|
|
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Nikada nisam niti postojala.
Bar ne duhovno.
Ali.. nećemo sada biti sarkastični.
Slomljenih ideala i požutjelih stranica agresivnog dnevnika parala je svoju prošlost na dijelove tuge, čemera, razuzdanih i morbidnih misli.
Sjedila je u kutu ponovo čitajući sve one stranice o Bogu, Svevišnjim silma, Vjetru, Vatri...o...meni...
Prisilila sma se na pogled prema njoj...topli osjećaj utisnuo se prema mojim grudima. Plamen, umirujuć...nježan u svojim dodirima zahvatio je moje tijelo... Osjećala sam tužne note svoga života koji je gorio pod mojim snovima... Više nije bilo dana, niti jutra... Sve što sam poznalava rušilo se u skladan ponor, očaravajuće dubok, misteriozan. Željela sam ga vidjeti.. Njemu sam i zadirala u najtamnije kutke... Prekasno sam shvatila... To je bilo moje srce.
Violina je polako ocrtavala zvukove, grube, nesnosno umirujuće. Prislonjena uz vlastiti odraz nemirnoga sučelja i vjerodostojnosti onoga što sam imala gorjela sam plamenom mržnje. Ona j bila ta koja me uništavala. Bila sam uspomena, ona je bila kreator ovoga užasa... Ona je dopustila da nestanem u gorućoj melodiji... Koja je imala sve... Samo mračnu uspomenu poput mene ne...
I opet je pjesma potresla dvoranu uspavljujućeg praha uništenog bezvremenskog slijeda događaja. Razbih se u tisuću krhotina. Ne primiše me u svoj sklad duginih boja. Ostadoh na podu sama, primajući odsjaj crnoga poda, stvarajući svoj pakao, za njihove duše...
