiv slikopisni dokument: on prikazuje nasmiješenog generala Zagorca, kojemu na koljenu sjedi gospođica Hodak. Moje izvježbano oko s deset metara udaljenosti od kioska prozrelo je da se radi o fotomontaži, ali prosječan čitatelj, na kojega ste računali, nije raspolagao takvim iskustvom. Istina, naznaka u uglu stranice – „Ilustracija: Globus” – dala je naslutiti da nešto nije regularno, no ona je mikroskopske veličine, praktički nevidljiva, i očito štampana sa svrhom da posluži tek kao zadnja linija obrane od sudske tužbe. Tehnološki proces „proizvodnje medijskoga sadržaja” tako je zaokružen: objavio Globus, napisao Globus, ilustrirao Globus – ne znam, gospodine uredniče da li me taj sklad više vuče prema Kardeljevoj operativnoj utopiji o udruženom radu ili prema Jaspersovim grčevitim razmišljanjima o kolektivnom zločinu.
Otac ubijene Ivane Hodak najavio je sudsku tužbu, tvrdeći da ste objavili neistinu, razotkrivši i to da ste umjesto autentične fotografije objavili fotomontažu, a usput je dometnuo kako se u vašem slučaju radi o „nekrofilskom novinarstvu” kojim je „dosegnuto samo dno kanalizacije”. Nije mi namjera moralizirati u tome smjeru, tim više što je „dno kanalizacije” dosta teško predočiti („crna jama” čini mi se priličnijom); obraćam vam se ponukan vašim televizijskim nastupom, upriličenim istoga dana kad je objavljen Globus, gdje ste žustro branili svoj uređivački postupak i pri tom – ničim izazvani – istaknuli moje kolege i mene kao posredne inspiratore svoje zaigranosti.

Priznavši da je na koricama Globusa fotomontaža, voditelju emisije „Otvoreno” kazali ste da vam je namjera bila „vizualizirati temu”, nakon čega me uhvatio nekontrolirani napad smijeha, jer je to zvučalo tako moderno i osviješteno, i tako prilagođeno suvremenim mentalnim i jezičnim trendovima da se svekolika budućnost korporativnog novinarstva mogla „vizualizirati” kroz nevini izraz vašega lica na ekranu. No onda mi je, priznajem, omanja knedla zastala u grlu. Kada vas je voditelj pitao da li se zbog spomenute naslovne stranice barem malo stidite, izrekli ste odlučno „ne”, a zatim ponudili objašnjenje: „Ne zaboravite da su neki od stupova nezavisnog novinarstva u Hrvatskoj izgradili svoj imidž na fotomontažama. Sjetite se 'Feral Tribunea'!” Zatečeni voditelj primijetio je da je Feral radio satirične fotomontaže (nezgrapno se izrazio, doduše, upotrijebivši termin „neozbiljne”), što je priča iz sasvim drugog filma, ali vi ste ostali nepokolebljivi: „Koliko ja znam, 'Feral Tribune' je bio ozbiljan politički tjednik!”

I sad, gospodine uredniče, kao suautor stotina i stotina fotomontaža iz Ferala, kao jedan od graditelja „stupova” za koje ste se pridržali masnim rukama, zatičem se u nevolji da vam moram objašnjavati neke elementarne stvari. Na primjer to da postoji suštinska razlika između otvorene i potajne fotomontaže: budući da svoje kreativno djelo želite prikriti (navesti čitatelja da povjeruje kako gospođica Hodak zaista sjedi na koljenu generala Zagorca), to znači da ga podvaljujete. A to čine lopovi, gospodine uredniče, i to oni sitnoga kalibra, sorta koju u ovoj zemlji od milja nazivaju kokošarima. Tako je i s novinarstvom – ono može biti otvoreno i pošteno, a može biti i kokošarsko. Oko omjera ne treba imati iluzija: ne bih vam se ovim putem ni obraćao da ne mislim kako reprezentirate premoćnu većinu.

Sjećajući se čuvene Feralove naslovnice s Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem u intimnoj pozi (zbog koje sam fasovao mjesec dana prisilnog zatvaranja u jednu splitsku vojarnu), pitam se zbog čega generala Zagorca i gospođicu Hodak niste posadili u krevet, čime bi se također „vizualizirala tema” – za potrebe montaže, neka od urednica mogla je posuditi tijelo gospođici Hodak, a u svojstvu Zagorca mogli ste pozirati osobno. Ali to bi rušilo lažnu autentičnost, dakako, skrhao bi se koncept prevare. Znali ste da valja biti krajnje delikatan kada se izvorno satirični postupak, umjesto za karikiranje, koristi u svrhu mimikrije.

Ja sam, recimo, mirne duše i vedra duha iznajmio svoje tijelo prpošnome Tuđmanu, a moj prijatelj Boris ljepše građenome Miloševiću, pa smo – okruženi fotografom i skoro cijelom redakcijom – u postelji proveli skoro dva sata, u neviđenom stvaralačkom zanosu. Nije nam bilo loše, hoću reći. Nešto poput klimaksa uslijedilo je više godina kasnije, kada sam na zidu središnje novinarske sobe New York Timesa ugledao uokvirenu tu naslovnu stranicu Ferala. Vaša će naslovnica završiti u kontejnerima i strojevima za reciklažu, bit će temeljito samljevena zaboravom, ali nikada neću do kraja proniknuti u vrstu strasti koja vas je prožimala dok ste, uz pomoć inteligentnih kompjutorskih programa, gospođicu Hodak centrirali na Zagorčevo koljeno.


Tek, slutim da ti porivi na vrlo sirov način određuju percepciju poželjnih čitatelja. Prosto rečeno, Feral je imao publiku koja se zajedno s uredništvom znala zajebavati, a Globusovasova publika ne zna da je uredništvo zajebava. Sprdati se, u društvu čitatelja, s političkim elitama i društvenim anomalijama, nešto je posve drugo od nakane da se sprdate s čitateljima, gospodine uredniče.

Zašto pak svojim čitateljima ne priznajete ni tako neznatnu količinu pameti kakvu sami posjedujete, pa i ne pomišljate da bi oni, makar i naknadno, mogli provaliti vašu podvalu, meni je, opet priznajem, dosta nejasno. Možda ovim načinom obavljate svojevrsnu selekciju novinskih konzumenata, pripremajući se za sretnu poslovnu budućnost? Možda je stvar u tome što će se, nakon izgona pametnih autora, iz polja „informativne djelatnosti” odstraniti i onaj sloj publike koji ima veze s mozgom? Možda je namjera izbaciti iz medijske igre reakcije kao što su „vjerovanje” i „nevjerovanje”, obesmisliti kategorije istine i laži?
Pa ako Feral pripada prošlosti, a Globus budućnosti, s čime sam ja duboko suglasan, to je ipak prilika da vam približim krucijalnu razliku među njima, na primjeru što ste ga sami nametnuli, gospodine uredniče, i možda će vam se „vizualizirati” – mada je to malo vjerojatno – vrijednosni standardi i gabariti doba koje slijedi, a u njemu ćete, nemojte sumnjati, igrati zapaženu ulogu.

Feralove fotomontaže bile su satirične, a vaša bi se, uvjetno, mogla nazvati dokumentarnom. Dokumentarna fotomontaža nešto je poput vodene zemlje, drvenoga željeza ili kvalitetnog Globusa, dakle supstancijalno nemoguća. Ipak, mogao bih vas ovdje, zabave radi, suočiti s beskonačnim nizom sasvim jednostavnih paradoksalnih spoznaja do kojih dovodi vaša zloupotreba jedne časne poetičke tradicije. 1) U Feralovim fotomontažama nitko nije tražio realističnost, naprotiv, pa su one zato i bile na svoj način istinite; u vašem slučaju strategija je obratna – potreba da plasirate laž navodi vas da čitatelja uvjerite u realističnost montiranog dokumenta, iz čega slijedi 2) Feralove fotomontaže promicale su neke istine baš zato što su bile lažne, a vaša promiče laž baš zato što se predstavlja istinitom, iz čega slijedi 3) Feralova fotomontaža bila je fikcionalno otkrivanje istine, a vaša je dokumentarno prikrivanje obmane, iz čega slijedi... itd, itd.

Zlatno doba dokumentarne fotomontaže (vodene zemlje, drvenoga željeza, kvalitetnog Globusa) bilježi se u vrijeme staljinizma, kada su pomno birane ličnosti misteriozno nestajale s arhivskih fotografija – ili su pak na njih bile dodavane – e da bi se kreirala podobna verzija Historijske Istine. Pošto je „Istina” bila imperativni ideološki konstrukt, realne činjenice morale su se s njom kontinuirano usklađivati. Faktografija je, na dnevnoj bazi, udarnički prilagođavana službenoj opsjeni.

Vaš mi se rad, gospodine uredniče, prikazuje kao lijepi primjer uščuvane tehnike nekadašnjih mentalnih tortura. Karakter „Istine”, doduše, mnogo je više profitne nego ideološke prirode, što imamo zahvaliti tržištu kao neprikosnovenoj liberalnoj dogmi, ali to ne znači da se radi o drugačijoj vrsti manipulacije. A kada se pozivate na Feral kao „poetičku” preteču i uzor, to je otprilike isti manevar s kojim je Staljin zlorabio Marxa.
Osobno nemam ništa protiv toga da se Feral i njegove tekovine zlorabe kako god se kome prohtije – tim prije ako će Globus tako ubrzati posao na svojoj autodestrukciji – no, dok sam još živ i imam prostora štogod objaviti, ostavljam si pravo povremeno pljucnuti u smjeru onih koji to čine, jer, pošteno kazano, što bih drugo uopće radio? Imam tu blesavu naviku s vremena na vrijeme oprati ruke od pripadnika vašeg ceha, gospodine uredniče, i otpraviti vas bez pozdrava ka „dnu kanalizacije”, kako bi to rekao ožalošćeni odvjetnik Hodak.

Sve vam je tu stvar motiva, dragi moj, a tu onda plešemo na klizavom terenu raznih tipova etike. Feralove fotomontaže, recimo, nastajale su iz težnje za originalnošću, a vaša iz težnje za falsifikatom. To je razlika između morala i nemorala, ili – ako je to bliže vašem žurnalističkom nervu – između Ferala i Globusa: sa svojim satiričnim „pretjerivanjem” Feral je predano radio na demistificiranju hrvatskih društvenih utvara, dok je Globus, sa svojom paranormalnom „faktografijom”, sa svojim oponašanjem dokumentarnosti, više od ikoga drugog u hrvatskome novinarstvu širio guste mistifikatorske magle.

Ne možete, elem, Feralovo poetičko naslijeđe tako jednostavno nasaditi na svoje etičke temelje. Dobit ćete čudnu naherenu sklepotinu koja, istinabog, ima zajamčenu budućnost, ali je pitanje koga će ona zapravo zanimati. Nekako sam siguran da, makar podsvjesno, vi znate odgovor na tu dilemu, pa ćete uskoro prestati biti opterećeni licemjerjem. Vi bolje od drugih razumijete kako se vabe i proizvode čitatelji koji u novinama više neće tražiti istinu nego dovoljno sočnu mistifikaciju. „Istina” u određenom novinskom prilogu – dakle ono što ga, u tradicionalnom smislu riječi, čini vjerodostojnim – prihvaćat će se na isti način kao i „istina” u novinskoj reklami. Možda je točno, a možda i nije. Možda lažu, a možda i ne. Koga briga, ako se više ne računa na čitateljev razum, nego na njegovu provociranu žudnju. Zadovoljenje te žudnje ukazat će se tek kao rađanje nove želje, pa tako opet, pa opet... Pred medijskom industrijom, koja će „vizualizirati” patvorene senzacije, prostire se svijetla perspektiva!

Nedavno sam za časopis Reč – koji vam toplo preporučujem – pisao o „kletvi zatajenog osmijeha”, o tome kako se duh feralovske sprdnje i bespoštednog izrugivanja poput Matrixa uglavio u oficijelne hrvatske medije, samo što je ta sprdnja sadržana u njihovim najozbiljnijim dionicama, kao jasan znak da je novinarstvo osuđeno na razvoj u vidu vlastite parodije. Vi ste načinili korak dalje, reklo bi se, pa u trenutku kada ste uhvaćeni u jednoj banalnoj podvali posežete za „feralovštinom” kao priručnom izlikom. To je bijedno, naravna stvar, ali potrebno je samo malo strpljenja, gospodine uredniče, i izlike vam više neće trebati. Prevare neće izazivati zazor. Nitko neće ni sumnjati da one spadaju u tekuću produkciju i žurnalističku rutinu.

Nije tako dalek trenutak kada će vas viši stupanj bezobzirnosti lišiti inhibicija. Globus će, uvažavajući destilirane želje svojih čitatelja, donositi naslove oslobođene stega. „U ovom broju donosimo pikantnu izmišljotinu o seksualnoj aferi generala Zagorca i nedavno ubijene Ivane Hodak”. Djevojka, posjednuta na koljeno kriminalnog mužjaka, mogla bi biti prikazana s obnaženim dojkama. Referirajući se na Globus, Feral bi, dakako, sise montirao generalu Zagorcu.

Siva zona ljubičice bijele

Poštovani gospodine uredniče,

Ne znam točno koliko ste godina života nakupili, ali, sudeći po ozbiljnosti i važnosti funkcije koju obnašate, rekao bih kako ste dovoljno stari da se sjećate druga Tita i bogatih nasada kulta „ljubičice bijele”. Istini za volju, s obzirom da pripadate tipiziranoj društvenoj strukturi, nekoj vrsti genetski modificirane kadrovske sorte, s lakoćom mogu, osim približne starosti, naslutiti i druge detalje vaše biografije: radničko porijeklo, djetinjstvo u predgrađu, rani angažman u omladinskoj organizaciji, članstvo u Savezu komunista, bavljenje novinarstvom kao društveno odgovornim poslom, energična skrb za zaštitu bratstva & jedinstva i tekovina socijalističke revolucije, vjerojatna diskretna suradnja s tajnom policijom, a potom tupi doček nacionalne revolucije, hitno presvlačenje, članstvo u nacionalističkoj vladajućoj partiji, bavljenje novinarstvom kao društveno odgovornim poslom, energična skrb za zaštitu državnog suvereniteta i nacionalnog integriteta, vjerojatna diskretna suradnja s tajnom policijom, uprezanje u medijski ratni stroj, tiha logistika oslobodilačkim ratnim zločinima, skriveno sudioništvo u herojskim gadostima, a potom tupi doček poratnog liberalnog prosvjetljenja, hitno presvlačenje, članstvo u Rotary klubu, bavljenje novinarstvom kao društveno odgovornim poslom, energična skrb za zaštitu europskih demokratskih standarda i vrijednosti slobodnoga tržišta, diskretna suradnja s najmoćnijim poslovnim lobijima, uzorna građanska egzistencija, košulje Pierre Cardin, bijele i svjetloplave, penthouse u boljem zagrebačkom kvartu, klet u Zagorju, pudlica ili koker španijel, terenac boje pustinjskoga pijeska, satovi baleta za djevojčicu, privatni trener za dječaka, subotnja kava ispred Buldoga... Ali sve to spominjem tek uzgred, s nadom da nećete zamjeriti. Skrušeno se vraćam drugu Titu i nasadima „ljubičice bijele”. Gospođa Jennie Lebel kasnih je četrdesetih godina prošloga stoljeća završila na Golom otoku zbog vica što ga je ispričala u pogrešno izabranom društvu. Vic je poručivao da je Jugoslavija osvojila zlatnu medalju na međunarodnome sajmu cvijeća „jer smo uzgojili ljubičicu bijelu tešku sto kila”.

Četiri desetljeća kasnije, titoizam se skršio zbog istoga vica, točnije – zato jer se ovaj njegovao i širio u ozbiljnim formama. Moglo bi se likovati da ga je sustigla kletva zabranjenog osmijeha. Drukčiji tok historije evidentno nije bio realan: mogućnost da gospođa Lebel ne završi u zatvoru zbog pozivanja na smijeh teško je zamisliva, jer se onda onih sto kila agilne ljudske materije ne bi u pjesmicama pojavljivalo kao „ljubičica bijela” (koju „voli domovina cijela”)...
Zbog čega je komunistički režim najmrkije inzistirao baš na svojim najkomičnijim elementima – prema kojima je Veliki vođa „ljubičica bijela”, recimo, ili smo to čak „svi mi” – druga je i duga priča, koju ćemo ostaviti stručnjacima za ideološke nastranosti. No, čini mi se nesumnjivim da je upravo nagomilani apsurd nagrizao čeličnu vjeru u ozbiljnost i istinitost nečeg što je komično pretjerano – pretjerano do suza, reklo bi se – i titoizam se, u odgovarajućem svečanom trenutku, slomio lako poput ploče od stiropora. Nad tim samoslamanjem, nad tom autodestrukcijom, doduše, odmah su se trijumfalno postrojili lažni egzekutori, razvili zastave drukčijih trobojnih kombinacija i gruvali se u prsa junačka, pa ću, ako vas to veseli, ponuditi i službenu verziju: odlučna nacional-demokratska čizma zgazila ga je poput ljubičice bijele.

Gospodine uredniče,

Ne bih vas zamarao ovim sumnjivim zapažanjima o propasti titoizma, da me jedna reportaža objavljena u vašem listu, koju sam čitao osupnut, s trncima u leđima, s osmijehom na usnama, nije navela da se prisjetim tog fenomena: ne titoizma, nego propadanja!
Je li to taj odlučujući moment? – pitao sam se drhtureći od uzbuđenja.
Je li to taj trenutak kada oficijelne novine, kao i čitav oficijelni medijski sustav, prvi put daju jasnije nagovještaje da počinju s procesom nemilosrdnog ismijavanja samih sebe, a pritom pokazuju impresivnu neosviještenost o svojim postupcima? Kada se počinju urušavati tako što će se doživljavati i predstavljati sve moćnijima? Kada počinju razjedati svoju unutrašnju supstancu vjerujući da time pridonose vlastitoj snazi i zdravlju? Je li to taj blagotvorni nesporazum, mislio sam, što će se poput grudve snijega zakotrljati niz liticu, postajući sve veći i veći, sve očitiji i apsurdniji, s tendencijom da se – budući je na nizbrdici – negdje ipak zaustavi i raspadne na proste faktore, bez obzira na usput počinjenu štetu? Skoro sam siguran da je tako, gospodine uredniče, i ne mogu reći da sam zbog toga žalostan. Štoviše, volio bih da ovu moju pisaniju shvatite kao znak otvorene podrške vašim naporima, ako ćete je dospjeti pročitati, jasno, pošto je duža od desetak redaka, a i nema retoričku strukturu štiva na koje ste navikli.

Dana 3. kolovoza u vašem dnevnom listu objavljena je reportaža s nadnaslovom „Helikopterom po Agrokorovu carstvu”, te naslovom „Todorić: strast za zemljom”. Naravno, radi se o Ivici Todoriću, ekonomski najmoćnijem čovjeku u Hrvatskoj, vlasniku poljoprivrednog i trgovačkog imperija monstruoznih razmjera, čije je temelje maznuo u kaosu privatizacije za neznatnu svotu, tajkunu najvišega tranzicijskog ranga, financijski dovoljno potentnom da određuje tečaj domaće valute, da kroti ili oslobađa inflaciju na državnoj razini, a reporter koji ga prati u helikopteru dok zajednički obilaze „Agrokorovo carstvo” također nije bilo tko, nego vaš zamjenik, drugi čovjek lista, očito na strogo povjerljivom zadatku, gdje se traži osoba s jasnom odgovornošću za generalnu uređivačku politiku, a ne nekakav honorarac koji će za par kila rajčica vlasniku helikoptera bez zadrške oblizati stopala. Reportaža je plasirana preko tri novinske stranice, s ukupno jedanaest fotografija, a na svakoj od njih je Ivica Todorić, vizionarski zagledan u budućnost, uz traktore, kombajne, žitna polja, nasade paprika, krave, svinje i nasmijane zaposlenike svojih kombinata.

U vašem je listu vlasniku Agrokora spjevana klasična titoistička poema, jer ste iz nekog razloga procijenili da su čitatelji na to spremni. Za vašeg reportera, tj. vašeg zamjenika, lišenog ikakvih natruha ironije, Todorić je „ljubičica bijela”, točnije: „čovjek koji pokreće Hrvatsku” i pritom se čitav predaje svakom detalju toga nezahvalnog posla. Njemu su „jabuke poput djevojaka”; on „hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam kušao”; on bi „bika ljubio među rogove”; on bi „satima zaljubljeno gledao u velike kotače svemirskog stroja što plazi po njivi, jednog iz njegova nepreglednog carstva, koje poznaje u stopu”; on „pilotu u kabini neprestano dirigira smjer kao da mu je u glavu usađen kakav navigacijski sustav”...

Reporter konstatira kako bi „Todorić najradije znao ime svakog svog radnika, no to je malo teže jer ih ima 34.000”, a zauzvrat uposlenici njega oslovljavaju s „Predsjedniče”, pošto je on „predsjednik svog koncerna”, pače: „za više od 2.000 Baranjaca koji rade u Belju on je i više od predsjednika kompanije”. Što bi to bilo „više od predsjednika kompanije” nije sasvim jasno, kao što mi je osobno nejasno zbog čega bi to Todorić „najradije znao” imena svojih radnika, ako, s druge strane, oni njega ne smiju oslovljavati imenom, nego su dužni obraćati mu se s „Predsjedniče”, ali reporter u tim pravilima ophođenja ne vidi prilično gnjusnu klasno-hijerarhijsku prisilu, obred čiji je smisao ovjeravanje poslušnosti, nego naprotiv, on tu prepoznaje nesvakidašnju prisnost, jerbo bi „Predsjednik” ipak „najradije znao” imena slugu pokornih, umjesto što u njih upire prstom i doziva ih s „ti”.

Dok lete helikopterom iznad „carstva”, Todorić reporteru objašnjava: „Vidite ovo dolje, to je naše. To smo sada kupili... Pogledajte, ovi silosi dolje, to je isto naše. To ćemo sve srušiti pa ispočetka... Vidite ono bijelo. To je naša farma...” Ili: „I ovo ovdje je naše. Tu ćemo saditi jabuke... Mi već sada proizvodimo pola hrvatskih jabuka, a za tri godine nećemo više uvoziti nijednu.” Reporter je dječački impresioniran „Predsjednikom” i zaključuje da je „njegova filozofija svugdje jednaka – širenje, širenje i širenje”!

Ne nedostaje tu ni toplih anegdota, sličnih onima iz knjige France Bevka o stasavanju „ljubičice bijele”, samo što su reporteru vašeg lista, vašem zamjeniku, umjesto svinjskih glava izgleda baš jabuke nekako prirasle srcu: „Prije nekoliko tjedana, dok se vozio prema Zagrebu, vidio je da se najgori oblaci vuku baš na stranu voćnjaka Obreška. Bila je već gotovo noć. Što je napravio? Nazvao je portira voćnjaka da ga pita je li tuča i hoće li nastradati jabuke.”(!)

Reportaža završava furioznim vazelinskim uklizavanjem, tako da je i „Predsjednik”, čitajući, vjerojatno grcao od ushićenja: „Ne znam je li ta njegova posvećenost jedini razlog što Todorić danas ima dva posto hrvatskoga poljoprivrednog zemljišta, devet posto proizvodnje, najbolju vodu, najbolje brašno, najbolji sir za mazanje i tko zna što još. Ono što znam je da se ne namjerava zaustaviti.”

Sugestija je, dakle, više nego jasna: nitko u Hrvatskoj neće jesti, piti i obavljati nuždu, a da Ivica Todorić od toga ne ubire dobit. Kiša će padati da bi se slijevala u plastične boce s etiketom koncerna Agrokor. Sunce će sjati da bi pospješilo rast Todorićevih usjeva. Svako novorođeno dijete, osim u matične knjige, upisat će se u poslovne statistike koncerna Agrokor.

Prizori golemih zemaljskih posjeda, uzoranih ledina, nakrcanih štala, nepreglednih voćnjaka i lokalnih seljaka koji se gazdi obraćaju uz verbalni rukoljub, potenciraju dojam da hrvatski kapitalizam ekspandira na feudalnim principima. Živeći u dvorcu s četrdesetak soba, i vjerojatno isto toliko komada posluge – o čemu je vaš list u više navrata donosio bogato ilustrirane priloge – Todorić se ukazuje kao hrvatski kapitalistički Tahi, samo što je Matija Gubec sklonjen u mračne zakutke historije, zajedno s partizanima.

S druge strane, medijski izabrani fragmenti te feudalno-kapitalističke bajke provlače se kroz sasvim socijalističku vizuru i ornamentiku, valjda zbog predostrožnosti, zbog osjećaja da bi čitatelji mogli imati sentimentalan odnos prema „dobrim starim vremenima” i tadašnjim utopijskim idejama o ravnopravnom zajedništvu: Ivica Todorić nije netko tko se s bezobraznom neumjerenošću bogati eksploatirajući prirodne i ljudske resurse, niti pak netko tko se temeljnoga vlasništva dokopao pod krajnje sumnjivim okolnostima, nego netko tko jamči opći prosperitet, on sve te pothvate ne postiže zbog sebe nego zbog svih drugih, on je zalog dobrobiti čitave zajednice, „čovjek koji pokreće Hrvatsku”.

U filmu Rajka Grlića „Samo jednom se ljubi” poslijeratni direktor tvornice, kojega glumi Zijah Sokolović, pravda se svojim partijskim drugovima što je uselio u vilu bivšeg kapitalističkog vlasnika: „Znate li vi kako me poslovni partneri ugošćuju u svijetu? Gdje onda da ih ovdje primim, u straćari?” Ivica Todorić vašem reporteru, odgovarajući na pitanje o 40-sobnom dvorcu pod Sljemenom, varira isti refren: „Ne patim od luksuza, niti stignem uživati u njemu. Ali imam bogate i utjecajne prijatelje. Ako me netko ugosti u dvorcu u Francuskoj, pa gdje bih ja njemu u Hrvatskoj uzvratio? Moram imati infrastrukturu...”

Tek uzgred, tu možemo uočiti mali simbolički kaos kao rezultat sudara dvaju moralnih standarda i njihovih manipuliranih izvedenica: direktor iz Grlićeva filma ismijan je zbog lažnog socijalističkog (a zapravo buržujskog) morala, dok je Todorić u vašoj reportaži zaradio pohvalu zbog lažnog buržujskog (a zapravo socijalističkog) moralnog ustrojstva. Stvar je, naravno, u tome da obojica bezočno lažu, samo što Grlićev film tu laž razotkriva i ironizira, a vaš je list predočava kao neupitnu istinu, ma koliko ona djelovala komično i iole razumne čitatelje provocirala na porugu. I to je nešto što budi utemeljenu nadu: sustići će vas kletva zatajenog osmijeha. (Kao još jednu uzgrednost, primjećujem i dodatnu zbrku koju ste proizveli očijukanjem s imaginarijem socijalizma. Sviđalo vam se to ili ne, iza Josipa Broza stajao je veliki narativ, a iza Ivice Todorića stoji tek veliki kapital. Zašto ste, do vraga, zaključili da se velikom kapitalu može osigurati aura velikoga narativa – i čemu? Tim više što se liberalni kapitalizam, ukoliko ne poprima bastardne oblike, sasvim udobno brčka u ambijentu opisanom kao „postmoderno stanje” (Lyotard) odakle su velike naracije davnih dana službeno prognane. Tito je raspolagao takvom vrstom „društvene” emotivne potpore – naime takvom vrstom moći – da nije morao kupovati ditirambe na svoj račun, pa je otrcano novinsko zapažanje da su mu „jabuke poput djevojaka”, na primjer, moglo pogađati i elemente kolektivne osjećajnosti. Ali ako su „jabuke poput djevojaka” nekome tko nije izvlačio ranjenike preko Neretve, nego je junački otvarao bankovne račune na Kajmanskim otocima, onda je to pokazatelj da veliki narativ, kao priručna krinka krupnog kapitala, može biti samo skraćeni put do farse.)

Osobno mi je stoga najupečatljiviji – da ne kažem najuvjerljiviji – onaj dio reportaže u kome vaš zamjenik, pod sugestijom sugovornika, izvodi diferencijalnu analizu o „pametnim” i „glupim” kravama. „Da budem iskren, do sada nisam vodio računa o tome da postoje pametne i glupe krave”, veli on, a onda pojašnjava da je razlikovanje uspostavljeno s aspekta korisnosti, jer, ako imaš kravu, „želiš dobiti najviše od nje”, odnosno: „'pametna' te krava košta i dvostruko manje od 'glupe'”. Navodi i primjer farme muznih krava Topolik, „na koju je Todorić naročito ponosan”: „Tu su krave ranije lijeno davale jedva četiri tisuće litara na godinu, sad su već na osam i nema šanse da se uz ovakvog vlasnika na tome zaustave.

Ovdje s kravama ne rade ljudi, nego roboti. Na obližnjoj, 'glupljoj' farmi, 48 ljudi zaposleno je na eksploataciji 850 krava. Tu će ih biti dovoljno osmero na 500 životinja. I svejedno će davati dvostruko više mlijeka. Koja je to ušteda!” Krave su, kao što i sami slutite, samo kamuflaža. Primijenimo li poučak na ljudsku vrstu, dobit ćemo ideološku jednadžbu vladajućeg poretka, svjetonazor što ga uzgajaju vlasnik korporacije Agrokor i vlasnik vašeg lista: „pametni” su oni koje možemo efikasno cijediti, dok su „glupi” oni što se iz različitih razloga opiru intenzivnoj mužnji. Namjera je da se populacija „opameti” u što većoj mjeri.

Gospodine glavni uredniče,

Usprkos relativno obilnom citiranju jedne reportaže namijenjene imbecilima, nije mi namjera baviti se vašim listom i njegovim profesionalnim dosezima. Vaš list kao nekakva autonomna činjenica uopće me ne zanima, štoviše, uzimam ga u ruke krajnje nevoljko, u čudnim mazohističkim seansama. Ali sličan odnos gajim prema svim ostalim dnevnim i tjednim izdanjima u Hrvatskoj. Vaše novine interesantne su mi tek kao simptom, neka vrsta korporativne avangarde koja će, definirajući sebe, najaviti mijene i sudbinu oficijelnog medijskog sustava. Tim više što vlada opće uvjerenje da se radi o „najrelevantnijem” dnevnom glasilu u zemlji, najuigranijem orkestru hrvatskoga novinarstva, s trubama i činelama koje ponosno bljeskaju sa scene, čitaju ga navodno i oni koji odlučuju i oni koji odluke provode, i oni koji vladaju i oni koji čiste vladarske štale, pa se taj miks populističkog senzacionalizma i lažne malograđanske serioznosti uglavnom ističe kao uzor prema kojemu se treba ravnati. I vlasnik ga drži najelitnijim izdankom svoje kompanije, a dakako i šire, referentnim poljem ovdašnjega političkog, kulturnog i intelektualnog mainstreama, i zacijelo o njemu razmišlja s neskrivenim ponosom: Evo, to je najozbiljnije što postoji u ovoj zemlji, to je sasvim drugačije od ostaloga medijskog smeća, koje također štampam ja!

Meni je taj koncept u dobroj mjeri odvratan, ponajprije zato što se temelji na ambalažiranju prijetvornosti – jer simulira demokratsku širinu dok zapravo promiče široki tupež, jer simulira liberalnu toleranciju dok zapravo potiče najniže strasti, jer simulira profesionalnu kompetenciju dok zapravo kastrira novinarstvo, itd, itd. – ali, rekoh, sličan problem imam i s većinom ostalih tiskovina, pa mi ne pada na pamet svojim sudovima remetiti iluziju „općeg uvjerenja”.

Osim toga, otkad je prije nekoliko mjeseci s ovdašnjeg tržišta uklonjen i zadnji konceptualno zaokružen kritički medij, Feral Tribune, imam određenih nevolja s prilagodbom, te mi Hrvatska sa svojom javnom scenom uglavnom nalikuje oronuloj domobranskoj kasarni, gdje se obavljaju redovita postrojavanja, služi se narodu i domovini, prebire se krunica, sluša se i šuti, a eventualni prigovori ispuštaju se ispod glasa, u spavaonicama i zajedničkim klozetima. S pravom ćete reći da sam subjektivan, gospodine uredniče, ali to ne znači da biste baš vi mogli pretendirati na objektivnost.

Korporacija koja izdaje vaš list posjeduje 60 posto tiskanih medija u zemlji, pa se točno veli da gospodari tržištem. Ostalih 40 posto pripada drugoj korporaciji, „protivničkoj”, s vrlo sličnom paletom izdanja, s vrlo sličnim žurnalističkim profilom, te malome broju lokalnih glasila sasvim ograničenog utjecaja. Korporacija Agrokor, pak, najveći je medijski oglašivač u zemlji. Vlasnik vaših novina, kako se procjenjuje, ostvaruje više od deset posto godišnjega prihoda samo od toga što štampa Agrokorove reklame. List koji uređujete, drugim riječima, živi od Todorićevih oglasa, pa je logično što će vaš zamjenik, po vašem nalogu, uzvratiti ljubav sponzoru monumentalnim panegirikom preko tri novinske stranice. Minimalna razlika između klasične reklame i klasičnoga novinskoga teksta ionako je privremena, i to samo u plasmanu, vidljiva po markaciji u uglu stranice. No, kako su okolnosti hrvatske, slika je još složenija: u vašoj reportaži, osmišljenoj tako da ukaže na feudalnu dimenziju kapitalističkog progresa, na „strast za zemljom”, izostao je spomen o tome da se Todorićev koncern ne bavi samo mužnjom krava i uzgojem svinja, niti pak trguje samo jabukama, lukom i buranijom, nego isti prodaje još mnoge druge artikle, između ostalih i – novine. Štoviše, Agrokor je većinski vlasnik najveće kompanije za distribuciju novina, jedine koja posluje na državnoj razini, pa u tom sektoru drži apsolutni monopol, što će reći da od svakog prodanog primjerka vašeg lista Todorić ubire određeni postotak, prema rabatu koji sam određuje, ili – vjerojatnije – u dogovoru s gazdom vaše korporacije, pošto će mu dio priliva ionako vratiti kroz reklame i plaćene reportaže.

Svaki poslovni nesporazum između vlasnika Agrokora i vlasnika vaše medijske kuće rezultira kišom izgubljenih milijuna za obje strane. Za saniranje kriznih situacija i poravnanje dugova služe novinari: oni koji će hrabro svoje tastature staviti u službu korporativnog blagostanja. Jedno od živopisnijih obilježja tranzicije je što se sinergija između medijske, ekonomske i političke moći – trojstva koje se štiti zakonom spojenih interesa – tehnički realizira prema načelima na kojima je organizirana mafija. Treba li vam primjer, rado ću vam osvježiti sjećanje. Na inicijativu samog premijera, prošle je godine Vlada donijela odluku o smanjenju PDV-a na novine za 11 posto, uz drugarsku preporuku velikim izdavačima da u perspektivi snize cijene svojim glasilima. Godinu dana kasnije, novine su poskupile za blizu 20 posto, jer su vlasnik vaše korporacije i vlasnik distribucijske mreže – koristeći se svaki svojim monopolom – sklopili unosan deal. Predsjednik vlade, koji je radikalnom poreznom olakšicom i jednome i drugom osigurao enormne dodatne profite, može računati na sigurne protuusluge: Todorić će mu pomoći u umjetnom smanjivanju inflacije i osigurati tko zna kakve privatne financijske aranžmane, a kod vlasnika medijske korporacije imat će široki prostor za otvorenu političku propagandu. Tako nastaje ono što Pierre Bourdieu naziva „strukturalnim mehanizmom koji proizvodi manjak morala”. S tim da u zemljama poput Hrvatske nitko od aktera ne osjeća niti potrebu da zaturi tragove. Kao što je to sažeo analitičar istočnoeuropske tranzicije Georgij Viktorov: „Tamo gdje na Zapadu nastupa kirurgija, ovdje rade sjekire.” Pitate li se gdje je tu vaša uloga, gospodine uredniče? Približit ću vam je još jednim primjerom, koji se nudi kao pozadinska slika vaše reportaže.

Nekoliko dana prije nego što ste objavili to adorantsko štivo, jedan je lokalni list postavio precizno pitanje: Koliki je iznos godišnjih državnih poticaja koje vlada uplaćuje koncernu Agrokor? Novinari su to pokušali saznati u Agrokoru, ali su im odbili odgovoriti, s obrazloženjem da se radi o „poslovnoj tajni”. Pokušali su informaciju dobiti od vlade i nadležnih ministarstava, ali su također odbijeni. Realan izračun, na osnovu drugih izvora, pokazao je međutim da vlada pod firmom državnih poticaja svake godine koncernu Agrokor uplaćuje više od stotinu milijuna kuna. I tako cijeli niz godina, uz strogu konspiraciju, jer se razdioba javnoga novca – novca poreznih obveznika – obavlja pod šifrom državne tajne. Začudo, list pod vašim uredničkim vodstvom potpuno je ignorirao tu priču, nije je smatrao vrijednom pažnje niti za usputnu bilješku. Ili možda jest? Ili će biti da je glorifikatorski reportažni zapis o Ivici Todoriću trebao poslužiti i kao odgovor na stotinu i nešto milijuna neodgovorenih pitanja?

Pođemo li od logike regularnog kapitalističkog medija, kakvim se volite predstavljati, dakle od logike ogoljenog senzacionalizma – prema kojoj izvještavanje ima primarno trgovački aspekt, gdje „informacija jest roba”, pa će se forsirati samo ono što se traži na „tržištu” – kako biste mogli objasniti, gospodine uredniče, da podatak o državnim poticajima najbogatijem čovjeku u zemlji, ta slatka vijest o stotinu i nešto milijuna koje država svake godine ulaže u njegov profit, nije dovoljno primamljiva „roba” za vaš list i vaše „tržište”? Racionalno gledajući, svakom bi vašem čitatelju informacija o koruptivnoj sprezi između vlade i glavnog državnog tajkuna bila neusporedivo zanimljivija od podatka da glavni državni tajkun ljubi vola među rogove a ne među guzove. Bila bi, kako se to veli, izdašnija na „tržištu”. Čak i utoliko što je istinita...

No, čitatelji odavno više nisu vaše tržište. Tržište čine Todorić i drugi krupni oglašivači. Tako i „čitanost” vaših novina – kao i svih ostalih – ima drugačije značenje od onog koje je nekada bilo uobičajeno. Tako je i vaš urednički manevar naizgled šizofren: postupat ćete protivno zakonima tržišta zato da biste zadovoljili tržište. Uz jedan važan amandman: „tržište” je ovdje tek ideološki umiven termin za prostor gdje će vladati pravila legalizirane korupcije, a njega može opsluživati samo novinarstvo koje je dio istog koruptivnog saveza.

Još je Noam Chomsky zapazio tu neobičnu pojavu da, kupujući novine, zapravo ne kupujemo osnovni proizvod medijske kompanije koja ih izdaje. Veliki izdavači odavno ne zarađuju novac od prodaje vlastitih listova, dapače, sretni su što ih mogu besplatno staviti na internet, još više: svaki primjerak novina što će biti prodan na kiosku podrazumijeva određenu sumu izgubljenog novca. Međutim – čitatelji su proizvod. Medijska kompanija proizvodi publiku koju onda prodaje oglašivaču, to jest drugoj kompaniji. Vlasnik korporacije koja izdaje vaše novine bavi se zapravo prodajom čitalaca vaše novine korporaciji Ivice Todorića.

I sad, pošto sam vam uzaludno pojasnio infrastrukturu, preći ću na nešto što me uistinu zanima – na novinarstvo, ili barem ono što je od njega ostalo.

Gospodine uredniče,

Pijući prije neki dan besposleno macchiato u jednom splitskom kafiću, nekolicina mojih kolega i ja – tek da ubijemo dosadu – nagađali smo načine na koje bi reportažu iz vašeg lista satirički „obradili” oni nasmijani tipovi iz Ferala, pod pretpostavkom, naravno, da njihov projekt još nije upokojen. Prva ideja bila je načiniti persiflažu: reporter u helikopteru prati vlasnika vaše korporacije, a ovaj mu, odozgo, dok zrakomlat šamara oblake, skreće pažnju na detalje svoga medijskog carstva. „Vidite ovo dolje, to je naše, to smo sada kupili... Pogledajte, onaj regionalni list dolje, to je sad isto naše, to ćemo sve sjebati pa ispočetka, ali u formi tabloida, jasno... Eno ono tamo, iza psihijatrijske klinike, tamo su nam ženske revije, na njih sam naročito ponosan. Mi već sad proizvodimo 98 posto hrvatskih ženskih revija, a do kraja sljedeće godine predviđamo 136 posto...” – uzbuđeno bi objašnjavao medijski magnat. Posebno bi se osvrnuo na modernizaciju tehnološkog procesa kojom se iz dana u dan smanjuje broj „glupih” novinara u odnosu na one „pametne”: „'Pametni' novinari nam sada proizvode desetak kartica teksta dnevno, pišu koliko hoćemo i kako hoćemo. 'Glupi' novinari pišu višestruko manje i pri tom još koriste vlastiti mozak, što usporava proizvodnju i osjetno snižava kvalitetu. Tako da su nam 'pametni' novinari neusporedivo jeftiniji. U što skorijem razdoblju namjeravamo se potpuno riješiti 'glupih' i upošljavati samo 'pametne' novinare. Koja će to ušteda biti!”

Ideju smo ubrzo odbacili kao otrcanu, a nakon kraće rasprave postigli konsenzus: reportažu iz vašeg lista, u kojoj se obogotvoruju lik i djelo Ivice Todorića, šaljivdžije iz Ferala sasvim bi sigurno prenijeli od riječi do riječi, bez ikakvih intervencija, zajedno s fotografijama i redakcijskom opremom! Bio bi to materijal koji pripada klasičnome satiričnom žanru, a satira se, kao što znate, temelji na neumjerenosti i pretjerivanju.

Kontekst Ferala činio bi to štivo apsurdnim i smiješnim, dok mu kontekst vaših novina pokušava jamčiti mistifikatorsku ozbiljnost. To će reći da bi se u primjerenom kontekstu sam tekst pokazao onim što on uistinu jest, iz svake rečenice vrištala bi poruka „pozor, ovo je laž i idiotska propaganda! Ovo mogu popušiti samo umno zaostali!”, dok u vašem listu ta ista laž i ta ista propaganda imaju ambiciju da im se vjeruje bez ostatka.

Ta jednostavna spoznaja, uostalom, bila je motiv za ključnu intervenciju koju je poduzela hrvatska medijska industrija: uklonila je svaku vrstu neželjenog konteksta!

Zabavlja me naizgled paradoksalno otkriće, gospodine uredniče, kako nestanak lista koji nije gajio kompromise i jezičnu nježnost koincidira s nestankom zadnjih medijskih skrupula i nečega što smo davno nazivali „boljim običajima” kada je u pitanju javni prostor. Neometanost omogućava akceleraciju, ergo – propaganda postaje sve bezočnija i zato što su skršeni punktovi otpora koji bi je slasno ismijavali. No to bi, držim, moglo polučiti zgodan bumerang-efekt, koji će se vama vjerojatno doimati budalastim i naivnim, ali meni zasigurno neće, pošto sam – za razliku od vas, koji ste biće budućnosti – ja u budućnost istinski zagledan, pokušavajući u njoj nazrijeti kakvu pukotinu, ne bi li se kroz nju provukla poneka živa glava. Gdje je pukotina? Iskustvo nas uči da pukotina obično nastaje kada propagandisti počnu iskazivati iskrenu vjeru u svoje opsjene, spuštajući se tako ispod razine onih koje superiorno brifiraju i, što je mnogo važnije, ispod razine vlastitoga nesvjesnog.

Naime – što ako je „feralovski duh”, duh sprdnje i bespoštednog izrugivanja, poput Matrixa inkorporiran u oficijelne i korporacijski prihvatljive medije, samo što je ta sprdnja sadržana baš u njihovim najozbiljnijim dionicama? Što ako je to tako prosto, gospodine uredniče?

Ako bih se, u duhu te sprdnje, prisilio izražavati kroz formu parastručnih aksioma, kazao bih to ovako: Trenutak kada (medijski) sustav počinje raditi na samouništenju – bez obzira koliko će dugo taj proces trajati – onaj je kada odluči prinositi na javni uvid svoju karikaturu, a da toga nije svjestan. Od tada se svakim činom svemoćnoga gutanja dohranjuje i unutrašnje sjeme autodestrukcije. Halapljivost – pogonska snaga kapitala, u tranzicijskim uvjetima još i oslobođena zakonskih stega – zbog koje su s medijske scene uklonjeni kritički i ironijski korektivi, zbog koje je kontekst učinjen vojnički jednoobraznim, dovest će do toga da se sustav uruši u vlastitoj parodiji. Nastupit će ono što je Jean Baudrillard označio kao „Pakao Moći”.

Novi medijski zamah, što ga vaša korporacija slavodobitno predvodi, stoga doživljavam kao pedantno režiranu vojnu paradu (oprostite zbog militarnih metafora, uredniče, ispada da me svaka misao na vas tjera da se latim oružja), a grandiozne parade bile su prvi vidljivi znaci truljenja imperija.

Vojna parada, u svojem prešućenom značenju, samo je ekstatični žal za izgubljenim ratištem. Ono što je bilo opasno, najprije održava privid snage kroz formu spektakla, a kako sugestivna moć spektakla postupno erodira – postaje komično. Ako bude sreće, uniformiranom organizmu hrvatskih medija – što maršira pred publikom kao bezbrižna ideološka kreatura – doći će glave upravo satirička supstanca koju nosi u utrobi kao neželjeno potomstvo.

To ne znači, gospodine uredniče, da vašim novinama i izdanjima vaše medijske kompanije prijeti fizički nestanak ili išta slično tome, dapače: slijedi im ona vrsta sveprisutnosti i utjecajnosti kakvu imaju reklamni leci za lokalne pizzerije što ih pronalazimo u poštanskim sandučićima.

Poštovani uredniče,

Par dana nakon famozne reportaže, u vašem listu objavljen je intervju s premijerom Vlade Republike Hrvatske, Ivom Sanaderom, naravno preko tri stranice, a vodio ga je poznati hrvatski pisac, Miljenko Jergović, zaposlenik vaše medijske kuće, također zadužen za posebne korporativne misije. Imali ste potrebu urednički istaknuti baš tu činjenicu javnoga sparivanja pisca i političara, pa je i oprema teksta osmišljena s tom svrhom – nadnaslov: „Hrvatski književnik razgovara s hrvatskim premijerom” (!) – uz pregršt fotografija na kojima akteri zaljubljeno gledaju jedan u drugoga, s onom vrstom uzajamnog uvažavanja koja se opasno približava poljupcu. Tako ste i medij koji uređujete privremeno lišili karaktera, oslobodili ga minimalnih obveza prema profesiji, pretvorivši ga u puki nosač dvojice velikana.

Dogodilo se, dakako, to da je Jergovićev intervju sa Sanaderom ispao manje stvaran od onoga što ga je, nekih pola godine ranije, komentator vašeg lista načinio s lažnim premijerom. Tada je, podsjetit ću vas, spomenuti komentator poslao premijeru pitanja na pogrešnu mail-adresu, a tamo se zatekao netko dovoljno vispren da sroči odgovore koji će u svim detaljima podražavati Sanaderovu ispraznu frazeologiju, pa su vaše novine to objavile i zatekle se usred jednog ljekovitog skandala. Za razliku od vaše likujuće konkurencije, tada sam svim srcem podržao konceptualni čin koji se dogodio, naročito njegov blagi teroristički okus, jer je razobličio svakodnevni jezik političke i medijske laži, te pokazao, između ostaloga, „da svaka pizda može biti hrvatski premijer”. Jedina moja zamjerka nevoljnome komentatoru odnosila se na to što je najveći doseg svoje novinarske karijere postigao bez imalo svijesti o onome što čini.

Miljenko Jergović je u tom smislu više nego osviješten, jer zna da sudjeluje u izvrnutom konceptu: umjesto nepostojećeg premijera dobili smo nepostojećeg novinara. On je tu tek da autoritetom „hrvatskoga književnika” pridonese izgradnji spomenika „hrvatskome premijeru”, što ga je naručio vlasnik vaše korporacije. U zemlji čiji građani stenju od siromaštva, gdje je korupcija zadobila status legalnosti, gdje se dnevno bilježe neofašističke provokacije, gdje se institucionalno veličaju ratni zločini, gdje se srpskim povratnicima masovno devastiraju tek obnovljene kuće, gdje politička klasa nesmiljeno otima narodna bogatstva, gdje je pravosuđe u potpunom rasulu, gdje ćete umrijeti ako niste bogati jer zdravstveni sustav ukida pravo na skuplje lijekove... intervjuist političkome vođi, kreatoru takvog stanja, postavlja pitanja koja ću vam ovdje pedantno ponoviti, uz napomenu da ih navodim točno onim redom kako su postavljana u intervjuu, bez interveniranja u njihov sadržaj: 1) „Pomišljate li da vam ulazak u politiku, osobno gledajući, i nije bio najpametniji potez u životu?” 2) „Je li vam žao što se niste ozbiljnije bavili književnošću?” 3) „Koja je posljednja knjiga koju ste pročitali?” 4) „Dakle, lažu oni koji kažu da nemaju vremena za čitanje jer previše rade?” 5) „Publika vas, uglavnom, doživljava kao arogantnog čovjeka. Vrijeđa li vas to?” 6) „Podrijetlom i odgojem ste iz tradicionalne katoličke obitelji. Je li vam se moglo dogoditi da završite među svećenicima?” 7) „Dakle, niste osjetili unutrašnji, intimni, signal te vrste?” 8) „Kako se dogodilo da iz jedne siromašne težačke obitelji svi krenete na visoke škole?” 9) „Kakav je bio vaš otac?” 10) „U vrijeme vašeg djetinjstva Split je bio percipiran kao crveni, ljevičarski grad. Jeste li vi u tom Splitu bili desničarska obitelj?” 11) „Što ste iz roditeljskog doma ponijeli kao saznanje o ustašama?” 12) „Jeste li se igrali partizana i nijemaca?”...

Na zadnje pitanje premijer je odgovorio da se kao dječak nije igrao „partizana i nijemaca”, nego se igrao „kauboja i indijanaca”... Čitatelji su dirnuti do suza. Ili su suze ipak od smijeha? Svakako ih je morala na neki način emotivno potaknuti ta bezuba usrdnost, vještina da se odstrani i sama naznaka ikakve kritičnosti, e da sugovornik ne bi bio inkomodiran dok iznosi građu za svoju spomeničku javnu figuru, a pisac, osim iskaza ljigavog udvorništva, zadužen je tek da izvuče poneki bizaran detalj koji će priložiti malograđanskoj dokolici. Stanovite skupine možda su se i zamislile nad cijelom operacijom. „Odakle im tolika sigurnost da smo baš svi mentalni bolesnici? Što ako nismo? Što ako se neki od nas samo lažno predstavljaju?”

Kako bilo, Ivo Sanader, koji je reformirani Tuđman, u Jergoviću je dobio svoga reformiranog Ivana Aralicu, što samo znači da Tuđman i Aralica nisu prevaziđeni, nego su dovedeni do točke svoje konačne eksplikacije.

Ne može se reći da je nova sentimentalno-intelektualna veza „Pisac & Vladar” – isturena i zato da bi se skrenula pažnja s bračne zajednice „Novine & Vlast” – kreirana ad hoc i da se na njoj nije predano radilo: neposredno uoči zadnjih izbora Jergović je u vašem listu odstrijelio Zorana Milanovića, glavnog Sanaderova konkurenta, i to s lažnom optužbom za šovinizam.

A budući da je Sanaderova stranka izrasla na šovinizmu, za razliku od Milanovićeve, koja mu se donekle suprotstavljala, kritika, računajući na ozbiljnost, sadrži samoironičnu paklenu napravu. Primjeri koje navodim, gospodine uredniče, gdje vaše novine herojski uspijevaju ne prepoznati satiru koju proizvode na vlastiti račun, zavedene tlapnjom da su čitatelji ozbiljna sorta, samo su naizgled kardinalni i tiču se kurentnih nositelja političke i ekonomske moći, no mogao bih vam navesti sijaset sličnih, čak ih razvrstati po rubrikama: kultura, sport, crna kronika, spektakli, auto-magazin, TV-vodič, poljodjelstvo... Pisac koji je načinio antologijski intervju s premijerom, recimo, napravio je preko dvije novinske stranice lirski prikaz filma koji je snimljen prema njegovom romanu i kojemu je bio koscenarist. Zaključio je da je taj film jako dobar, čak odličan, a svatko tko ga pažljivije pogleda shvatit će da je ustvari genijalan. No, najzanimljiviji je razlog zbog kojega pisac piše prikaz opsega dviju novinskih stranica: on sam navodi da je to zato jer je spomenuti film – inače jako dobar, odličan, genijalan – „medijski potpuno prešućen”!

I opet smo u potrazi za čitateljem s odgovarajućom mentalnom opremom: onim koji će čitati lirski prikaz fenomenalnog filma, preko dvije novinske stranice, i istodobno vjerovati da je taj film „medijski potpuno prešućen”. Moglo bi se reći da se radi o idiotu, ali stvar je ponešto složenija – uzoran korporacijski medij od svojih čitatelja traži da budu idioti, ali ih ne može na to prisiliti, pa će one koji to jesu otprve pogoditi u žicu, a one koji to nisu pokušat će shrvati činjenicom da (više) nemaju objektivnu mogućnost izbora, da je medij koji im je dopao u ruke isti kao i svaki drugi. Pošto je uklonjena svaka vrsta neželjenog konteksta, njima preostaje odustanak ili sarkazam. (Energija koja se derivira iz sarkazma, doduše, nije tako bezopasna, s njom bi se možda i dalo nešto učiniti kada ne bi bila žalosno atomizirana: onaj tko nije idiot obično je prokleti individualac, teško upotrebljiv za organizirane vidove otpora.)

Uz prostačku inverziju koju je poturio raspjevani kapital, odnosno vladajući sustav eksploatacije, medijski su konzumenti – poput krava, ili novinara – također dakle podijeljeni na „pametne” i „glupe”. „Pametni” su oni koje možemo efikasno obmanjivati, dok su „glupi” oni što se iz različitih razloga opiru intenzivnoj propagandi. Namjera je da se publika „opameti” u što većoj mjeri.

Ipak, slutim da postoji granica do koje vrijeđanje inteligencije ostvaruje učinak, a nakon koje postupak luči vlastitu štetu, u čije razmjere zasad nije pametno ulaziti. Moj je dojam, gospodine uredniče, da je ta granica pređena, a ako se varam, svakako vam neću polagati račune. U to me uvjeravaju sve veće skupine „glupih” čitatelja koji svoje izlaganje medijima znaju popratiti verbalnim potvrdama pripadništva svojoj kategoriji: „Baš da vidim kakve gluposti pišu u današnjim novinama...” Takvi više i ne očekuju da ih novine upoznaju sa stvarnošću, nego se preko novina sklanjaju od stvarnosti, pa – uz šalicu jutarnje zlobe – žude za tim da im se, umjesto informiranja o događajima, dogodi informiranje.

Možemo samo maglovito naslućivati koliko „glupih” čitalaca vaše reportaže o Njegovome Veličanstvu Ivici Todoriću, osuvremenjenom epu o „ljubičici bijeloj”, i autora i glavnoga junaka smatraju nekom vrstom retardiranih provokatora, likovima koji će ih na časak izvesti iz svakodnevne čamotinje, pobuđujući u njih bijes ili smijeh, bilo kakvo stanje drukčije od letargije. Bijes je, naravno, uzaludan, ali smijeh – taj u svojoj potmulosti znade biti dosta gadan. Možete ljude tretirati kao budale, i čak biti znatnim dijelom u pravu, ali nije mudro zanijekati im sposobnost poruge.

Gospodine uredniče,

Vraćajući se vašoj famoznoj reportaži, ne mogu da se ne prisjetim sličnoga slučaja koji je prije nekoliko godina bio na dnevnom redu, ali u svome praobliku. Novinarka jednog dnevnog lista honorarno je radila kao „medijska savjetnica” šefa jedne kompanije i za to primala redovitu mjesečnu naknadu, no „medijsko savjetništvo” svodilo se na to da u svojim novinama kontinuirano objavljuje članke u kojima se veličaju poslovni uspjesi rečenoga menadžera. Kada je priča provaljena (Feral), očekivala se osuda i sankcija od strane profesionalnog udruženja, a dogodilo se suprotno: žurnalistica je izabrana za predsjednicu Sindikata novinara Hrvatske. Dogodila se kolektivna identifikacija s korupcijom. Ipak, tada se to još vodilo pod stavkom „afere”.

Sada, na djelu je ista vrsta transakcije, samo što je posao propagiranja dogovoren na samome vrhu: vlasnik vaših novina naručio je hvalospjev o najvećem oglašivaču i svome poslovnom partneru. Novinar više nije autonomni počinitelj delikta, ali mnogo važnije je da se to što on čini više ne tretira kao delikt, nego kao podrazumijevajući dio njegova posla. Ono što se u tradicionalnom doživljaju novinarstva smatralo najodioznijim, čega su se profesionalci najviše grozili – širenje plaćeničke propagande – postalo je pretpostavka za bavljenje novinarskom strukom. Novinarstvo se tako prilagodilo pravcima općedruštvenog napretka: preživljuje kao vlastita parodija.

Naposljetku, ne možemo sa sigurnošću reći da novinar, šireći plaćeničku propagandu, obmanjuje javnost. Kao i u marketingu, tu vrijedi logika mita, na koju je ukazao Boorstin – za mitove ne možemo tvrditi ni da su istiniti ni da su neistiniti i nije važno vjerujemo li im ili im ne vjerujemo. Oglašavanje i mitologija su izvan kategorija istine i laži. Aplicirajući jezik marketinga na strukturu novinskoga teksta, uređivačka politika vašeg lista odavno se svela na agresivno mitotvorstvo. Sa svakom novom stranicom odvodite čitatelja dublje i dublje u neoznačeno mitsko polje.

Moguće je, gospodine uredniče, da u svoj toj žurbi niste prepoznali glavno svojstvo medijskoga marketinga (pogotovo u domaćim okolnostima, gdje su pravila igre takva da pravila nema), a to je njegova kancerogenost: sposobnost da se širi poput raka i – najprije u nagovještajima, a zatim sve odlučnije – distribuira reklamne elemente u tkivo koje bi trebalo imati upravo suprotna svojstva, sposobnosti detekcije, demistifikacije, razotkrivanja i pronicanja. Naravno, nužno je imati žurnalističku bazu koja će podatno, bez otpora, prihvaćati prodiranje bolesti, a kada oboli u dovoljnoj mjeri – proglasit će se konačno zdravom, jasno, jer boluje od propagande.

Predsjednik uprave vaše kompanije u tom smislu voli govoriti o „proizvodnji sadržaja”, šireći slatkasti misterij o nekakvoj industrijskoj skrbi za intelektualni život zajednice, o stanju duha koje će se modelirati učincima kreativne tehnologije i rasplodnoga kapitala. No, što bi to uistinu bila naizgled ideološki bezinteresna „proizvodnja sadržaja”, osim što izražava ciničan prezir prema autorstvu? Što ona podrazumijeva, osim namjere da se publika u što kraćoj jedinici vremena zaspe što većom količinom informativnih bespotrebnosti, na valu trenda što ga je skupina autora pod kodnim nazivom Critical Art Ensemble opisala kao „prelazak s ekonomije potrebe na ekonomiju žudnje”? Iskustvo vlastite kože svjedoči da se tu prije svega podrazumijeva nestanak obzira prema bilo kakvom obliku vjerodostojnosti – nekadašnjoj Božjoj zapovjedi javnog informiranja – a daleko od toga da možemo računati na nekakvu „industrijski” ili „tehnološki” ispeglanu neutralnost i odsustvo tendencioznosti samog „sadržaja”.

Želite primjer, gospodine uredniče? Nedavno je vaš list objavio informaciju, pozivajući se na „pouzdani izvor”, da će sadašnji predsjednik Republike, Stjepan Mesić, na sljedećim parlamentarnim izborima biti kandidat opozicije za premijera. Iste večeri pred televizijskim kamerama sam je Mesić nedvosmisleno demantirao vijest, kazavši da je to obična glupost i da mu ne pada na pamet, nakon predsjedničkog mandata, kandidirati se za premijera. No, dva dana kasnije, kao da demantija nije ni bilo, čak su četvorica – četvorica! – komentatora vaših novina osuli drvlje i kamenje po Mesićevim premijerskim ambicijama! Možete li pretpostaviti, uredniče, što se zbiva u glavi čitatelja, koji je dva dana ranije odgledao televizijski demanti, dok konzumira žestoke kritike na račun Mesićeva poteza, za koji je on kategorično rekao da ga neće povući?

Kao slobodni građanin, „glupi” čitatelj, imam pravo na pomisao da je u ovome slučaju koreografija „proizvodnje sadržaja” bila lišena grešaka i nezgrapnosti. Što ako je netko važan pomislio da bi Stjepan Mesić, kao eventualni premijerski kandidat, doista mogao donijeti prevagu opoziciji na predstojećim izborima, pa onda – iz predostrožnosti – naručio vijest-varalicu i prateću baražnu vatru kritike, te unaprijed osujetio takav mogući rasplet? Na taj se način koristi „pouzdani izvor” da bi se dobio „pouzdani ishod”. Na taj se način „proizvodi sadržaj” koji nema ambiciju upoznati nas sa stvarnim događajem, nego – naprotiv – spriječiti njegovo stvarno događanje. Ignacio Ramonet primijetio je da nam se mediji više ne obraćaju kako bi nam prenijeli objektivne informacije, nego „kako bi osvojili naš duh”. Nešto precizniji bio je Joseph Goebbels: „Ne govorimo kako bismo nešto rekli, nego kako bismo postigli određeni učinak.”

Gospodine glavni uredniče,
Uniformirani medijski prostor, s kojega su uklonjeni kritički i ironijski dezeni, funkcionira poput demokratske vlasti bez opozicije, koja ne može drugo nego podivljati i prolupati od svemoći, te tako – dugoročno – raditi u korist vlastite sahrane. Taj autoritarni odjavni ples praćen je himničkim napjevima o demokraciji i slobodnome tržištu, ali radi se o tome da sve zakletve podrazumijevaju skriveno parodijsko značenje: tržište je utoliko više liberalno što u većoj mjeri smanjuje mogućnost jednakih šansi. Tu se „pametnima”, za razliku od „glupih”, smatraju oni koji ne pružaju otpor, dakle oni koji imaju najmanje afiniteta prema korištenju razuma u osobne svrhe.

Eksperimentalno je to lako potvrditi: iznesete li nekoliko dovoljno otrovnih i zlobnih invektiva na račun slobodnoga tržišta, bit ćete s toga slobodnog tržišta promptno izgnani, te tako dokazati da tržište nije slobodno. No imat ćete nerješivih problema s predočavanjem dokaza, jer osim slobodnoga medijskog tržišta ne postoji prostor gdje nešto možete slobodno reći, a da se to doista i čuje. Šifra za razumijevanje sustava je Hellerova Kvaka 22. Nije slučajno što su upravo oglašivači, nepokolebljivim bojkotom, deratizirali kritičke glasove s medijskoga tržišta. Očistivši ga, tržište postaje svojevrsnim poprištem opscenosti: teren koji se, napokon pod totalnom kontrolom, može početi destruirati od učinka unutrašnje nekontroliranosti.

Njihov je vizionar – kojega, srećom, shvaćaju doslovno – umjetnik apsurda Stuart O'Neill: „Igramo na sve ali ništa!” Podsjećam vas, gospodine uredniče, da su totalitarne strategije demokratskih poredaka bitno drugačije od onih u diktaturama. One ne počivaju na zabranama, nego na manipuliranju i efikasnom onemogućavanju, uz istodobno širenje uvjerenja kako je sve dozvoljeno. Ako ono što je dopušteno nije i moguće, znači da je ta neuklopljenost rezultat vlastitog defekta, „nespremnosti na izazove novog doba” ili čak „izazove slobode”.

Sustav je indiferentan u svojoj nemilosrdnoj širini. Kada ulogu policije preuzme tržište, vlast je odterećena od grijeha, jer ne može imati utjecaja na „višu silu”. Njezina ideološki nadređena pozicija temelji se upravo na „nekompetentnosti”.

Vladajući poredak tako dokida slobodu propagirajući sve vrijeme njezin diskurs. Sustav eliminira svoje neprijatelje uz svete parole kako oni ne mogu postojati. Jedino otvoreno pitanje je – hoće li se sustav uspjeti zaštititi od samog sebe?

Tu bih, kao vodu na svoj mlin, prizvao u pomoć markantne prizore. Smaknuvši neposlušnu dvorsku ludu, kralj je, umjesto krune, nataknuo njezinu kapu... Poslavši gospođu Jennie Lebel na Goli otok, vlast se službeno uselila u njezin vic... Eliminiravši Feral, korporativni žurnalizam izražava se kroz njegove izrugivačke forme, te započinje spor ali siguran obred samoubojstva...

Slutim, uredniče, da će izlaz iz savršene klopke, iz zatvorenog kruga hellerovske kvake, biti upravo „Pakao Moći”, slatka agonija koju ste nepogrešivo najavili svojom reportažom. Takvih će bez sumnje biti sve više i više, pa imamo razloga za smirenost – što gore, to bolje. Odustavši od samokontrole, koja je tako naporna bez tuđe pomoći, prepustivši se bujici pretjerivanja i neumjerenosti – što je, u drugome kontekstu, klasičan recept satire – započeli ste, ufam se, neumitni proces satiranja vlastite uloge. Prebacili ste konopac preko grede, što bi se reklo, i sada samo treba strpljivo čekati da završite preostale poslove i sretno se zanjišete, skupa s odorom, odlikovanjima i zlatnom korporacijskom karticom.

Ista svjetina koju ste se trudili preparirati, razgaljeno će pljeskati pred vašim lešom, jer ste – opijeni nadmenošću – precijenili karakter i energiju njezina učešća. Svjetina se uvijek adaptira na nove okolnosti brže od onih koji okolnosti kreiraju. Svjetina, kao što ste mogli zapaziti, prelazi s bratstva i jedinstva na sirovi šovinizam munjevitom odlučnošću. Svjetina i nema drugi nagon osim da se prilagodi nazočnosti novome svečanom smaknuću. Uostalom, kao čovjek medija, i to moćnog medija, više ste od drugih pridonijeli tome manjku kolektivne odgovornosti – u vašim se statistikama, tiražnim listama i poslovnim bilancama nakupine ljudi od kojih ste naumili načiniti proizvod ispravno nazivaju „publikom”. Oni će uvijek biti publika, dragi moj, nikad sudionici. To je njihovo prokletstvo i njihov privilegij.

Poštovani uredniče,

Vidim vas kako s elegancijom purana kročite hodnicima tamnosivog zdanja korporacije, koraci su vam kratki i sigurni, susrećete široke osmijehe onih koji vam se sklanjaju s puta i vi se smiješite ali mnogo manje određeno, u desnici je veliki rokovnik s koricama od brušene svinjske kože, na ljevici rolex, sve rjeđe vlasi kose pažljivo su raspoređene po tjemenu, spustili ste se s višega kata prema dolje, u takozvani novinarski pogon, u golemoj sali iza titravih ekrana meškolje se „proizvođači sadržaja”, koketno zbijeni jedni uz druge, pogledavaju u vašem smjeru s loše prikrivenim strahom, „kako li je šef danas raspoložen?”, „smijemo li mu prići ili ne?”, „obukao je bordo kravatu – što bi to moglo značiti?”, pogledom obuhvaćate tu tihu smjesu suvremenih bića i suvremene tehnologije, hiperdizajnirani radni logor ograđen pločama od zatamnjenog stakla, „proizvođači sadržaja” vrijedno kljuckaju po tastaturama, to je vaša tvornica sadašnjosti, tu se na traci izbacuju argumenti za razumno slavljenje statusa quo, masivni filodendron u uglu sale stvara varljivi dojam da unutra ima tragova života...

Uskoro će vam donijeti prve četiri stranice lista na uvid, one se uglavnom sastoje od signalizacije, strelica gore – strelica dolje, plusevi i minusi, masno otisnuti uskličnici i upitnici, izjava dana sa stiliziranim navodnicima u rasteru, dobra vijest – loša vijest, pozitivna ličnost – negativna ličnost, in i out, tablice i grafikoni, postotci i trendovi, anketa dana, apel dana, brojka dana, te stranice nalikuju šumi putokaza i saobraćajnih znakova na mjestima gdje se autocesta ulijeva u veliki grad, desno za centar – lijevo u vražju mater, funkcioniraju poput dimnih signala što su ih indijanska plemena slala s jednoga na drugo brdo, „neprijatelj na vidiku”, „kiša dolazi”, „krdo bizona na visoravni”, stvarnost treba predstaviti u prostim porukama, „jednostavnost! jednostavnost! jednostavnost!” – uzvikuje vlasnik korporacije, publici treba novosti uliti u glavu, nacrtati joj što da misli, predočiti joj čega da se boji, usput ćemo obaviti senzacionalno vizualno poniženje teksta, prognati složene rečenice, ukinuti detalje i nijanse, riješiti se svih tih časopisnih preseravanja, odstraniti sve što bi poticalo na razmišljanje drugačije od klimanja ili odmahivanja glavom, uposliti „pametne” umjesto „glupih” novinara... Sa suzdržanim ponosom promatrate mravinjak „proizvođača sadržaja”, krotkih trudbenika koji pribavljaju opravdanja za već postavljenu mrežu signalizacije i upozorenja, upućujete im onaj ledeni opći pogled, s tendencijom da ne prepozna ni jedno pojedinačno lice. Dobro vam je poznato da novinari odavno nisu junaci holivudskih filmova, koji istinom spašavaju pravdu i pridonose dostojanstvu ljudskih zajednica. Sve češće ih vidimo samo u masovnim scenama, kao pulsirajuće simbole medijskih mašina. Poput onih podzemnih radnika – uposlenih na miješanju i pakovanju droge u nekoj garaži u Bronxu, ili na montaži ilegalnih nuklearnih projektila u kakvom meksičkom napuštenom rudniku – za koje je Žižek primijetio da su podsvjesni izraz službenoga (dakle holivudskog) doživljaja radničke klase, a redatelji ih smještaju u kratke kadrove tek da bi nam dočarali logistiku zla.

Ali ako ste nadzornik u suvremenom radnom logoru, gospodine uredniče, nemojte povjerovati da se ičim doista izdvajate iz toga bezličnog pogona. Primijetili ste da vam se u ovom pismu ne obraćam imenom. Istini za volju, ime vam i ne znam. Nije mi palo na pamet pretraživati impressum vašeg lista i otkrivati izlišnosti u nonparelu. Kao da krojenje medijskih koncepcija i tzv. uređivačkih politika ima više ikakve veze s (nekadašnjim) uredničkim ili novinarskim vokacijama. Najtočnije bi bilo reći da vam se obraćam zato što ne postojite. Tek kao nitko i ništa nametnuli ste se suvremenom tržištu kao adekvatna uređivačka osobnost.

Pošto ste zakoračili u doba bezbrižnosti, pravo je vrijeme da se počnete brinuti. Ali to ne možete, naravno, jer vas obavija sve gušća magla samodopadnosti.

Nešto kao siva zona ljubičice bijele. Smanjena je sposobnost zapažanja i sitni događaji ostaju bez objašnjenja. Otkud rajčice i trula jaja na staklenome zidu korporacije? Otkud ptičji drek na bordo kravati? Otkud taj prljavi pamflet u marginalnom časopisu, otkud uopće taj časopis? Pa još i povremeni podli smijeh iza vaših leđa: ljudi se zlobno hihoću nad otvorenim novinama, iako ste im objasnili stvarnost na najozbiljniji mogući način. Tja, takve više i ne hapse... Hoću reći, gospodine uredniče, da će uvijek biti onih koji znaju pisati i, važnije, onih koji znaju čitati. Kanali njihove međusobne komunikacije dovoljno su sporedni da im ne možete dokučiti logiku. Pošto slute kamo srlja moć bez busole, oni će položiti krizantemu na svaki vaš novi medijski uspjeh. Dajem vam časnu reč.

Mutant u svatovima

Ratni zločinac se ženi. Mirko Norac, osuđen na dvanaest i sedam godina robije zbog višestru kih ubojstava civila u Gospiću i Medačkom džepu, pronašao je ljubav svog života i uskoro je kani odvesti pred oltar.

Tko god je imao u rukama odgovarajuće novine, mogao je saznati cijeli niz pikantnih i nevjerojatno zanimljivih detalja: da je prilikom vikend-izlaska iz glinskog zatvora došlo do prvog i fatalnog kontakta između "generala Norca" i "njegove buduće supruge", inače "doktorice stomatologije podrijetlom iz Otoka kod Sinja", da su se "susreli u oštrom zavoju nadomak Cetine", takoreći u okolnostima prometne nezgode, to jest da je "ljubav bljesnula" već prilikom "slučajnog susreta vozilima na cesti Sinj - Otok"... "U trenutku kada su gotovo zaustavili vozila, prije samog mimoilaženja, susreli su im se pogledi, razmijenjen je prvi međusobni osmijeh, a poslije je uslijedio osobni susret"... Pogledi su bili tako prodorni da je djevojka, razumije se, uskoro ostala gravidna te je, kako se doznaje iz pouzdanih izvora, dogovoreno grandiozno vjenčanje.

Tko god je imao pri ruci odgovarajuće novine, mogao je danima pratiti nastavke romantične sapunice, uz masno otisnute najave na naslovnoj stranici te slatku neizvjesnost koju donosi svaka nova epizoda. "Budući punac i punica generala Norca presretni izborom svoje kćerke." Hoće li se svadba, s obzirom na fazu mladenkine trudnoće, održati prije kraja godine ili tek u siječnju? Hoće li bračni zavjet biti izrečen pred oltarom Gospe Sinjske ili u župnoj crkvi sv. Luke u Otoku? Hoće li misni obred predvoditi fra Duško Norac Kljajo, "Mirkov veliki prijatelj", ili fra Luka Norac Kevo, "Mirkov bratić"? Hoće li vjenčani kum "generalu Norcu" biti Miro Laco ili Branko Samardžić, predsjednik Općine Otok? Hoće li se svadbena večera prirediti u sinjskom hotelu Alkar ili negdje u Dugopolju, gdje postoje sale i za više od 250 uzvanika?... Naslovne stranice odgovarajućih novina uskličnicima su pozivale na narodno veselje, dan za danom, nadnaslovi su se pjenušali od radosti: Otočki mladenci, Pripreme za vjenčanje stoljeća, Slavlje u Otoku...

Jedan moj kolega objavio je u Slobodnoj Dalmaciji sjajan komentar pod naslovom Krvava svadba, izrugujući medijsku glorifikaciju i romantiziranje osuđenog ratnog zločinca. Ne mogu odoljeti a da ne citiram početak toga teksta: "Pir, pir, nitko nije kriv! - dreče ovih dana novinske naslovnice obznanjujući gradu i svijetu da nam se ženi naš vitez, general i osloboditelj, alkarski vojvoda i ratni zločinac. Pardon, ovo o ratnom zločincu sam namjerno izmislio. Nigdje to nije pisalo..."

Kolega se potom sarkastično ostrvio na svekoliku naciju i njenu "jednodnevnu memoriju", povlačeći paralelu između općeg ushićenja nad likom i djelom generala Mirka Norca i općeg zgražanja nad generalom Vladimirom Zagorcem te ispravno zaključio da je ovaj potonji - kao "general lupež" - mnogo podesniji za trening kolektivnog sjećanja i senzibiliteta za pitanja pravde. "Bljesak otetoga blaga u zemlji Hrvata puno lakše raspiruje pučki gnjev od bjelasanja susjedovih kostiju u jami."

Jedan drugi kolega objavio je istoga dana također izvrstan komentar, također u Slobodnoj Dalmaciji, povodom zbornog odavanja počasti Fikretu Abdiću, osuđenom na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina na području nekadašnje "Autonomne pokrajine Zapadna Bosna". Kolega je bio potaknut dolaskom nekoliko tisuća žitelja bivše Abdićeve gubernije pred zidine pulskoga zatvora, gdje su obilježili 69. rođendan utamničenog vođe, ali je u tom kontekstu nedvosmisleno apostrofirao i medijsko slavljenje ljubavne veze i skorog uplovljavanja u bračne vode višestrukog ubojice Mirka Norca. "Idealiziranje zločinaca industrija je u stalnom porastu: dojučerašnji krvnici pretvaraju se u moralne vertikale, borce protiv politički montiranih procesa ili romantične zaljubljenike spremne za primanje sakramenata braka."

Ipak... Ono što ni jedan ni drugi kolega u svojim analizama aktualnih medijsko-nacionalnih ponašanja nisu spomenuli, zapravo je najvažniji podatak: dirljivu storiju o svadbenom finalu emotivne avanture Mirka Norca plasirala je, razvlačila u nastavcima i najavljivala na naslovnim stranicama upravo Slobodna Dalmacija, list u kojem kolege komentatori redovito pišu. Štoviše, romansu narodnog heroja proizašlu iz prometne zgode na cesti Sinj - Otok, a koja će izgleda završiti svečanim crkvenim pravorijekom, nisu u Hrvatskoj bilježile ni pratile nijedne druge novine. Tako zapravo ne postoje "novinske naslovnice" koje ovih dana "dreče", nego "dreče" naslovnice Slobodne Dalmacije, kao što se ni "idealiziranje zločinaca" - kada je o Norčevoj predbračnoj epopeji riječ - ne prakticira u nekom nedefiniranom domaćem prostoru.

Samo je, dakle, Slobodna Dalmacija s ushitom informirala javnost o pripremama za ubojičino vjenčanje, i - zanimljivo - samo je Slobodna Dalmacija objavila oštre i pametne komentare protiv takve prakse. Ovaj lijepi primjer medijske šizofrenije, ma koliko bio zaokružen i konkretan, ne bi bio vrijedan isticanja da tako precizno ne oslikava smjer generalnog preustroja hrvatske građanske štampe, njezinu "rekonstituciju" u izdašni rudnik cinizma.

Uopće ne sumnjam u dobre namjere spomenutih kolega, čak jasno slutim njihove motive: ojađeni i bijesni zbog postupaka njihova matičnog lista, učinili su sve što u danim okolnostima mogu, i nekom vrstom unutarnje redakcijske diverzije pokušali uspostaviti kakvu-takvu sadržajnu "ravnotežu". Da su u svojim tekstovima spomenuli Slobodnu Dalmaciju, oni sasvim sigurno ne bi bili objavljeni, a autori bi vjerojatno ugrozili i svoja radna mjesta.

Što, međutim, ako diverzija faktički ne postoji i ako je "ravnoteža", sa svojim perverznim posljedicama, sastavni dio onoga što se prijeteći naziva programskom orijentacijom? Imam nepogrešivi dojam da glavni urednik nije bio nimalo ojađen ili bijesan zbog komentara dvojice novinara, naprotiv, sline su mu curile nad tim kategoričnim osudama kolektivnog nemorala, pomoću kojih je zaturena njegova osobna odgovornost. To je, naposljetku, i pokazao: oba je teksta stavio na udarnu treću stranicu, gdje se obično iznose stavovi iza kojih stoji čitava redakcija.

U normalnim okolnostima cijelim bi postupkom bio ozbiljno narušen kredibilitet lista, ali okolnosti su abnormalne, dakako - kredibilnost više nije valuta u optjecaju, u ovdašnjoj novinskoj industriji s njom više ne računaju ni proizvođači ni potrošači. Šizofrenija je, tako, čisti koncepcijski izum. Ta slabo zamaskirana autoreferencijalnost, "medijski sadržaj" koji kao da proizlazi iz kontinuiranog mazohističkog obreda, nonšalantni doživljaj posipanja pepelom kao da je riječ o oborinama najavljenim u vremenskoj prognozi, čini mi se jedinstvenom odlikom hrvatskog korporativnog žurnalizma.

Sam urednik s tim nema ni najmanjih problema. Po liniji funkcije on ima moralnu konstituciju višestruke ličnosti i time reprezentira karakter medija kojim rukovodi. K tome, mudar urednik zna da mu je najlakše ostvariti se kao podvojena ličnost ako zapravo i nije ličnost. Parafraziramo li čuvenog Georgija Viktorova, koji je pisao o medijskim intelektualcima opće prakse, korporativni novinski urednici su "bića sa svojstvima aktualiteta umjesto integriteta": njihov moralni, intelektualni i politički refleks uvijek je iznad svega aktualan, "trajno trenutan", lišen balasta neposredne prošlosti i neopterećen budućnošću. To znači da su osposobljeni konvertirati na dnevnoj bazi, čak i češće, s lakoćom kakvom se srednjoškolci prepuštaju onaniji.

Glavni je urednik, dakle, zadovoljno trljao ruke nad komentarima koji su generalno kritizirali postupke što ih je osobno činio. Eto ispravnog programa, pomislio je: Slavimo svoje ratne zločince i oštro osuđujmo njihovo veličanje! Naročito mu se svidjelo uvođenje čitave nacije u prostor delikta, jer je svaku eventualnost lakše dočekati uz nekoliko milijuna jataka.

Inače nemam iluzija oko masovnih raspoloženja u pogledu patriotskih zlodjela, ali uvijek mi je sumnjivo p(r)ozivanje kolektiviteta zbog gadosti koje imaju nedvosmisleno autorstvo. Isticanje združene odgovornosti tu je obično alibi da bi se zaobišli oni koji su odgovorni pojedinačno i konkretno. Što je više krivaca u vidokrugu, manja je vjerojatnost da bi netko uistinu mogao biti kriv.

Tvrditi da je "nacija" najvećim dijelom naklonjena onima koji su ubijali nevine u njezino ime postalo je notorno kao konstatirati da je more slano, ali - pa što onda? Trebamo li čašu te presoljene istine u svakoj prilici popiti? Jer prema takvome etičkom kodu i Mirko Norac robija zbog otkupa kolektivnog grijeha, on čami iza rešetaka (praveći djecu i ženeći se samo slobodnim vikendima) iako većina misli da je ubijao s punim pravom, te bi mnogi možda čak bili postupili jednako na njegovu mjestu, samo - pa što onda? Stjecajem okolnosti većina nije bila prisutna one večeri u Gospiću kada je današnji mladoženja starici ispalio metak u glavu. Većina je bila nepravedno odsutna kada je gospođa sa sijedom kosom izustila pitanje: "Sine, zar ćeš me stvarno ubit?"

Tako je i Norčevu ljubavno-saobraćajnu zgodu, bljutavu priču o nacionalnom patniku koji je i pod nepodnošljivim uvjetima pronašao i oplodio ženu svog života, javnom dramom učinilo uredništvo Slobodne Dalmacije, bez obzira što se takvo srcedrapateljno novinsko smeće njenoj publici možda najviše sviđa. Jesu li mediji ti koji se prilagođavaju publici ili se publika prilagođava medijima, tko koga kreira i mijesi, tko koga obezvrjeđuje, pitanja su za drugu vrstu dokolice, naime: nije publika ta koja piše pizdarije po novinama. To rade novinari po zahtjevima svojih urednika.

Posebno ciničan medijski manevar, međutim, jest vrijeđanje publike zbog toga što si odlučio da joj podilaziš. Kritički ošinuti kolektivne sentimente prema ratnome zločincu, nakon što si sam te sentimente otvoreno poticao, predstavlja autohtoni oblik moralizatorske pornografije. Ako je to zavođenje, ono ide u smjeru beskrajnog ponavljanja i mehaničke dosade uz koju nitko ne može biti toliko strpljiv da dočeka klimaks. Ili, sačuvaj bože, katarzu.

Primjer nad kojim se ovdje iživljavam nipošto nije ekscesan, nego tek ilustrira jedno od osnovnih načela ukupne produkcije. Ovoga ljeta hrvatski su mediji tjednima proizvodili euforiju oko povratka u zemlju Zvonka Bušića, osuđenog u Americi na doživotnu robiju zbog terorizma, od čega je odležao 32 godine. Nakon suzama natopljenog rodoljubnog dočeka u zagrebačkoj zračnoj luci, gdje se zapjevala i pokoja ustaška poskočica, novine ne samo što su objavile desetke intervjua s glavnim akterom i svim uzgrednim sudionicima njegova patništva, ne samo što su publiku zatrpale plahtama biografskih zapisa i feljtona o prapočetcima hrvatskog revolucionarnog otpora, ne samo što su donosile iscrpne reportaže s turneje živahnog otmičara aviona po vukojebinama Dalmatinske zagore, nego su izvještavale i o Bušićevu službenom posjetu robnoj kući, gdje je zajedno sa suprugom Julienne kupovao sandale i donje rublje. U isto vrijeme, međutim, u istim su se novinama pojavljivali i kočoperni komentari o bizarnoj hrvatskoj navadi da se teroristima i ubojicama posvećuje enorman medijski prostor.

Nedavno je jedan dnevni list istrgnuo fragmente iz teksta spisateljice Slavenke Drakulić objavljenog u londonskom Guardianu - gdje je ova ukazala na neke fašistoidne elemente hrvatske svakodnevice - uz alarmirajući naslov s osudom da je "poznata književnica blatila domovinu". Uslijedila je uobičajena hajka širokih razmjera, klasičan ovdašnji linč bez zadrške, potom debata o slobodi govora, da bi se javili i glasovi koji su oštro poručivali kako svatko ima pravo pisati što hoće, bez obzira na državotvorne traume i slične trice: takvima je sama fabrikacija "slučaja" mirisala na kožne mantile i staljinističke čistke. Najuzbudljivije je što su ti novinarski glasovi objavljeni upravo u listu koji je generirao temu, ocjenom da je spisateljica, pišući, "blatila domovinu".

Dok traje prisilno umivanje društva dobro je u rezervnom paketu "medijskog sadržaja" koristiti iskaze uopćene groze prema onome što radimo srcem i punim plućima. Scenom dominira ideja spasonosnog patchworka. Prošla su ona vremena kada smo Mirku Norcu iskazivali društvenu zahvalnost dodjeljujući mu generalski čin, službenog vozača i četverosobni stan u elitnom zagrebačkom kvartu, prethodno očišćen od stanara pogrešne nacionalnosti; sada je naša zahvalnost preformulirana u iskreno žaljenje što smo ga - protiv svoje volje - morali poslati na robiju. Parola "Heroj, a ne zločinac" bezbolno je evoluirala u "Heroj, pa čak i zločinac".

I najmanji segment javnoga i političkog života kozmetički se obrađuje u duhu postmodernog cinizma, prema kojem - u pravilno izabranim omjerima - "sve ide", pošto je sve u dovoljnoj mjeri nevjerodostojno i pošto nitko ničemu ne vjeruje. Po istome modelu i onaj tko je do jučer vikao "I ja sam Mirko Norac!" može zasjesti u vodstvo Helsinškog odbora za zaštitu ljudskih prava, što bi bio odličan vic da nije prizor iz hrvatske realnosti.

Nakon ratnohuškačke faze, kada su emitirale mržnju i sirovi šovinizam, a zatim pokorno služile Tuđmanovoj diktaturi, sada, u mirnodopskim uvjetima i liberalnom okruženju, hrvatske građanske novine zauzele su nepokolebljivi gard provizorne šizofrenije: općinstvu prinosimo redovite porcije patriotskih svinjarija, potom puštamo dimne bombe s tamjanom, propovijedi o tome kako svinjarije ne treba činiti, premda nam ne pada na pamet sa svinjarijama doista prestati.

Poneki vrijedni i pametni novinari bivaju uvučeni u to sistemsko ludilo, u lepršavi program sklapanja mraka, zavedeni mogućnošću da ipak kažu ono što misle (pod uvjetom da ne diraju poslodavca i matičnu redakciju) i tako osiguraju iluziju autorske autonomije i distance. No to je samo uzaludno traganje za utjehom.

Ovdje se, naime, ne radi o tome da novine - preuzimajući pluralno poslanje parlamenta - iznose nekoliko suprotstavljenih mišljenja i ostavljaju publici da se opredijeli za ono koje želi. Radi se o tome da hoćeš ili nećeš činiti nešto što bi u civiliziranom ambijentu, za koji se nominalno zalažeš, trebalo biti moralno neizdrživo. Hrvatska građanska štampa to definitivno hoće, a to znači da je - u skladu s vladajućom ideologijom, kojoj bezuvjetno služi - skenirala profil poželjnoga hrvatskog građanina, mutanta stasalog u sudaru suvremenosti i tradicije, tj. prisile i potrebe: taj će biti naoružan nacionalističkim strastima, udivljen petparačkim domoljubnim sagama, grijat će se vatricom plemenskog divljaštva i bezobzirnosti, ali će istodobno imati uredno ispeglano odijelo, čak i podrezane nokte, trideset dekagrama gela u kosi i ponizni osmijeh pripremljen za promatrače iz egzotičnih zapadnih zemalja.

Hrvatski građanski mutant - po uzoru na svoju mutantnu građansku štampu - imao bi biti mali tupi fašist, s nekoliko humanističkih pjesmica koje će znati odrecitirati u odgovarajućim prilikama. Ovaj potpisnik nakupio je previše godina da bi se usudio nagađati kako će dalje teći taj razvoj. Pristižu mladi, osim toga, dolaze nove degeneracije.

Zasad je sigurno samo to da se Mirko Norac ženi. Vremenom ćemo doznati koliko će iz tog braka proisteći civilnih žrtava.

Marketing na vlasti

Ako je jedna nasilna smrt prouzročila smjenu dvoje ministara i ravnatelja policije, procjena je kako bi nastavak žrtvovanja civila trostruko brže doveo do promjene krvne slike hrvatske vlasti nego da mafija ubija jednog po jednog visokog državnog dužnosnika.
Mnogi u Hrvatskoj prožeti su ovom optimističkom slutnjom. Tim više što je Ivo Sanader, s političkim refleksom ulične mačke i neviđenim talentom za sanaciju štete, reagirao tako kategorično. Nakon šokantne vijesti o ubojstvu 26-godišnje Ivane Hodak - kćerke bivše potpredsjednice Vlade i aktualnog odvjetnika generala Vladimira Zagorca - ustrijeljene s tri hica usred dana, niti stotinu metara od sjedišta zagrebačke policije, izvještaj o masovnom raspoloženju podnio mu je stranački portparol i stručnjak za marketing Zlatko Mehun.

- I? Kakvo je stanje?
- Što da kažem, gospodine premijeru, rulja je nadrkana...
- Smijenit ćemo Berislava Rončevića.
- Slažem se, rulja je prilično nadrkana...
- Prilično nadrkana? Smijenit ćemo i Anu Lovrin.
- To je dobro. Nadam se da će to biti dovoljno da smiri prilično jako nadrkanu rulju...
- "Prilično jako"? Poruči Marijanu Benku da leti!
Nije sasvim nerealno zamisliti organizirane skupine građana - suočene s novom demokratskom mogućnošću, znatno efikasnijom od izbornih i parlamentarnih prenemaganja - koje bi pokušale likvidacijom slučajnih prolaznika dovesti do promjene cjelokupne vladajuće garniture. Takvima se u mašti možda vrti reklamni spot nalik onome za "Cilit Beng", s dobroćudnom bakicom koja maše krpom i poručuje: "Krv na asfaltu - sredstvo za čišćenje Banskih dvora!" U tom slučaju nagradno pitanje glasi: Koji će od hrvatskih građana imati tu čast da svojom smrću dođe glave samome premijeru Sanaderu? I tko će mu, umjesto pokojnog Mehuna, dojaviti kako je kucnuo čas da abdicira?

PEDIGRE STRUČNJAKA: Vrhovni politički gazda pomeo je dakle ministra unutrašnjih poslova Berislava Rončevića i ministricu pravosuđa Anu Lovrin, odložio ih u vreću s potrošenom partijskom bižuterijom, a na njihova mjesta postavio Tomislava Karamarka, dosadašnjeg šefa tajne policije, kojega bije glas kvalitetnog profesionalca i kontroliranog desničara, te Ivana Šimonovića, profesora s Pravnog fakulteta u Zagrebu i bivšeg Tuđmanova diplomata, koji je pak po političkome opredjeljenju vodnjikavo-bezbojan, prosto-proziran, pripadnik tipično hrvatske srednje konformističke struje. Umjesto Marijana Benka na dužnost ravnatelja policije posađen je Vladimir Faber.
Po prvi put u pet godina Sanaderove vladavine na ministarska su mjesta delegirane osobe s pedigreom stručnjaka, a ne blago retardiranih stranačkih pajaca, pa se postavlja pitanje znači li to i početak raskida s praksom marketinga na vlasti. Dosad, naime, uspjeh svakog pojedinog ministarstva bio je vidljiv samo po učincima public relation servisa, koji su obavljali rudarski posao, tukli prekovremene sate i nadljudskim kreativnim naporima svaki promašaj predstavljali fascinantnim postignućem.
Stvarni rat političke vlasti protiv organiziranog kriminala uključivao bi obračun s vlastitim fundamentima, a to je već mission impossible. Sanaderova administracija utoliko ne može funkcionirati drugačije nego kao marketing na vlasti. Zbog toga je osigurana lojalnost javne televizije i šefova vodećih novinskih kompanija – nakon što budu opjevane „radikalne promjene” i prigušeni simptomi aktualne histerije, uslijedit će medijska proizvodnja pravne države

Hrvatski mediji, uglavnom pod Vladinom posrednom ili neposrednom kontrolom, bili su krcati poruka za somnambulne korisnike, u čemu je prednjačio premijer osobno, pronašavši genijalnu formulu za ovjeru svoje političke kompetencije: sposoban sam provesti u djelo sve što obećam, pošto djelovati znači obećavati. "Hrvatskoj je obećano da će dogodine postati članicom Europske unije, ali u Bruxellesu su prepoznali da je naš napredak brži od očekivanog, pa ćemo možda biti primljeni već koncem 2012!" Nacija je s tupim divljenjem gledala promidžbeni program za koji joj je rečeno da se zove politički život. Javni istupi dužnosnika znali su joj pomutiti ionako krhke ostatke razuma: "Gospodo, mi govorimo o evidentnim rezultatima rada ove vlade, što znači da oni postoje. Zašto bismo inače o njima pričali?"

Ovaj potpisnik, zbog spriječenosti, nije tome osobno svjedočio, ali mora da je bio začudan prizor kada su se usred operetnog kiča sjedišta Vlade pojavila dvojica ljudi koji, za razliku od ostalih prisutnih, imaju određenog pojma o resorima što su im povjereni. Ostali nazočni pogledavali su ih znatiželjno kao da je riječ o egzotičnim životinjama ili cirkuskim umjetnicima koji će, nakon upoznavanja s dnevnim redom, izvesti nešto zabavno i uzbudljivo, pa će svi radosno pljeskati. Lijepo je da se i mi u Vladi možemo povremeno razonoditi, mislili su, kada nam se pruži prilika vidjeti osobe koje se razumiju u svoj posao. Možda bismo se uz ovakve male demonstracije profesionalizma mogli i češće odmarati od teških ministarskih obaveza? Svakako je zanimljivije nego pušiti u pauzi sjednice, cigarete ili nešto slično.

No, hoće li ovaj povijesni zaokret u načinu konstituiranja Vlade najaviti prestanak ere marketinga na vlasti?

Jedan detalj ukazuje na to da je odgovor negativan, naime - angažman profesionalaca u ovom je trenutku najefektniji marketinški potez! Nakon svirepog ubojstva i strave koja je posijana među građane - tako da napokon i zadnji naivci shvaćaju kako je policijski i pravosudni sustav samljeven u prah i pepeo - Sanader se morao riješiti drvenih figura pod inventarnim nazivima Rončević i Lovrin, ali da je na njihova mjesta umetnuo slične partijske klimoglavce doživio bi nepodnošljivu salvu zvižduka. Zagrabio je među stručnjake, naravno. Navodna sposobnost Karamarka i Šimonovića poslužit će prije svega za interventnu promjenu vladajućeg imidža, to jest - važnije je što oni u javnosti figuriraju kao stručnjaci nego što su uistinu stručni. Uvijek ima vremena da se njihova profesionalnost svede na odgovarajuću mjeru. I tu leži najslađi hrvatski politički paradoks: moglo bi se pokazati kako je Sanader u stanju posegnuti čak i za kompetentnima da bi održao vladavinu nekompetencije.

Njegova poruka građanima doslovno razoružava drskošću: Toliko smo odlučni zavesti red u policijski i pravosudni aparat da ne prežemo ni od najradikalnijih mjera - stavljamo na čelna mjesta policajce i pravnike! Do prije nekoliko dana, dakako, Rončević i Lovrin branjeni su zubima i noktima, svaka je kritika proglašavana zlonamjernom, a čitava industrija statistike bila je upregnuta da dokaže kako je stanje u njihovim resorima na uzornom europskom nivou.

OKRŠAJ GANGOVA: Notorna nesposobnost Sanaderove administracije, međutim, manje je važan segment ove priče. Novinski analitičari tu bi rutinski izbacili frazu o "nedostatku političke volje", no ovaj se potpisnik ne bi s time rado petljao, pošto jedini jasno prepoznatljiv izraz političke volje Vlade RH jest da se konstantno prikazuje u svjetlu suprotnom od stvarnog.

Na relaciju prema sposobnima, pak, najbolje ukazuje slučaj Vladimira Fabera. Taj je policijski inspektor svojedobno bio poslan u Osijek da spriječi opstrukcije tamošnjih organa zakona i prikupi dokaze u istrazi koja se vodila protiv Branimira Glavaša zbog ratnih zločina počinjenih nad srpskim civilima. To je i učinio, što je rezultiralo podizanjem optužnice. No kada je u političkoj kuhinji naknadno odlučeno da se Glavaš pusti na slobodu a sudski proces preusmjeri u farsu, Faber je degažiran na kadrovsko smetlište sa statusom prinudnog neradnika. Zbog profesionalno obavljenog posla doveden je do toga da ispiše zahtjev za odlazak u prijevremenu penziju, da bi ga sada, zbog profesionalnog odnosa prema poslu, premijer imenovao šefom hrvatske policije. Daljnje Faberovo razmještanje vjerojatno će biti najsolidniji pokazatelj trenutačnog odnosa snaga na tržištu politike i kriminala.

U toj prividnoj histeriji sve je savršeno logično. Naime, kazati da se hrvatska vlast zaista želi obračunati s organiziranim kriminalom i korupcijom, zvuči kao javna obznana političkog samoubojstva. Kako bi se vladajuća nomenklatura uistinu mogla sukobiti s nositeljima bezakonja ako to podrazumijeva brzopoteznu prenamjenu Banskih dvora u istražni zatvor zatvorenog tipa? Specijalci preobučeni u konobare naprosto bi trebali zablindirati to mjesto usred radnoga vremena, da ne gledamo ružne scene s lisicama na rukama, a zatim ministrima i državnim tajnicima oduzeti kravate da se u očaju ne objese o secesijske lustere. Ali što vrijedi kad se ovdje specijalci ne preoblače u konobare nego obratno.

Paket antimafijaških zakona koji se počinje pisati "još ove noći", oštri kadrovski rezovi, posebna operativna tijela i komisije, mobilizacija svih društvenih snaga, zakletve pred oltarom nacionalne sigurnosti, proglasi i deklaracije... sve će to biti dio projekta koji bi Nerzuk Ćurak nazvao "racionalnom proizvodnjom sopstvenog besmisla". Predstojeći rat državne vlasti protiv mafije najrazumnije je doživjeti kao okršaj dvaju gangova, od kojih jedan na svojoj strani ima zakone i represivne institucije, premda u aktivi nema manje kriminalnih djela od protivničkog tabora. Uostalom, poruka Hrvoja Petrača upućena "Smradaneru" nakon što je uhapšen u Grčkoj, izrečena je glasom prevarenog partnera.

PRVOBITNA AKUMULACIJA KRIMINALA: Nema sumnje da je hrvatska krim-scena producirana iz političkog miljea. Ako je linija fronte u ovdašnjem podzemlju danas povučena između Vladimira Zagorca i Hrvoja Petrača, valja podsjetiti da je ovaj prvi praktički do jučer bio visoki državni činovnik, a potonji njegov najbliži suradnik, s početnim kapitalom što ga je stekao preprodajom tko zna koliko kamiona upokojenih dinara za državni račun.

Bilo je to doba kada je Miroslav Kutle figurirao kao ovlašteni državni pljačkaš, Hrvoje Šarinić kao ovlašteni državni švercer, Tomislav Merčep kao ovlašteni državni ubojica, dok je kćerka predsjednika države ubirala reket od prodaje kompjutorske opreme hrvatskim sveučilištima, da bi deset godina kasnije u sudskom postupku bila oslobođena svih optužbi. Sustav se pokazao više nego stabilnim: uloga hrvatskog pravosuđa sastoji se u tome da osigura poštenu proceduru kojom će velike njuške pod sumnjom biti proglašene nevinima.

U doba kada se bezakonju jamčilo državno pokroviteljstvo, Sanader je bio šef diktatorova kabineta, a danas se, kao skromni vlasnik četverokatnice i kolekcije satova vrijedne omanjeg stambenog naselja, proglasio predvodnikom borbe protiv povampirenih uličnih bandi. Iz njegova tabora stiže kuknjava kako šefove mafije više nije lako pohvatati pošto su nekadašnju gangstersku djelatnost zamijenili legalnim biznisom, pa bistar čovjek ne može da se ne zapita: Je li dužnost predsjednika Vlade također legalni biznis?

Kad nakon skoro dva desetljeća svedemo račune, sam čin stvaranja hrvatske države, a naročito njeno modeliranje, najtočnije je opisati kao prvobitnu akumulaciju kriminala. U međuvremenu dolazi do periodičnih frakcijskih nesporazuma među nositeljima društvene moći, pa je glavno pitanje kako uvjeriti odmetnuto podzemlje da prihvati bolje manire i, ako već mora sijati smrt, ne ostavlja iza sebe leševe koji će izazivati javnu sablazan. Zbog nekih razloga, građani nisu palili svijeće kada je ubijen Milan Levar.
Nesposobnost, dakle, nije presudan ometajući faktor. Stvarni rat političke vlasti protiv organiziranog kriminala uključivao bi obračun s vlastitim fundamentima, a to je već mission impossible. Sanaderova administracija utoliko ne može funkcionirati drugačije nego kao marketing na vlasti. Zbog toga je osigurana lojalnost javne televizije i vlasnika vodećih novinskih kompanija - nakon što budu opjevane "radikalne promjene" i prigušeni simptomi aktualne histerije, uslijedit će medijska proizvodnja pravne države.

Ovaj potpisnik razmišlja ovako: ako vlast koja generira kriminal angažira profesionalce da s kriminalom raščiste, to znači da bi ovaj mogao biti prikrivan stručnije nego do sada. A to opet znači da ćemo možda još žaliti za nesposobnim ministrima.

2008
- Reč 77/23 - Siva zona ljubičice bijele
- 10.10. - Mutant u svatovima
- 21.10. - Marketing na vlasti
- 09.11. - Para-faktografija