Milena, Mladen i Belinda

Jasno, namjera ovog maila nije ni u kom slučaju da se pokaže nešto novo što sam napisao. Cilj je da se pohvalim veličinom svoje kite, koja se naravno očituje ne u centimetrima kako mnogi vjeruju, već u broju priča koje su ušle u prvih 200 na natječaju "Ekran priče".

Uglavnom, poslo 4 priče. "Što je bit, a što je bat", "Kad bježiš od problema, bježi među sise", "Frankensteinova mlada" i "Smrt ne dovodi do svršetka". Prve 3 prošle, četvrta ne.

Također, volio bih čestitati poštovanom kolegi Debelkurcu na fenomenalnom drugom mjestu. Kurče, svaka ti debljinu iskusila!

Kog zanimaju priče, nek ode na www.iskon.hr i potraži to tamo.

Susjed mi je danas u hodniku rekao da je dobio posao novinara na televiziji.
Ja ne znam zašto pričam s njim. Mi nemamo ništa zajedničko osim zgrade u kojoj živimo. Zar nas suživot na istom katu obvezuje da budemo ljubazni jedan prema drugom?
On me frustrira. Istih smo godina. U svim drugim stvarima on je u povoljnijem položaju od mene. On ima djevojku koja se čini draga. Moja djevojka se ne čini draga, a bogami i nije. On ima roditelje koji mu šalju novce svakog mjeseca. Moji roditelji dođu svakog mjeseca osobno do mene i izraze svoje nezadovoljstvo mojim životom. On čak ima i bolji stan od mog – s njegovog balkana se pruža pogled na cijeli grad, a ja, ja sa svog balkona vidim cjevovodni sustav susjedne zgrade.
Sad ima i posao. Mene zanima kako netko postane novinarom na televiziji? U jednom trenutku on nema posao, u drugom trenutku on ga ima. Što se dogodilo između ta 2 trenutka? Da li je preko veze došao do razgovora za posao? Da li na fakultetu nude poslove? Da li postoje novine u kojima se objavljuju natječaji za takve poslove? Ako da, zašto svi znaju za te novine, a ja ne znam?

- I bili su u komisiji taj neki proćelavi starčić s crnim okruglim naočalama, malo kao Woody Allen – opisivao mi je susjed kasnije, kad sam došao do njega na kavu.
- Kao Woody Allen? – rekoh.
- Da, kao Woody Allen. I bio je neki mlađi, crnokosi u skupom odijelu, s onim modernim naočalama. Znaš, one s malo izvitoperenim rubovima. Znaš na koje mislim?
- Mislim da znam – slegnem ramenima.
- I bio je neki treći, neki nosati, taj je najviše govorio. Jako je artikulirao, vidi se da je novinar i da ima iskustva. I tako, ispitivali su me neka pitanja o fakultetu, o razlozima što se bavim poslom. I, što mi je bilo jako čudno, stalno su me ispitivali nešto o Talijanima.
- O Talijanima? – upitao sam.
- Da, o Talijanima! Tipa «Što mislite o Talijanima?» i «Da li ste ikad bili u dobrim odnosima s nekim Talijanom?». Kao da su htjeli isprovocirati da izrazim neku mržnju prema njima! – nasmijao se susjed. Nasmijao sam se i ja.
- Stvarno svašta! Ajde, da su te pitali neke podatke o Italiji generalno, to bi još bilo logično, ali ovako...
- Zašto bi to bilo logično? – upita susjed.
- Pa... ne znam – odgovorih – Možda ako radiš o nekoj emisiji koja obrađuje Italiju, imalo bi više smisla.
- Neću raditi emisiju koja obrađuje Italiju – odgovori susjed.
- Ah... onda ni to pitanje ne bi imalo smisla – rekoh. Nastade tišina. Susjed pogleda na sat što mu je visio na zidu, a zatim pogleda na sat na ruci.
- Već je pola četiri! Idem se naći sa svojom djevojčicom – reče. Ja se pozdravim s njim i izađem van iz stana. Pola četiri popodne. Bilo je prerano za otići spavati, a prekasno da bih bilo što konkretno započeo raditi tog dana. Na kraju sam otišao vidjeti što ima na televiziji.

Važno je biti iskren,
važno je i imati dobar ten.