Viktor Ivančić https://blog.dnevnik.hr/viktorija

Marketing na vlasti

Ako je jedna nasilna smrt prouzročila smjenu dvoje ministara i ravnatelja policije, procjena je kako bi nastavak žrtvovanja civila trostruko brže doveo do promjene krvne slike hrvatske vlasti nego da mafija ubija jednog po jednog visokog državnog dužnosnika.
Mnogi u Hrvatskoj prožeti su ovom optimističkom slutnjom. Tim više što je Ivo Sanader, s političkim refleksom ulične mačke i neviđenim talentom za sanaciju štete, reagirao tako kategorično. Nakon šokantne vijesti o ubojstvu 26-godišnje Ivane Hodak - kćerke bivše potpredsjednice Vlade i aktualnog odvjetnika generala Vladimira Zagorca - ustrijeljene s tri hica usred dana, niti stotinu metara od sjedišta zagrebačke policije, izvještaj o masovnom raspoloženju podnio mu je stranački portparol i stručnjak za marketing Zlatko Mehun.

- I? Kakvo je stanje?
- Što da kažem, gospodine premijeru, rulja je nadrkana...
- Smijenit ćemo Berislava Rončevića.
- Slažem se, rulja je prilično nadrkana...
- Prilično nadrkana? Smijenit ćemo i Anu Lovrin.
- To je dobro. Nadam se da će to biti dovoljno da smiri prilično jako nadrkanu rulju...
- "Prilično jako"? Poruči Marijanu Benku da leti!
Nije sasvim nerealno zamisliti organizirane skupine građana - suočene s novom demokratskom mogućnošću, znatno efikasnijom od izbornih i parlamentarnih prenemaganja - koje bi pokušale likvidacijom slučajnih prolaznika dovesti do promjene cjelokupne vladajuće garniture. Takvima se u mašti možda vrti reklamni spot nalik onome za "Cilit Beng", s dobroćudnom bakicom koja maše krpom i poručuje: "Krv na asfaltu - sredstvo za čišćenje Banskih dvora!" U tom slučaju nagradno pitanje glasi: Koji će od hrvatskih građana imati tu čast da svojom smrću dođe glave samome premijeru Sanaderu? I tko će mu, umjesto pokojnog Mehuna, dojaviti kako je kucnuo čas da abdicira?

PEDIGRE STRUČNJAKA: Vrhovni politički gazda pomeo je dakle ministra unutrašnjih poslova Berislava Rončevića i ministricu pravosuđa Anu Lovrin, odložio ih u vreću s potrošenom partijskom bižuterijom, a na njihova mjesta postavio Tomislava Karamarka, dosadašnjeg šefa tajne policije, kojega bije glas kvalitetnog profesionalca i kontroliranog desničara, te Ivana Šimonovića, profesora s Pravnog fakulteta u Zagrebu i bivšeg Tuđmanova diplomata, koji je pak po političkome opredjeljenju vodnjikavo-bezbojan, prosto-proziran, pripadnik tipično hrvatske srednje konformističke struje. Umjesto Marijana Benka na dužnost ravnatelja policije posađen je Vladimir Faber.
Po prvi put u pet godina Sanaderove vladavine na ministarska su mjesta delegirane osobe s pedigreom stručnjaka, a ne blago retardiranih stranačkih pajaca, pa se postavlja pitanje znači li to i početak raskida s praksom marketinga na vlasti. Dosad, naime, uspjeh svakog pojedinog ministarstva bio je vidljiv samo po učincima public relation servisa, koji su obavljali rudarski posao, tukli prekovremene sate i nadljudskim kreativnim naporima svaki promašaj predstavljali fascinantnim postignućem.
Stvarni rat političke vlasti protiv organiziranog kriminala uključivao bi obračun s vlastitim fundamentima, a to je već mission impossible. Sanaderova administracija utoliko ne može funkcionirati drugačije nego kao marketing na vlasti. Zbog toga je osigurana lojalnost javne televizije i šefova vodećih novinskih kompanija – nakon što budu opjevane „radikalne promjene” i prigušeni simptomi aktualne histerije, uslijedit će medijska proizvodnja pravne države

Hrvatski mediji, uglavnom pod Vladinom posrednom ili neposrednom kontrolom, bili su krcati poruka za somnambulne korisnike, u čemu je prednjačio premijer osobno, pronašavši genijalnu formulu za ovjeru svoje političke kompetencije: sposoban sam provesti u djelo sve što obećam, pošto djelovati znači obećavati. "Hrvatskoj je obećano da će dogodine postati članicom Europske unije, ali u Bruxellesu su prepoznali da je naš napredak brži od očekivanog, pa ćemo možda biti primljeni već koncem 2012!" Nacija je s tupim divljenjem gledala promidžbeni program za koji joj je rečeno da se zove politički život. Javni istupi dužnosnika znali su joj pomutiti ionako krhke ostatke razuma: "Gospodo, mi govorimo o evidentnim rezultatima rada ove vlade, što znači da oni postoje. Zašto bismo inače o njima pričali?"

Ovaj potpisnik, zbog spriječenosti, nije tome osobno svjedočio, ali mora da je bio začudan prizor kada su se usred operetnog kiča sjedišta Vlade pojavila dvojica ljudi koji, za razliku od ostalih prisutnih, imaju određenog pojma o resorima što su im povjereni. Ostali nazočni pogledavali su ih znatiželjno kao da je riječ o egzotičnim životinjama ili cirkuskim umjetnicima koji će, nakon upoznavanja s dnevnim redom, izvesti nešto zabavno i uzbudljivo, pa će svi radosno pljeskati. Lijepo je da se i mi u Vladi možemo povremeno razonoditi, mislili su, kada nam se pruži prilika vidjeti osobe koje se razumiju u svoj posao. Možda bismo se uz ovakve male demonstracije profesionalizma mogli i češće odmarati od teških ministarskih obaveza? Svakako je zanimljivije nego pušiti u pauzi sjednice, cigarete ili nešto slično.

No, hoće li ovaj povijesni zaokret u načinu konstituiranja Vlade najaviti prestanak ere marketinga na vlasti?

Jedan detalj ukazuje na to da je odgovor negativan, naime - angažman profesionalaca u ovom je trenutku najefektniji marketinški potez! Nakon svirepog ubojstva i strave koja je posijana među građane - tako da napokon i zadnji naivci shvaćaju kako je policijski i pravosudni sustav samljeven u prah i pepeo - Sanader se morao riješiti drvenih figura pod inventarnim nazivima Rončević i Lovrin, ali da je na njihova mjesta umetnuo slične partijske klimoglavce doživio bi nepodnošljivu salvu zvižduka. Zagrabio je među stručnjake, naravno. Navodna sposobnost Karamarka i Šimonovića poslužit će prije svega za interventnu promjenu vladajućeg imidža, to jest - važnije je što oni u javnosti figuriraju kao stručnjaci nego što su uistinu stručni. Uvijek ima vremena da se njihova profesionalnost svede na odgovarajuću mjeru. I tu leži najslađi hrvatski politički paradoks: moglo bi se pokazati kako je Sanader u stanju posegnuti čak i za kompetentnima da bi održao vladavinu nekompetencije.

Njegova poruka građanima doslovno razoružava drskošću: Toliko smo odlučni zavesti red u policijski i pravosudni aparat da ne prežemo ni od najradikalnijih mjera - stavljamo na čelna mjesta policajce i pravnike! Do prije nekoliko dana, dakako, Rončević i Lovrin branjeni su zubima i noktima, svaka je kritika proglašavana zlonamjernom, a čitava industrija statistike bila je upregnuta da dokaže kako je stanje u njihovim resorima na uzornom europskom nivou.

OKRŠAJ GANGOVA: Notorna nesposobnost Sanaderove administracije, međutim, manje je važan segment ove priče. Novinski analitičari tu bi rutinski izbacili frazu o "nedostatku političke volje", no ovaj se potpisnik ne bi s time rado petljao, pošto jedini jasno prepoznatljiv izraz političke volje Vlade RH jest da se konstantno prikazuje u svjetlu suprotnom od stvarnog.

Na relaciju prema sposobnima, pak, najbolje ukazuje slučaj Vladimira Fabera. Taj je policijski inspektor svojedobno bio poslan u Osijek da spriječi opstrukcije tamošnjih organa zakona i prikupi dokaze u istrazi koja se vodila protiv Branimira Glavaša zbog ratnih zločina počinjenih nad srpskim civilima. To je i učinio, što je rezultiralo podizanjem optužnice. No kada je u političkoj kuhinji naknadno odlučeno da se Glavaš pusti na slobodu a sudski proces preusmjeri u farsu, Faber je degažiran na kadrovsko smetlište sa statusom prinudnog neradnika. Zbog profesionalno obavljenog posla doveden je do toga da ispiše zahtjev za odlazak u prijevremenu penziju, da bi ga sada, zbog profesionalnog odnosa prema poslu, premijer imenovao šefom hrvatske policije. Daljnje Faberovo razmještanje vjerojatno će biti najsolidniji pokazatelj trenutačnog odnosa snaga na tržištu politike i kriminala.

U toj prividnoj histeriji sve je savršeno logično. Naime, kazati da se hrvatska vlast zaista želi obračunati s organiziranim kriminalom i korupcijom, zvuči kao javna obznana političkog samoubojstva. Kako bi se vladajuća nomenklatura uistinu mogla sukobiti s nositeljima bezakonja ako to podrazumijeva brzopoteznu prenamjenu Banskih dvora u istražni zatvor zatvorenog tipa? Specijalci preobučeni u konobare naprosto bi trebali zablindirati to mjesto usred radnoga vremena, da ne gledamo ružne scene s lisicama na rukama, a zatim ministrima i državnim tajnicima oduzeti kravate da se u očaju ne objese o secesijske lustere. Ali što vrijedi kad se ovdje specijalci ne preoblače u konobare nego obratno.

Paket antimafijaških zakona koji se počinje pisati "još ove noći", oštri kadrovski rezovi, posebna operativna tijela i komisije, mobilizacija svih društvenih snaga, zakletve pred oltarom nacionalne sigurnosti, proglasi i deklaracije... sve će to biti dio projekta koji bi Nerzuk Ćurak nazvao "racionalnom proizvodnjom sopstvenog besmisla". Predstojeći rat državne vlasti protiv mafije najrazumnije je doživjeti kao okršaj dvaju gangova, od kojih jedan na svojoj strani ima zakone i represivne institucije, premda u aktivi nema manje kriminalnih djela od protivničkog tabora. Uostalom, poruka Hrvoja Petrača upućena "Smradaneru" nakon što je uhapšen u Grčkoj, izrečena je glasom prevarenog partnera.

PRVOBITNA AKUMULACIJA KRIMINALA: Nema sumnje da je hrvatska krim-scena producirana iz političkog miljea. Ako je linija fronte u ovdašnjem podzemlju danas povučena između Vladimira Zagorca i Hrvoja Petrača, valja podsjetiti da je ovaj prvi praktički do jučer bio visoki državni činovnik, a potonji njegov najbliži suradnik, s početnim kapitalom što ga je stekao preprodajom tko zna koliko kamiona upokojenih dinara za državni račun.

Bilo je to doba kada je Miroslav Kutle figurirao kao ovlašteni državni pljačkaš, Hrvoje Šarinić kao ovlašteni državni švercer, Tomislav Merčep kao ovlašteni državni ubojica, dok je kćerka predsjednika države ubirala reket od prodaje kompjutorske opreme hrvatskim sveučilištima, da bi deset godina kasnije u sudskom postupku bila oslobođena svih optužbi. Sustav se pokazao više nego stabilnim: uloga hrvatskog pravosuđa sastoji se u tome da osigura poštenu proceduru kojom će velike njuške pod sumnjom biti proglašene nevinima.

U doba kada se bezakonju jamčilo državno pokroviteljstvo, Sanader je bio šef diktatorova kabineta, a danas se, kao skromni vlasnik četverokatnice i kolekcije satova vrijedne omanjeg stambenog naselja, proglasio predvodnikom borbe protiv povampirenih uličnih bandi. Iz njegova tabora stiže kuknjava kako šefove mafije više nije lako pohvatati pošto su nekadašnju gangstersku djelatnost zamijenili legalnim biznisom, pa bistar čovjek ne može da se ne zapita: Je li dužnost predsjednika Vlade također legalni biznis?

Kad nakon skoro dva desetljeća svedemo račune, sam čin stvaranja hrvatske države, a naročito njeno modeliranje, najtočnije je opisati kao prvobitnu akumulaciju kriminala. U međuvremenu dolazi do periodičnih frakcijskih nesporazuma među nositeljima društvene moći, pa je glavno pitanje kako uvjeriti odmetnuto podzemlje da prihvati bolje manire i, ako već mora sijati smrt, ne ostavlja iza sebe leševe koji će izazivati javnu sablazan. Zbog nekih razloga, građani nisu palili svijeće kada je ubijen Milan Levar.
Nesposobnost, dakle, nije presudan ometajući faktor. Stvarni rat političke vlasti protiv organiziranog kriminala uključivao bi obračun s vlastitim fundamentima, a to je već mission impossible. Sanaderova administracija utoliko ne može funkcionirati drugačije nego kao marketing na vlasti. Zbog toga je osigurana lojalnost javne televizije i vlasnika vodećih novinskih kompanija - nakon što budu opjevane "radikalne promjene" i prigušeni simptomi aktualne histerije, uslijedit će medijska proizvodnja pravne države.

Ovaj potpisnik razmišlja ovako: ako vlast koja generira kriminal angažira profesionalce da s kriminalom raščiste, to znači da bi ovaj mogao biti prikrivan stručnije nego do sada. A to opet znači da ćemo možda još žaliti za nesposobnim ministrima.

2008
- Reč 77/23 - Siva zona ljubičice bijele
- 10.10. - Mutant u svatovima
- 21.10. - Marketing na vlasti
- 09.11. - Para-faktografija