ova prica nema naslov, a ovo je prvi dio
1.
Jako dugo nisam sreo Marijanu. Fićo ju je bio vidio, kaže da joj kosa već pada ispod ramena. «Ne liči više na militantnu lezbaču», kaže. Nije ni prije tako izgledala.
Marijana i ja smo se upoznali u Rupi. Rupa je kafić ispod razine zemlje gdje vole dolaziti studenti sa raznih odsjeka filozofskog fakulteta. Rupa je «intelektualno» mjesto gdje muzika nikad nije preglasna da ne bi smetala ljude dok `debatiraju` i `raspravljaju` sve te probleme. Fićo jako voli to mjesto jer tamo može doći i svojim čudnim prijateljima neometano ispričati jednu od svojih bizarnih teorija. Primjerice, neku od teorija o naseljavanju Mjeseca i stvaranju kolonija na istom. Ljudi u Rupi ozbiljno shvaćaju te njegove gluposti jer misle da je on ozbiljan i da on fura `revolucionarne ideje`. Fiću zovu «ekstremnim astronomom», a on je zapravo samo ekstremni sroljo. Sluša te tipove kako se zakače za neku od njegovih ideja i onda uživa. Meni to zna biti zabavno, ali nekako mi postaje dosadno u zadnje vrijeme.
Tog četvrtka sišli smo u tu crnu Rupu i za šankom sreli Fićinog poznanika kojeg zovu `Lovac`. Fićo, uvježbani provokator, smjesta je krenuo s uobičajenim strategijama. Raširio je ruke, krenuo prema tom tipu i počeo vikati: «Di si, Lovac! Pa kako je, Lovac! Jesi dobar, Lovac! Lovac! Kako ide, Lovac! O, Lovac!»
Lovac se prvo zbunjeno namrštio, a onda se počeo smijuljiti, godilo mu je ovo Fićino preseravanje. Fićo je, kad je vidio da je dobio njegovo povjerenje, okrenuo igru na svoju stranu. Upoznao nas je, a potom se obratio svojoj lovini:
- Znaš, Lovac, baš sam pričao svom prijatelju o tebi, ali nisam mu htio jednu stvar ispričati – rekao je i napravio dramatsku pauzu. Nastavio je: - Nisam mu htio ispričati odakle ti nadimak. Ti zaslužuješ sam ispričati tu priču.
- Jasno, jasno, imaš pravo – smješkao se Lovac, a onda se uozbiljio: - Ja sam si sam dao to ime još prije 5 godina – «Lovac»! Preuzeo sam ime od šahovske figure lovca. Nisam nikad bio veoma dobar u šahu, a niti zainteresiran. Međutim... oduvijek me fascinirala uloga lovca. Lovac je, naime, bio figura koja nije mogla ići ravno naprijed niti ravno nazad već samo po dijagonali. Smatram da sam i ja takav. Ne mogu ići ravno po nekoj zacrtanoj životnoj stazi već samo krivo, po dijagonali. Zato sam se prozvao Lovac. I tako me ljudi zovu.
Dok je on pričao, Fićo je ozbiljno kimao i tu i tamo me značajno pogledavao. Bio je u svom elementu. Kad je ovaj završio priču, Fićo je napravio sljedeći potez:
- Slušaj, Lovac, malo sam razmišljao o tome... – rekao je – ali, kad bi gledali iz perspektive Sunca, koje je, nota bene, središte našeg sustava, onda bi ispalo da svi ljudi zapravo hodaju po dijagonali, a ti jedini hodaš ravno. Ti si po toj logici poput topa.
I to je bilo to – šah mat. Lovac se zbunio i počeo prstima predočavati položaj planeta, neki tip sa strane koji je sve pratio se uključio i počeo raspravljati o mogućim perspektivama, nekolicina ljudi za susjednim stolom je gledalo i kimalo ili odmahivalo glavom, a Fićo je i dalje srao te usput crtao koordinantni sustav i dijagonale na njemu. Nikako se nisam uspjevao ufurati u to. Fićo nikad nije mogao razumjeti kako ne uživam u tome, ali meni je to bilo zabavno samo nakratko. Njemu je to bila strast.
Svaki put kad bi bili u Rupi i kad bi se on tako uspuhao s nekim, pio bih na njegov račun. To je bio njegov način da smiri savjest zato što se ja `dosađujem`. Rekao sam mu da ne treba, da sam tamo svojom voljom, ali on se nije mogao smiriti dok ja nisam pijan i sretan. Tako sam i tu večer trusio pelinkovac i gledao u plakat koji je visio preko puta. Bio je to Guinessov plakat, na njemu se smijao tukan. Popio sam i drugi pelinkovac.
Nakon petog pelinkovca, poslije kojeg po običaju gubim osjet za dosadu, shvatio sam da me netko trka prstom po ramenu. Bila je to kratkokosa, žgoljava djevojka s pljugom u ustima.
- Imaš vatre? – pitala je. Izvadio sam žuti upaljač.
Ne pušim, ali uvijek nosim upaljač sa sobom jer se osjećam sigurnije kad znam da imam nekakvu vatru sa sobom. Ne bi se maknuli dalje od kromanjonaca da nema vatre.
- Na – rekao sam. Zapalila je pljugu i otpuhnula dim.
- Zašto nosiš upaljač sa sobom – upitala je – ako ne pušiš?
- A odakle tebi, molim te – rekao sam (bahato, jer sam bahat kad sam pripit) – odakle tebi da ja ne pušim?
- Nemaš usta kao pušač – rekla je. Baš tako je rekla. Učinilo mi se da ne čujem dobro.
- Molim?
- Nemaš oblik usta kao pušač – ponovila je – i nemaš oblik vilice kao da usisavaš išta. Ja mislim da ti nisi pušač.
Sad sam čuo dobro, ali nisam i dalje vjerovao. Razjapio sam usta.
- Molim?!
- Možeš li, molim te – rekla je, kao da se ništa nije dogodilo – posuditi ovaj upaljač meni i mojim prijateljicama? Vratimo ti ga na kraju večeri.
Nisam znao šta više da kažem pa sam samo odmahnuo rukom. Otišla je s mojim upaljačem. Fićo se na trenutak okrenuo s «dijagonalne» rasprave prema meni.
- Dobra neka mala, a?
- Koja?
- Ova s kratkom kosom šta ti je došla – rekao je i pogledao u smjeru njenog stola – Samo šteta što djeluje kao neka militantna lezba. Ah, tko to može znati danas...
Slegnuo sam ramenima. Fićo je pokazao šankeru prema meni, rekao «Pelin!» i vratio se nazad onim ljudima što su još razmišljali o bitku sustava. Tri pelinkovca kasnije su mi se sve ravne i dijagonalne crte Rupe izmiješale i mislim da sam zaspao.
|
