Kako pronaci prijatelje na fejsu - Lijepe djevojke
srijeda , 16.01.2019.Net.hr
Click here: Kako pronaci prijatelje na fejsu
Ovdje se posebno može izdvojiti aktivnost i angažiranost na Facebook-u. Nekad je moguće osećati se kao pravi baksuz. Puno je teže poduzeti nešto u vezi s tim.
Isto tako ponudit će vam odmah i cijeli popis što izabrana osoba neće moći u narednoj budućnosti. Možete vi lepo da pričate s njima, ali uobičajene teme za razgovor se brzo potroše i nakon toga priča stane, a vi nemate želje da je nastavite. No prije toga obrati pažnju na to što trebaš izbjegavati ako želiš biti prihvaćen u društvu i steći prijatelje.
Net.hr - E, tu je greska u startu: ocekivala si da budu isti oni bezbrizni klinci iz klupe. Ne postoji način da onemogućite potvrde čitanja u Facebooku, tako da ćete se morati obratiti aplikacijama tzv.
SVI mi, bez obzira na dob, želimo da nas drugi prihvate. Sigurno i ti to želiš. Naravno, ako si Jehovin svjedok, imaš mnogo duhovne braće i sestara među kojima možeš naći prijatelje. No možda se usprkos tome ponekad osjećaš usamljeno. Da bi dobio odgovor na to pitanje, najprije trebaš ustanoviti 1 u kakvo se društvo nikako ne možeš uklopiti i 2 kako se obično ponašaš u takvom društvu. U kakvo se društvo nikako ne možeš uklopiti? Sad kad si utvrdio u kakvo se društvo ne uspijevaš uklopiti i kako si se dosad ponašao u takvom društvu, razmotri što možeš učiniti kako više ne bi bio usamljen. No prije toga obrati pažnju na to što trebaš izbjegavati ako želiš biti prihvaćen u društvu i steći prijatelje. U čemu je problem? Kad si okružen osobama koje se po svojim interesima ili sposobnostima razlikuju od tebe, možda imaš osjećaj da se nikako ne uklapaš u to društvo i da si čudan. Tako se naročito osjećaju oni koji su sramežljivi. Dakle, ako se povučeš u sebe i počneš izbjegavati druge ljude, bit će ti još teže. Ustvari, kad se osamljuješ, upadaš u začarani krug iz kojeg nema izlaza: Usamljenost te navodi na pomisao da se ne uklapaš u društvo. Zato se povlačiš u sebe, pa se osjećaš usamljeno, a zbog usamljenosti imaš osjećaj da se ne uklapaš u društvo. Tako se neprestano vrtiš u krug sve dok tome jednom ne staneš na kraj! Ako im ne kažeš što želiš, nećeš to ni dobiti. Budeš li se držao po strani, nikad nećeš steći prijatelje. Moraš se i sam malo potruditi. Nije u redu uvijek čekati da drugi učine prvi korak. U čemu je problem? Neki se pod svaku cijenu žele dopasti svojim vršnjacima. Toliko se silno žele s nekim sprijateljiti da na kraju upadnu u loše društvo, misleći kako je bolje imati bilo kakve prijatelje nego biti usamljen. Što o tome kaže Biblija? Naprotiv, to mogu biti vrlo pametne osobe i čak odlični učenici. No ako ne drže do biblijskih načela, Bog ih smatra bezumnima. Budi siguran da ćeš loše proći budeš li se nastojao uklopiti u njihovo društvo mijenjajući svoje stavove i način postupanja kao što kameleon mijenja boje da bi se lakše stopio s okolinom. Što će ti prijatelji uz koje ne možeš biti ono što jesi? Nemoj čekati da ti drugi pristupe i pozovu te u svoje društvo. Potraži prijatelje među osobama koje nisu tvojih godina. Iz Biblije saznajemo da su Jonatan i David postali najbolji prijatelji premda je Jonatan bio stariji od Davida oko 30 godina. Što učimo iz toga? Moguće je sprijateljiti se s odraslima! Razmisli malo o tome. Ima li smisla tražiti prijatelje samo među svojim vršnjacima i onda se žaliti kako ne možeš naći prijatelje? To bi bilo kao da umireš od gladi na pustom otoku, a u moru oko tebe pliva mnoštvo riba! Osvrneš li se malo oko sebe, vidjet ćeš da u tvojoj sredini ima dobrih ljudi s kojima bi se mogao sprijateljiti. Moći ćeš ih bolje upoznati ako ne budeš tražio prijatelje samo među svojim vršnjacima. Rekla mi je da ću se iznenaditi kad vidim koliko toga imam zajedničkog s njima. Bila je u pravu. Sad imam puno prijatelja! Nauči razgovarati s ljudima. Da bi s drugima vodio ugodne razgovore, trebaš se malo potruditi. Istina, to ti može biti teško, posebno ako si sramežljiv. No ti to možeš! Važno je 1 slušati, 2 postavljati pitanja i 3 pokazati sugovorniku da ti je doista stalo do njega. Možda si po prirodi povučen. U tome nema ništa loše. Ne moraš se pretvoriti u nekoga tko puno priča i uvijek je u centru pažnje. No ako ti je teško uklopiti se u društvo i naći prijatelje, pokušaj primijeniti prijedloge navedene u ovom članku. No ako se želiš s nekim sprijateljiti, moraš se prema njemu prijateljski ponašati. Zato sam počela razgovarati s ljudima. Otkrila sam da običan pozdrav može biti početak lijepog prijateljstva! Puno je teže poduzeti nešto u vezi s tim. Ja sam se potrudio pristupati drugima. Na koncu sam shvatio da se isplati učiniti prvi korak. No s vremenom sam naučila komunicirati s njima.
Kako da dodate Facebook prijatelje na google plus preko yahoo kontakata
Za korisnike Chromea, postoji. Gde naći ljude koji vam mogu postati prijatelji? U svakom slučaju, u grupama gde postoji veći broj ljudi s interesovanjima sličnim vašim bolje su vam šanse da nađete prijatelje, mada ni to nije garancija — može se lako desiti da upoznate nekog s kim vam je zajednička jedino ljubav prema basketu. Za svaku je pohvalu ako ne pokušavate na silu da se družite s nekim za koga ne želite zaista da vam bude prijatelj, s nekim s kime nemate dovoljno toga zajedničkog. Važno je ovdje napomenuti da ako ikada poželite odblokirati osobu, a ta ista osoba se prethodno nalazila na popisu vaših prijatelja, morat ćete joj ponovo poslati zahtjev za prijateljstvom. Iz Biblije saznajemo da su Jonatan i David postali najbolji prijatelji premda je Jonatan bio stariji od Davida oko 30 godina.
[Sta je dusa|Decking daske|NEVJEROVATNI NAČINI KAKO ZARADITI NOVAC]
Oznake: net.hr
komentiraj (0) * ispiši * #
Tinder hrv - Stranica za upoznavanje
Telegramovi autori
Click here: Tinder hrv
Męme si les linguistes utilisent le terme de peu ŕ peu remplacé par pour définir la langue parlée en Croatie, en , en et au , officiellement le serbo-croate n'existe plus, chaque pays nommant sa langue , , ou. Les aspirčrent ŕ la formation d'un , dans le cadre de la monarchie austro-hongroise, mais l'accord austro-hongrois de laissa le ŕ l', tandis que le demeura en union personnelle avec la , relation spécifique respectant les subjectivités politiques des deux royaumes, et comparable au lien unissant l'Écosse et l'Angleterre. >;8F8XA:0 >?5@0F8X0 A5 =0AB02Y0 C A0@04Z8 8 :>>@48=0F8X8 A0 ?@02>AC4=8< >@30=8<0, ?8H5 C :@0B:>< A0>?HB5ZC.
Međutim, zbog kreativnih nesuglasica između Hayesa i kompanije projekt je otkazan. De statut comparable, les communes et les villes sont des municipalités.
Telegramovi autori - 5?>A@54=> ?>A;5 ?>=>[8, :040 X5 8AB5:0> @>: 70 ?>AB870Z5 4>3>2>@0, 4@602=8 <548X0B>@ C A?>@C 87<5RC 420 A8=48:0B0 !0D5 8 Y! 8 #4@C65Z0 1@>4>2;0A=8:0, :>X5 70ABC?0 ?>A;>402F5, A0>?HB8> X5 40 AC ?@53>2>@8 702@H5=8 =5CA?5H=>, ?@5=>A8 035=F8X0 >XB5@A.
Marriage is not something that a person can just decide overnight. Some even take years to decide because they want to be sure of who they will marry. However, in the case of this couple, all it took was one week for them to be sure of each other and decide to get married. We are still unsure of how their conversation went but it seemed that the businessman really went extra to convince the celebrity to meet with him on the same day they were paired on Tinder. Upon their first meeting, it seemed that the two became really comfortable with each other that they decided to go on a second date the following day. This time, they met at a car dealership center. The smitten gentleman purchased a new car Honda HRV for the pretty TV presenter. According to report, the tinder couple tied the knot last July 23, 2016 in a private wedding attended by 40 people. Their story earned various reactions from netizens and most of it were criticizing the celebrity saying that she only married the businessman for his wealth. However, the two were quick to shut down these rumors. After all, it is their love for each other that brought them together. As they say, love is not measured by time but rather by how a person makes exhibits their love for their better half.
Borderlands: The Pre-Sequel Gameplay - Super Mario Brothers Easter Egg [HRV/SRB/BIH]
La Croatie contemporaine est également l'héritičre du , d'abord indépendant puis associé en ŕ la couronne hongroise puis intégré, en 1527, aux , devenues l' de 1867 ŕ 1918. 040<> A5 40 AB5 ?@8<5B8;8 40 A<> A5 8 <8 C <5RC2@5<5=C <0;> ?@><5=8;8. Il n'y a pas d' entre ces langues les locuteurs se comprennent, sans faire appel ŕ un traducteur dans la plupart des cas , leur définition est historique et politique. Le problčme économique principal est un structurel important 19 % en 2012. On the sixth they planned their marriage and got married on the seventh. Au premier tour, le président sortant Ivo Josipović obtient 38,56 % des suffrages contre 37,08 % ŕ , ancienne ministre des Affaires étrangčres. La Croatie fut, tout au long de son histoire, au carrefour de quatre grands espaces culturels, ce qui confčre une richesse ŕ son patrimoine, tant architectural qu'artistique. Ovo je sveukupno šesti po redu producirani film u franšizi , a djelomično je temeljen na istoimenom romanu iz godine autora te na iz godine. La balance des paiements croate est caractéristique de celle d'un pays en transition. 1>3 B>30 X5 8710G5= 87 A0AB020 E@20BA:5… — 0X1>Y8 A@?A:8 B5=8A5@ >20: >:>28[ ?;0A8@0> A5 C G5B2@BD8=0;5 8<1;4>=0 ?>154>< =04 CA>< 0@5=>< %0G0=>28< 6:4, 6:2, 6:2. Le pays a mené une politique de privatisations et s'est ouvert aux investisseurs étrangers.
[Intimni susreti|Trazim avanturu|Swing klubovi u hrvatskoj]
Oznake: Telegramovi, autori
komentiraj (0) * ispiši * #
Ekskuzije za đake - Susretit će se u sredini
Ekskurzije
Click here: Ekskuzije za đake
Ekskurzija je oblik obrazovno — vaspitnog rada kojim se doprinosi ostvarivanju plana i programa i ciljeva osnovnog obrazovanja i vaspitanja. Ekskurzija se ostvaruje van škole u trajanju od jednog do tri dana, u skladu sa uzrastom, nastavnim planom i programom i programom za ekskurzije. Ono po čemu se školski dani najviše pamte, jesu ekskurzije, a mi smo se potrudili da našim đacima omogućimo da sa sobom ponesu samo pozitivne utiske. Ekskurzija se ostvaruje van škole u trajanju od jednog do tri dana, u skladu sa uzrastom, nastavnim planom i programom i programom za ekskurzije.
Ekskurzija je oblik obrazovno — vaspitnog rada kojim se doprinosi ostvarivanju plana i programa i ciljeva osnovnog obrazovanja i vaspitanja. Ekskurzija se ostvaruje van škole u trajanju od jednog do tri dana, u skladu sa uzrastom, nastavnim planom i programom i programom za ekskurzije.
Ekskurzije - Ekskurzija je oblik obrazovno — vaspitnog rada kojim se doprinosi ostvarivanju plana i programa i ciljeva osnovnog obrazovanja i vaspitanja.
"0=:04> =8 70 GB> =5 4>25@8;AO 1K %59;C. - ><<0=45@, - =0?><=8;0 !LN70=, - %59; >4=064K C65 GCBL =5 C3@>18; =0A - A « >?@K3C=G8:><». "0=:04> 8<5; >A=>20=8O 5
ekskurzija, osnovna skola
Ekskurzija se ostvaruje van škole u trajanju od jednog do tri dana, u skladu sa uzrastom, nastavnim planom i programom i programom za ekskurzije. Ekskurzija je oblik obrazovno — vaspitnog rada kojim se doprinosi ostvarivanju plana i programa i ciljeva osnovnog obrazovanja i vaspitanja. Ono po čemu se školski dani najviše pamte, jesu ekskurzije, a mi smo se potrudili da našim đacima omogućimo da sa sobom ponesu samo pozitivne utiske. Cilj je neposredno upoznavanje pojava i odnosa u prirodnoj i društvenoj sredini, upoznavanje kulturnog, istorijskog i duhovnog nasleđa i privrednih dostignuća koja su u vezi sa delatnošću škole.
[Bijeljina oglasi ona trazi njega|Portali vijesti u hrvatskoj|Incest erotske price]
Oznake: Ekskurzije
komentiraj (0) * ispiši * #
STRAŠNO: SNIMLJENA je kako se SKIDA u toaletu, ali to šalje SNAŽNU PORUKU! (VIDEO) - Stvarne djevojke
Jedini Prezivjeli - Dean R. Koontz
Click here: STRAŠNO: SNIMLJENA je kako se SKIDA u toaletu, ali to šalje SNAŽNU PORUKU! (VIDEO)
Nije mu bila potrebna nikakva akcija. Dok voda teče, odlazi u kuhinju i priprema zdjelu zobenih pahuljica. Članica sam kluba džepnih izdanja, kluba koji mi svakog mjeseca šalje kataloge iz kojih odabirem knjige po povoljnijim cijenama, no sve to nije toliko dobro koliko zvuči.
Dakle, nipošto onako kako očekujete, za početak. Međutim, našavši se opet pred njim, sa žaljenjem je zaključila da joj se pored svega sviđa. Kvaliteta njegovih seminara iz kriminalistike bila je odlučujući faktor zbog kojeg je došla u Biro.
Jedini Prezivjeli - Dean R. Koontz - Pazite na predstavnike štampe koji ulaze i izlaze. Da vidimo mogu li ih pronaći.
Dean Koontz Jedini preživjeli U sjećanje na Raya Mocka, moga strica, koji se davno preselio u bolji svijet. U mom djetinjstvu, kad sam bio uznemiren i očajan, tvoje poštenje, ljubaznost i dobro raspoloženje naučili su me svemu što sam ikada trebao znati o tome što čovjek treba biti. ZAHVALNOST Prava Barbara Christmann dobila je nagradu, upotrijebio sam njezino ime u ovom romanu. S obzirom da je ona bila jedna od stotinu prodavača knjiga koji su sudjelovali u lutriji, iznenađen sam načinom na koji njezino ime odjekuje u ovoj neobičnoj priči. Ona je očekivala da će biti prikazana kao psihotični ubojica, umjesto toga, morat će se pomiriti s tim da bude tiha heroina. Žao mi je, Barbara. Nebo je duboko, tajnovito. Svjetlost je zvijezda nepodnošljivo hladna. Kad pogledam gore, bivam ispunjen strahom. Ako sve što imamo leži ovdje, ovaj usamljeni svijet, ovo nesretno mjesto, ove mrtvački hladne zvijezde i prazan prostor... Tad ne vidim nikakav razlog da ustrajem, nikakav razlog da se smijem ili prolijevam suze, nikakav razlog da usnim i da se ikada probudim, da ispunjavam ili dajem obećanja. I tako, u noći podižem oči da bih promatrao ta jasna, ali misteriozna nebesa, taj luk nad nama, hladan poput kamena. Bože, ima li te tamo? KNJIGA PREBROJENIH BOLI DIO PRVI ZAUVIJEK IZGUBLJEN 1. U dva i trideset u subotu ujutro u Los Angelesu, Joe Carpenter se probudio stežući jastuk na grudima, uzvikujući u tami ime svoje izgubljene žene. Očajan, sablasan zvuk njegova vlastitog glasa trgnuo ga je iz sna. Snovi ga nisu napustili odjednom, već u drhtavim velovima, kao što prašina na tavanu pada s greda kad se kuća trese. Iako je shvaćao da Michelle nije u njegovim rukama, i dalje je čvrsto stezao jastuk. Probudio se iz sna osjećajući miris njezine kose. Plašio se da će sa svakim njegovim pokretom sjećanje blijedjeti i on će ostati sam s kiselim mirisom vlastitog noćnog znoja. No, ukočenost nije mogla održati sjećanje živim. Miris njezine kose izmicao mu je kao balon koji se podiže i uskoro ga više nije osjećao. Očajan, ustao je i prišao bližem od dva prozora. Njegova postelja, koja se sastojala samo od madraca na podu, bila je jedini namještaj, tako da se nije morao bojati da će se u mraku spotaknuti o neku prepreku. Stan se sastojao od jedne velike sobe s čajnom kuhinjom, ostave i tijesne kupaonice, a sve je to bilo iznad garaže za dva automobila u gornjem Laurel Canyonu. Nakon što je prodao kuću u Studio Cityju, nije sa sobom ponio nikakav namještaj, jer mrtvacima takav komfor nije potreban. Došao je ovdje umrijeti. Pet je mjeseci plaćao stanarinu, čekajući jutro u kojem se neće probuditi. Prozor je gledao na visoku okomitu liticu, u neravne crne obrise zimzeleni i eukaliptusa. Sa zapada je kroz drveće provirivao debeli mjesec, srebrnasta nada iznad turobne gradske šume. Bio je iznenađen što nakon toliko vremena još nije mrtav. Ali nije bio ni živ. Morao je pronaći nekakav kraj, povratka više nije moglo biti. Nakon što je uzeo ledenu bocu piva iz hladnjaka u čajnoj kuhinji, Joe se vratio na madrac. Sjedio je leđima naslonjen na zid. Pivo u dva i trideset ujutro! Želio je da se može napiti do smrti. Kad bi mogao otploviti iz ovoga svijeta u obamirućoj alkoholnoj sumaglici, možda bi mu bilo svejedno koliko je vremena potrebno za takav odlazak. Previše pića bi, međutim, neizbježno zamaglilo njegova sjećanja, a ona su mu bila sveta. Dopuštao si je tek po nekoliko piva ili čaša vina. Osim slabog, kroz drveće profiltriranog odsjaja mjesečine na prozorskom staklu, jedina svjetlost u sobi dolazila je s iznutra osvijetljenih tipki na telefonu pokraj madraca. Poznavao je samo jednu osobu kojoj je otvoreno, usred noći , ili usred dana, mogao govoriti o svojem očaju. Iako je imao tek trideset sedam godina, njegova majka i otac bili su odavno pokojni. Nije imao braće niti sestara. Prijatelji su ga nakon katastrofe pokušali utješiti, ali bol koju je doživio bila je prevelika da bi mogao govoriti o onome što se dogodilo i toliko ih je agresivno odgurivao od sebe da je većinu uvrijedio. Podigao je telefon, stavio ga u krilo i pozvao Michelleinu majku, Beth McKay. Gotovo tri tisuće kilometara daleko, u Virginiji, ona je podigla slušalicu čim je prvi put zazvonilo. Bila je ljubazna i nježna žena, puna ljubavi prema Joeu unatoč tome što se borila sa svojim gubitkom. Posjedovala je nesvakidašnju snagu. Na pogrebu su se Joe i Henry morali osloniti na Beth, ona je bila njihova stijena. Ipak, nekoliko sati poslije, daleko iza ponoći, Joe ju je zatekao kako sjedi u pidžami na verandi iza kuće u Studio Cityju, pognuta poput starice, slomljena od tuge, gušeći jecaje u jastuku što ga je uzela sa sobom iz gostinjske sobe, pokušavajući da ne opterećuje svojeg muža i zeta vlastitom boli. Joe je sjeo pokraj nje, ali ona nije htjela da je itko primi za ruku, niti da je zagrli oko ramena. Trgnula se na njegov dodir. Njezina je tjeskoba bila toliko jaka da joj je sasvim ogoljela živce, toliko jaka da su joj promrmljane riječi sućuti zvučale kao vrisak, a ruka pružena s ljubavlju pržila ju je poput užarena željeza. Oklijevajući, ostavio ju je samu, uzeo je mrežicu s dugačkom drškom i počeo je povlačiti po bazenu, kružeći oko vode, skupljajući kukce i lišće s crne površine u dva ujutro, čak i ne videći što radi, samo smrknuto kružeći, kružeći, skupljajući, skupljajući, dok je Beth plakala u jastuk, kružeći i kružeći sve dok više nije bilo ničega da se pokupi iz bistre vode osim odsjaja hladnih, ravnodušnih zvijezda. Konačno, iscijedivši sve suze iz sebe, Beth je ustala sa stolice, prišla mu i izvukla mrežicu iz njegovih ruku. Odvela ga je gore, spremila ga u krevet kao da je dijete, te on utone u duboki san, prvi put nakon mnogo dana. Sada, razgovarajući s njom preko telefona na toj tužnoj udaljenosti, Joe odloži svoje polupopijeno pivo. Je li nebo lijepo? Ma koliko bila jaka, Joe ju je često zvao, ne samo zbog snage kojom je zračila, već i zato što ju je volio slušati. Osobit zvuk njezina glasa i njezin mekani virdžinijski naglasak bili su isti kao Michelleini. Najgore je bilo prije godinu dana, točno na taj dan, izmijenivši zauvijek njihove živote. Bila je prva obljetnica njihovog gubitka. Gubiš li još uvijek na težini? Postupno je tijekom protekle godine postao toliko ravnodušan prema hrani da je prije tri mjeseca počeo gubiti na težini. Izgubio je devet kilograma. Ima nešto oblaka, ali se ne očekuje kiša, nikakvo olakšanje. Oblaci na istoku obrubljeni su zlatom i ispunjeni rumenilom. Sunce je sad sasvim izašlo iz svog počivališta. Ali ponekad se čini kao da je prošla vječnost. Mili, Henry i ja te volimo. Ti si nam kao sin. Ti nam i jesi sin. Ali to nije dovoljno, Beth, nije dovoljno... Ne mogu izdržati još jednu takvu godinu. Ne ide mi samoća, Beth. Prije nesreće bio je kriminalistički novinar u Los Angeles Postu. Njegovi su novinarski dani završili. Ne bi mogao vidjeti žrtvu pucnjave iz jurećeg automobila ili automobilske otmice, bez obzira na njezinu starost ili spol, a da pritom ne vidi Michelle, Chnssie ili Ninu kako leže pred njim okrvavljene i izmučene. Ti si dobar pisac, Joe. Napiši koju humanističku priču. Moraš raditi, učiniti nešto što će ti vratiti osjećaj korisnosti. Umjesto da joj odgovori, rekao je: - Ovako sam uopće ne funkcioniram. Sve što želim je biti s Michelle. Želim biti s Chrissie i Ninom. Glas mu se prekinuo i on je zastao kako bi ga ponovno sastavio. Nije imao hrabrosti prekinuti svoj život, jer nije znao što se događa poslije ovog svijeta. Nije istinski vjerovao da će ponovno pronaći svoju ženu i kćeri u carstvu svjetlosti i dobrih duhova. U posljednje vrijeme, kad bi gledao u noćno nebo, vidio bi samo daleka sunca u besmislenoj praznini, ali nije mogao naglas izreći svoju sumnju, jer bi to značilo nagovijestiti da su životi Michelle i djevojčica također bili besmisleni. Beth je rekla: - Svi smo ovdje zbog neke svrhe. Sad ih više nema. Na tebi je da to nađeš. Postoji razlog zašto si još tu. Nakon kratkog kolebanja rekla je: - Oblaci na istoku više nisu obrubljeni. I rumenilo je nestalo. Sad su oblaci bijeli, ali u njima nema kiše i nisu gusti, već su poput filigrana na plavetnilu. Slušao ju je kako opisuje jutro s druge strane kontinenta. Onda su razgovarali o krijesnicama u kojima su ona i Henry prethodne noći uživali gledajući ih s verande iza kuće. U južnoj Kaliforniji nije bilo krijesnica, ali Joe ih se sjećao iz svojeg dječaštva u Pennsvlvaniji. Razgovarali su i o Henrvjevom vrtu u kojemu su sazrijevale jagode, i Joeu se počelo spavati. Posljednje riječi koje mu je Beth uputila bile su: - Ovdje se potpuno razdanilo. Jutro nam je došlo i sad ide prema tebi, Joey. Daj mu priliku, donijet će ti razlog koji trebaš, smisao, jer to je ono što jutro čini. Nakon što je spustio slušalicu, Joe je legao postrance, gledajući u prozor s kojega je nestala srebrnasta mjesečeva svjetlost. Našao se u najcrnjoj dubini noći. Kad je ponovno zaspao, nije sanjao o približavanju neke veličanstvene svrhe, već o nekoj nevidljivoj, neodređenoj, vrebajućoj prijetnji. Bila je nalik na veliki uteg što s neba pada na njega. U subotu kasno ujutro, vozeći se prema Santa Monici, Joe Carpenter osjetio je napad tjeskobe. Osjećao je pritisak u grudima i teško je disao. Kad je podignuo jednu ruku s volana, prsti su mu zadrhtali kao u nekog ukočenog starca. Svladao ga je osjećaj da će se srušiti, kao da će pasti s velike visine, kao da će njegova Honda sletjeti s autoceste u nekakav nepojmljivi bezdan. Kolnik se neprekidno prostirao pred njim dok su gume cviljele po asfaltu, no on nikako nije uspijevao vratiti osjećaj ravnoteže. Taj osjećaj propadanja postao je toliko jak i zastrašujući da je skinuo nogu s gasa i pritisnuo kočnicu. Trube drugih automobila zasviraše, a zanesene gume zaškripaše, dok se promet prilagođavao njegovom naglom usporenju. Vozači u automobilima i kamionima koji su šibali pokraj Honde bacali su ubilačke poglede prema Joeu, često uzvikujući uvredljive riječi i praveći proste pokrete. Bio je to Los Angeles u doba promjene, koji je praštao od energije propasti i žudio za apokalipsom, u kojem je jedna nenamjerna uvreda ili slučajan prelazak preko nečijeg travnjaka mogao izazvati termonuklearnu reakciju. Njegov osjećaj propadanja nije slabio. Premda je bio sam u automobilu, čuo je vrisku suputnika, najprije slabu, a onda sve glasniju, ne raspoloženu vrisku ljubitelja uzbuđenja u nekom zabavnom parku, nego krike pravog straha. Kao iz nekakve daljine, čuo je sebe kako šapće: - Ne, ne, ne, ne. Jedan kratki zastoj u prometu omogućio mu je da skrene Hondu s kolnika. Zaustavio se što je mogao bliže braniku na cesti, preko kojeg je grmlje oleandra izranjalo poput nadolazećeg ogromnog zelenog vala. Parkirao je automobil ne ugasivši motor. Iako je bio sav obliven hladnim znojem, bili su mu potrebni hladni udari zračnog hlađenja da bi mogao disati. Pritisak u njegovim grudima postojao je sve jači. Borio se za dah, a svaki njegov vreli izdisaj bivao je praćen eksplozivnim hriptanjem. Zrak u Hondi bio je čist, ali Joe je osjećao miris dima. Osjećao mu je čak i okus, oštru mješavinu gorućeg ulja, rastapajuće plastike, tinjajućeg polivinila, sprženog metala. Okrznuvši pogledom guste skupine listova i zagasito crvenih cvjetova oleandra što su nalijegali na prozor na suvozačevoj strani, njegova ih je mašta smjesta oblikovala u valovite oblake masnoga dima. Prozor se pretvorio u pravokutni avionski prozorčić, sa zaobljenim uglovima i debelim dvostrukim staklima. Joe bi možda pomislio da je počeo gubiti razum da tijekom prošle godine nije imao slične napadaje tjeskobe. Iako su između dvije takve epizode znala proteći i dva tjedna, često je imao i do tri napadaja samo u jednom danu. Svaki je trajao između deset minuta i pola sata. Otišao je nekom terapeutu, no njegov mu savjet nije pomogao. Njegov mu je liječnik predložio protuanksiozne lijekove. No, bacio je recept. Želio je osjetiti bol. Još mu je samo to ostalo. Zatvorivši oči i prekrivši lice rukama nastojao je ponovno steći nadzor nad sobom, no katastrofa ga je nastavljala obavijati. Osjećaj propadanja sve je više jačao. Miris dima postajao je sve oštriji. Vriska sablasnih putnika postajala je sve glasnija. Tlo pod njegovim nogama. Zastrašujuća buka, štropotanje, treska i zvonjava nalik na udarce gonga pratili su to neprekidno drmanje. Ne otvarajući oči, spustio je šake s lica. Stisnute, ostale su mu ležati sa strane. Sljedećeg trena, ručice preplašene djece zgrabiše ga za ruke i on ih čvrsto primi. Ta djeca, razumije se, nisu bila u automobilu, već u svojim sjedalima velikog, ukletog zrakoplova. Joe je ponovno proživljavao nesreću leta 353. Za vrijeme napadaja bolesti on se istodobno nalazio na dva mjesta, u stvarnosti svoje Honde i u Nationwide Airu 747, koji je jedne oblačne noći iz mirne stratosfere strmoglavo padao na poput željeza nemilosrdnu livadu. Michelle je sjedila između djece. Ruke koje su Chrissie i Nina čvrsto držale u posljednim, dugim trenucima nezamislivog straha bile su njezine, a ne Joeove. Kako je trešnja postajala sve jača, kroz zrak su počeli padati projektili. Knjige, laptop kompjutori, džepna računala, pribor za jelo i posuđe, jer nekoliko putnika još nije uspjelo dovršiti svoju večeru kada je propast počela, plastične čaše, bočice likera za jednokratnu uporabu, olovke i pera, sve je to letjelo po kabini. Kašljući od dima, Michelle je tjerala djecu da drže glave dolje. Sedmogodišnja Chrissie imala je majčine visoke jagodice i bistre zelene oči. Joe nikad neće zaboraviti onaj sjaj radosti koji se razlijevao Chrissienim licem dok je uzimala satove baleta, niti onaj suženi pogled usredotočenosti kojim bi prilazila biljegu kad je bio njezin red da zada udarac u bejzbolu male lige. Nina, stara svega četiri godine, taj anđelčić prćastog nosića, s očima plavim poput safira, naborala bi slatko lišce u osobitu grimasu izražavajući oduševljenje svaki put kad bi ugledala psa ili mačku. Naprosto je privlačila životinje, kao i one nju. Svatko tko bi je vidio kako s puno divljenja i ljubavi promatra čak i malog, ružnog guštera sklupčanog u njezinim pažljivim ručicama, pomislio bi, bez pretjerivanja, kako je ona čista reinkarnacija samoga Franje Asiškoga. U tom je savjetu bilo nade, nagovještaja da će svi oni preživjeti i da je najgore što im se može dogoditi da im lica budu unakažena od udarca nekim letećim laptopom ili komadom razbijena stakla. Zastrašujuća vreva postajala je sve gora. Kut pada bivao je sve ozbiljniji, pribijajući Joea za sjedalo, tako da se nije mogao sagnuti naprijed i zaštititi lice. Možda su maske za kisik poispadale odozgo, a možda je šteta na letjelici bila prouzročila pogrešku u sustavu, tako da maske nisu postavljene kod svakog sjedala. Nije znao ni jesu li Michelle, Chrissie i Nina mogle disati ili su se, gušeći se u oblacima dima, uzalud borile da dođu do čistog zraka. Dim je u debelim slojevima kuljao kroz putnički odjel. Kabina je postala klaustrofobična, nalik na ugljenokop duboko ispod zemljine površine. U tom zasljepljujućem otrovnom dimu, skriveni jezičci vatre odmotavali su se poput klupka zmija. Užas izazvan nekontroliranim propadanjem zrakoplova ubrzo se izjednačio sa strahom zbog neznanja odakle taj plamen dolazi i kad će, s još većom žestinom, bljesnuti duž 747. Dok je napetost u zrakoplovu rasla do nepodnošljivih razmjera, gromovite vibracije potresale su čitav trup aviona. Gigantska krila lupala su kao da će svakoga trena otpasti. Željezna konstrukcija stenjala je kao živa zvijer u samrtnoj agoniji, a manji su spojevi kovina pucali uz zvuke možda jednako glasne i oštre kao pucnjevi iz pištolja. Nekoliko se zakovica odvojilo, svaka uz jedno zaglušujuće škriiip. Michelle, Chrissie i maloj Nini činilo se da će se zrakoplov raspasti u samome letu i da će one biti odbačene u tamno nebo, odvojiti se jedna od druge i u svojim odvojenim sjedalima strmoglaviti u tri zasebne smrti, svaka tako jadna i sama u trenutku konačnog udara u tlo. Ogromni je 747, međutim, bio čudo od dizajna, pobjeda tehnike, sjajno zamišljen i dobro konstruiran. Unatoč misterioznoj hidrauličkoj pogrešci zbog koje je zrakoplov postao neukrotiv, krila nisu otpala, a trup se nije raspao. Njegovi snažni Pratt i Whitney motori, zavijajući kao da se inate gravitaciji, zadržale su Nationwideov let 353 u jednom komadu sve dok se najzad nije spustio. U jednom trenutku Michelle je shvatila da je sva nada izgubljena, da je ovo njihovo spuštanje odlazak u smrt. Hrabro i nesebično ona je i tad mislila samo na djecu, usredotočila se na to da ih utješi, udaljujući ih što je moguće više od svake pomisli na smrt. Posve je nesumnjivo da se nagnula prema Nini, privukla je k sebi i, unatoč dimu koji joj je oduzimao dah, govorila joj u uho, kako bi nadjačalabuku: - U redu je, dušo, mi smo skupa. Drži se za mamu, volim te, ti si najbolja curica koja je ikad postojala. U toj jurnjavi prema tlu kroz noć Colorada, ona je svojim glasom, punim emocija ali lišenom panike, zasigurno tražila i Chrissie: - U redu je, ja sam s tobom, milo moje, drži me za ruku, toliko te volim, tako sam ponosna na tebe, zajedno smo, sve je u redu, biti ćemo uvijek zajedno. U svojoj Hondi, kraj autoceste, Joe je mogao čuti Michellein glas gotovo kao iz sjećanja, kao da je bio s njom dok je tješila djecu. Očajnički je želio vjerovati da su se njegove kćeri mogle osloniti na snagu svoje majke, koja je bila izuzetna žena. Htio je znati da je posljednje što su djevojčice čule na ovome svijetu bilo kako im Michelle govori kako su drage, koliko obožavane. Zrakoplov se sudario s livadom uz tako strašan udar da se tresak čuo čak tridesetak kilometara dalje, u seoskom prostranom području Colorada, rastjeravši sokolove, sove i orlove s drveća I trgnuvši umorne rančere iz njihovih fotelja i ranog sna. U svojoj Hondi, Joe Carpenter ispusti prigušeni krik. Sagnuo se prema naprijed kao da je zadobio snažan udarac u prsa. Pad je bio katastrofalan. Prilikom udara let 353 je eksplodirao i prevrtao se po livadi, raspadajući se na tisuće nagorjelih, svinutih dijelova, bljujući narančaste mlazove gorućeg mlaznog ulja koje je zapalilo zimzeleni što su rasle na rubu polja. Tristo trideset ljudi, putnika i članova posade poginulo je odjednom. Michelle, koja je naučila Joea najveći dio onoga što je znao o ljubavi i samilosti, zauvijek se ugasila u tom jednom trenutku. Chrissie, sedmogodišnja balerina, mala igračica bejzbola, više nikad neće praviti piruete na vrhu nožnih prstiju, niti potrčati do biljega. A ako su životinje osjećale istu onu duševnu povezanost s Ninom kakvu je ona osjećala za njih, tada su u toj prohladnoj noći Colorada livade i pošumljena brda bili puni malih stvorenja što su se žalosno šćućurila u svojim jazbinama. Od cijele svoje obitelji Joe Carpenter je bio jedini preživjeli. On nije bio s njima u letu 353. Sve živo u tom avionu bilo je kao maljem potučeno na zemljinom nakovnju. Da je bio s njima, i on bi bio prepoznatljiv samo po svom zubarskom kartonu i otiscima s jednog ili dva prsta. Njegove slike rušenja aviona nisu bile rezultat sjećanja, već iscrpljujuće groznice mašte, koja mu se često javljala u snu, a katkad u napadaju tjeskobe poput ovoga sada. Proganjan osjećajem krivnje što nije nestao skupa sa svojom ženom i djecom, Joe je mrcvario sebe nastojeći tako podijeliti užas koji su one proživjele. Maštanja kako putuje avionom koji propada nisu mu pomogla da prihvati stvarnost, za čime je žudio. Umjesto toga, svaka noćna mora, svaki napadaj tijekom budnosti samo su dodavali sol na ranu. Otvorio je oči i zagledao se u promet koji je tutnjao kraj njega. Kad bi izabrao pravi trenutak, mogao bi otvoriti vrata, izaći iz auta, otići do ceste i pustiti da ga pregazi kamion. On ipak ostade pod okriljem Honde, ne zato što se plašio umrijeti, nego iz razloga koji su čak i njemu samome bili nejasni. Možda je, barem zasad, osjećao potrebu da sebe kazni s još malo života. Naslonjeno na prozor na suvozačevoj strani, izraslo grmlje oleandra neprekidno se njihalo na vjetru od prolazećeg prometa. Trenje zelenila o staklo doimalo se kao jezovito šaptanje, kao izgubljeni i bespomoćni glasovi. Više se nije tresao. Znoj na njegovome licu počeo se sušiti na hladnom zraku koji je izlazio iz ventila na komandnoj ploči. Više ga nije mučio osjećaj propadanja. Dospio je do dna. U vrelini kolovoza i kroz tanku izmaglicu smoga, prolazeći automobili i kamioni bljeskali su poput fatamorgane, lelujajući prema zapadu, do čistijeg zraka i osvježavajućeg mora. Joe je čekao da se ukljući u promet, a onda se nanovo uputio prema obali. Na kolovoskom suncu pijesak je bio koštano bijele boje. Hladno i zeleno more valjalo se razbacujući po obali sićušne školjke mrtvih i umirućih stvorenja. Plaža u Santa Monici bila je pretrpana ljudima koji su se sunčali, igrali razne igre i ručali na dekama i velikim ručnicima. Premda je tamo na kopnu, dalje od obale dan bio vrlo vruć, ovdje je bilo samo ugodno toplo, na povjetarcu koji je dolazio s Pacifika. Nekoliko ljudi koji su se sunčali radoznalo su pogledali Joea dok se probijao kroz masu namazanu kokosovim uljem, zato što nije bio odjeven za plažu. Imao je na sebi bijelu majicu, smeđe platnene hlače i tenisice bez čarapa. Nije došao da bi se kupao ili sunčao. Dok su spasitelji s plaže promatrali plivače, mlade žene koje su se šetale u bikinijima promatrale su spasitelje. Njihovi ritmički rituali posve su im odvraćali pažnju od graditelja koji su se igrali školjkama izbačenim na pjenušavu obalu pokraj njihovih stopala. Djeca su se igrala na valovima, no Joe nije mogao podnijeti da ih gleda. Njihov smijeh, galama i uzvici radosti išli su mu na živce i u njegovoj nutrini budili nerazuman gnjev. Noseći prijenosni hladnjak i ručnik nastavio je prema sjeveru, upenvši pogled u osušena brda Malibua iznad zavoja zaljeva Santa Monica. Napokon je pronašao nešto manje nastanjen komad pijeska. Odmotao je ručnik, sjeo licem prema moru i iz hladnjaka s ledom izvadio bocu piva. Da si je mogao priuštiti posjed s pogledom na ocean, ostatak života proveo bi uz vodu. Neprekidni šum valova, suncem pozlaćena i mjesečinom posrebrena ustrajnost dolazećih velikih valova razbijača i glatki vodeni zavoj daleko na obzorju donosili su mu ne osjećaj mira, ne bezbrižnost, već ugodnu tupost. Ritam mora bio je sve što je ikad očekivao da zna o vječnosti i Bogu. Ako popije nekoliko piva i pusti terapeutskom pogledu na Pacifik da ga preplavi, možda će biti dovoljno sabran da ode na groblje. Da stane na zemlju koja mu je prekrila ženu i kćeri. Da dodirne kamen na kojem su stajala njihova imena. Upravo danas ima posebnu obvezu prema mrtvima. Dvojica tinejdžera, nevjerojatno mršavih, u vrećastim kupaćim gaćicama nisko spuštenim na njihove uske bokove, vukli su se plažom sa sjevera da bi se konačno zaustavili kraj Joeova ručnika. Jedan je imao dugu kosu skupljenu u rep, drugi je bio kratko ošišan. Obojica su bili preplanuli od sunca. Okrenuše se prema oceanu, leđima prema njemu, zaklonivši mu pogled. Prije no što ih je Joe uspio zamoliti da se sklone, dječak s konjskim repom reče: - Imaš li što, stari? Joe, pomislivši isprva da to dječak govori svome ošišanom prijatelju, ne odgovori ništa. Promatrali smo ih kako oni promatraju tebe. Tako smrde po murjacima, da se čudim da ih već nisi namirisao. Drugi reče: - Petnaest metara južno, blizu spasiteljskog tornja. Dva pedera u havajskim košuljama, izgledaju k'o propovjednici na odmoru. Zbunjen, Joe spusti svoje naočale i reče: - Hvala. Mi mrzimo te kreposne guzice. S nihilističkom gorčinom koja je, dolazeći od nekoga tko je toliko mlad, zvučala apsurdno, kratko ošišani dječak reče: - Jebeš ovaj sistem. Oholi poput mladih tigrova, dječaci nastaviše hodati prema jugu, odmjeravajući djevojke. Joe uopće nije uspio dobro im pogledati u lica. Nekoliko trenutaka poslije, ispivši svoje prvo pivo, on se okrene, otvori poklopac hladnjaka, spremi unutra praznu limenku i mirno pogleda duž plaže. Dva čovjeka u havajskim košuljama stajala su u sjeni spasiteljskog tornja. Viši od te dvojice, u košulji pretežito zelene boje i bijelim pamučnim hlačama, pažljivo je proučavao Joea kroz dalekozor. Uzbuđen činjenicom da je primijećen, on se mirno okrene sa svojim dalekozorom prema jugu, kao da ga uopće ne zanima Joe, nego grupa tinejdžerki odjevenih u bikinije. Niži čovjek nosio je košulju koja je bila uglavnom crvena i narančasta. Manšete njegovih smeđih hlača bile su podvinute. Stajao je bosonog na pijesku, držeći svoje cipele i čarape u lijevoj ruci. U desnoj ruci, koju je držao spuštenu niz tijelo, imao je neki drugi predmet, možda mali radioprijemnik, ili CD plaver. A mogao je to biti i voki-toki. Visoki momak bio je kancerozno prepečen, sa kosom posvijetjelom od sunca, dok je onaj drugi bio blijed, plaže su mu bile strane. Otvorivši drugo pivo i udišući mirisnu, pjenušavu maglicu koja je prskala iz limenke, Joe se još jednom okrene prema moru. Premda niti jedan od te dvojice nije izgledao kao da je tog jutra otišao od kuće s namjerom da ode na obalu, nisu odudarali od okoline ništa više od Joea. Djeca su rekla da im ti promatrači mirišu na murjake, ali iako je četrnaest godina bio kriminalistički novinar, Joe nije mogao osjetiti taj miris. U svakom slučaju, nije bilo nijednog razloga da policija bude zainteresirana za njega. Uz munjevit porast broja ubojstava, silovanja koja su bila obična stvar poput romantike, pljačke koje su toliko zavladale da je izgledalo kao da jedna polovica stanovništva pljačka onu drugu, murjaci sigurno ne bi tratili vrijeme ganjajući njega samo zbog toga što ispija alkoholni napitak na javnoj plaži. S udaljenog mola na sjeveru, tri blistavo bijela morska galeba poletješe visoko, isprva usporedno s obalom, a onda zaokrenuše i nastaviše let iznad treperavog zaljeva. Joe još jednom uputi pogled prema spasiteljskom tornju. Ona dvojica više nisu bili tamo. Opet se okrenuo licem prema moru. Nadolazeći ogromni valovi razbijali su se o obalu, razbacujući pjenu po pijesku. Promatrao je te valove kao što bi neki voljni subjekt promatrao visak što ga hipnotičar njiše na srebrnom lancu. No ovaj put valovi ga nisu uspjeli opčiniti i on nije mogao svoju uznemirenu svijest odvesti u mirnije struje. Kalendar je, kao planet svoj mjesec, vukao Joea nazad u svoju orbitu i on nikako nije mogao zaustaviti okretanje svojih misli oko tog datuma, 15. Ova prva obljetnica nesreće imala je neodoljivu silu teže koja ga je odvlačila u sjećanje na njegov gubitak. Kad su mu nakon istraživanja nesreće i detaljnog svrstavanja organskih i neorganskih krhotina predani ostaci žene i djece, Joe je dobio samo dijelove njihovih tijela. Zapečaćeni kovčezi bili su veličine kakva je obično rezervirana za pokop male djece. Primio ih je kao da preuzima moći svetaca smještenih u relikvijarima. Premda je shvaćao strašni učinak pada zrakoplova, i iako je znao da je neumoljiva vatra buknula po ostacima, Joeu je bilo čudno da su ostaci Mchelle i djevojčica bili tako mali. Ta one su bile neopisivo prisutne u njegovom životu! Bez njih, svijet mu se činio stranim. Sve dok ne bi proveo barem dva sata izvan svoje postelje nije mogao osjetiti da mu pripada. Bilo je dana kad se planet okretao dvadeset četri sata, a da nije uspio dovesti Joea u sklad sa životom. Ovaj je dan očito jedan od njih. Kad je ispio svoje drugo pivo, stavio je praznu limenku u hladnjak. Još nije bio spreman odvesti se na groblje. Prije toga, želio je otići u najbliži toalet. Ustao je, okrenuo se i letimice opazio visokog, plavog momka u havajskoj košulji. Sada bez svog dalekozora, nije se nalazio na jugu, blizu spasiteljskog tornja, već na sjeveru, oko osamnaest metara dalje, sjedeći sam na pijesku. Kako bi se sakrio od Joea, smjestio se iznad dva mlada para na dekama i neke meksičke obitelji koja je obilježila svoj teritorij sklopivim stolcima i dvama ogromnim suncobranima sa žutim prugama. Povremeno, Joe bi promotrio plažu oko sebe. Onaj niži od dvojice, koji su možda murjaci, onaj što je nosio košulju pretežito crvene boje, nije bio na vidiku. Momak u zelenoj košulji pažljivo je izbjegavao gledati ravno u Joea. Prislonio je jednu šaku na svoje desno uho, kao da ima aparat za pojačanje sluha i želi blokirati muziku s radija kupača kako bi se mogao usredotočiti na nešto drugo što je trebao čuti. Na ovoj udaljenosti Joe nije mogao biti posve siguran u to, no imao je dojam da se čovjekove usne miču. Izgledalo je kao da je zaokupljen razgovorom sa svojim odsutnim pratiocem. Ostavivši svoj ručnik i hladnjak, Joe se uputi južno, prema toaletima. Nije se morao okrenuti da bi znao da ga momak u zelenoj košulji promatra. Razmislivši, zaključio je da opijanje na pijesku jest protuzakonito, čak i danas. Uostalom, jednom društvu koje je toliko popustljivo prema korupciji i divljaštvu bila je potrebna snažna reakcija i na manje prijestupe, kako bi uvjerilo sebe da još uvijek ima pravila. Kako se Joe približio gatu, gužva je postala veća. Ušavši u javni toalet, skinuo je naočale. Muški WC vonjao je po mokraći i dezinfekcijskom sredstvu. Nasred poda, između zahoda i umivaonika, jedan veliki žohar, napola zgažen ali još uvijek živ, bacakao se u krug, izgubivši svaki osjećaj za orijentaciju. Svi su ga zaobilazili, netko zabavljajući se, netko s gađenjem ili ravnodušnošću. Nakon što je obavio nuždu, dok je prao ruke pažljivo je proučavao druge ljude u zrcalu, tražeći saveznika. Zaustavio se na jednom dugokosom četrnaestogodišnjaku u kupaćim gaćicama i sandalama. Kad je dječak pošao do posude s papirnatim ručnicima, Joe je krenuo za njim, uzeo nekoliko ručnika odmah nakon njega i rekao: — Tamo vani možda vise dva murjaka čekajući mene. Dječak ga je pogledao u oči, ali nije rekao ništa, već je samo nastavio brisati ruke papirnatim ručnikom. Joe nastavi: — Dat ću ti dvadeset dolara da izvidiš, a onda se vrati i reci mi gdje su. Dječakove oči imale su ljubičasto-plavu nijansu svježe modrice, a pogled mu je bio izravan poput udarca. Joe se sjećao, kad je on imao četrnaest godina, nije mogao tako hrabro i izazovno gledati odraslom čovjeku u oči. Da mu je prišao neki stranac s ponudom poput ove, on bi zavrtio glavom i brzo nestao. Praveći grudu od svojih papirnatih ručnika i bacajući ih u koš, Joe reče: - Deset sada, dvadeset kad se vratiš. Vadeći novčanik iz džepa, Joe reče: - Jedan je visok blizu dva metra, opaljen suncem, plavokos, u zelenoj havajskoj košulji. Drugi je metar i sedamdeset, smeđokos, proćelav, blijed, u crveno-narančastoj havajki. Ne spuštajući pogled, dječak je uzeo deset dolara. Joeu je postalo neugodno, ne zato što je bio osumnjičen za pedofiliju, već zbog ovog djeteta, odraslog u vremenu i prostoru koji su tražili da već u tim godinama toliko mnogo zna i ima toliko ulične pameti. Barem nekoliko nazočnih ljudi čulo je ovo prepiranje, ali se činilo da nitko nije bio zainteresiran. Kad se dječak okrenuo da pođe, Joe reče: - Oni neće čekati odmah tu vani, da ih se lako primijeti. Bit će dovoljno udaljeni da mogu vidjeti ovo mjesto, a da sami ne budu lako viđeni. Ne odgovorivši ništa, dječak pođe k vratima, lupkajući sandalama po podnim pločicama. Vrativši se k jednom od rđom umrljanih umivaonika, Joe ponovno opere ruke, kako ne bi izgledalo da trati vrijeme. Trojica mladića dvadesetih godina okupili su se oko osakaćenog žohara koji se još uvijek trzao na jednom malom djeliću poda toaleta. Njegova je putanja bila krug promjera oko trideset centimetara. Bacakao se po toj periferiji s takvom revnošću da su se mladići, s rukama punim dolara, kladili na to kako će brzo prijeći svaki krug. Nagnut nad umivaonikom, Joe je pljuskao po licu šake hladne vode. U vodi se osjećao oštar miris i okus klora, no njegovom osjećaju za čistoću protivio se ustajali slankasti smrad koji je isparavao iz otvorene cijevi. Zgrada nije imala dobru ventilaciju. Miran zrak u njoj bio je vreliji od onog vani, vonjao je po mokraći, znoju i dezinfekcijskom sredstvu tako snažno i ubojito da mu je udisanje ubrzo izazvalo osjećaj mučnine. Dječaku je, izgleda, bilo potrebno mnogo vremena. Joe je pljusnuo još vode po licu i počeo proučavati svoj lik u prugastom zrcalu, lik pun klizećih kapljica vode. Unatoč boji lica i novom rumenilu koje je u zadnjih pola sata dobio od sunca, nije izgledao zdrav. Oči su mu bile sive, kakve su bile i cijelog njegovog života. No, nekad je to bila svijetlosiva boja uglačanog željeza ili vlažnog indulina, sad su te oči imale mrtvu boju pepela, a njihove bjeloočnice bile su zakrvavljene. I četvrti se čovjek pridružio unesrećenom žoharu. Bio je srednjih pedesetih godina, tridesetak godina stariji od ostale trojice, no nastojao je biti jedan od njih, zanesen tom besmislenom okrutnosti. Kockari su zakrčili zahodski promet. Postajali su sve neotesaniji, smijali su se grčevitom napredovanju kukca, bodreći ga da nastavi, kao da se radi o čistokrvnom konju koji juri preko travnjaka prema konačnom cilju. Glasno su raspravljali je li par drhtavih antena dio njegova sustava za orijentaciju, ili su to instrumenti kojima otkriva mirise hrane i drugih žohara željnih parenja. Nastojeći zanemariti glasove ove razuzdane grupe, Joe je i dalje ispitivao svoje pepeljaste oči u zrcalu, pitajući se zašto je poslao onog dječaka da promotri momke u havajskim košuljama. Sve i da ga drže na oku, sigurno su ga s nekim zamijenili. Uskoro će shvatiti da su pogriješili i on ih više nikad neće vidjeti. Nema nijednog razloga da im se suprotstavlja ili skuplja obavijesti o njima. Došao je na plažu kako bi se pripremio za posjet groblju. Bilo mu je potrebno da se preda drevnim ritmovima vječnoga mora, koji su udarali u njega kao što valovi udaraju o stijene, glačajući oštre rubove tjeskobe u njegovoj duši, odnoseći sa sobom krhotine njegova srca. More je donosilo poruku da život nije ništa više do besmislena mehanika i hladna sila valova, čemernu vijest o beznađu koja je bila umirujuća upravo zato što je okrutno poražavajuća. Trebalo mu je još jedno pivo, možda, dva, da još više umrtvi osjetila, tako da ona pouka ostane s njim dok prolazi kroz grad prema groblju. Nije mu trebala razonoda. Nije mu bila potrebna nikakva akcija. Nije mu bila potrebna tajna. Za njega je život izgubio svu zagonetku iste one noći kad je izgubio i sav svoj smisao, na mirnoj livadi Colorada, pogođenoj iznenadnim gromom i vatrom. Dječak se, tapkajući sandalama po pločicama, vratio da pokupi preostalih dvadeset dolara. Iza Joea neki od kockara slavodobitno povikaše. Ostali su gunđali dok je umirući žohar dovršavao još jedan krug, nekoliko sekundi brže ili sporije no što je to učinio u prošlom krugu. Znatiželjan, dječak okrene vrat ne bi li vidio što se događa. Još uvijek pokušavajući da vidi između tijela okruženih kockara što se to događa, dječak reče: - Ima jedno palmino drvo, par sklopivih stolova na pijesku, gdje ona gomila glupih Korejanaca igra šah, možda dvadeset ili trideset metara dalje niz plažu. Iako su visoki zamagljeni prozori propuštali bijelu sunčevu svjetlost, a fluorescentne svjetiljke prosipale odozgo plavičasto svjetlo, zrak je izgledao žut, poput nekakve kiselinske pare. Ometen žoharevom utrkom, dječak reče: - Ha? Zatečen tihim gnjevom na Joeovu licu, dječak nakratko uhvati njegov pogled. Potom se one nemirne oči boje modrice ponovno usredotočiše na novčanicu od dvadeset dolara. Dakle, ako si ga vidio, sad mi reci. Je li imao kratke hlače, kupaće gaće, ili hlače, otkud bih ja to znao? Nisam znao da se od mene očekuje još i modno izvješće. Samo je tamo stajao, izgledajući nekako čudno, s cipelama u jednoj ruci i čarapama uguranim u njih. Bio je to isti čovjek s voki-tokijem, kojeg je Joe vidio blizu spasiteljskog tornja. Kockari su glasno ohrabrivali žohara, smijali se, psovali, izvikivali ponude za okladu. Bili su toliko glasni da su im se glasovi resko odbijali od betonskih zidova i zrcala takvom silinom da se Joeu činilo da će se one srebrne površine raspasti. Čovječe, trebaš vidjeti onu crvenokosu kučku u zelenom bikiniju. Na skali od jedan do deset ona je dvanaest. Oduzme ti svu pažnju, čovječe. Kiselkasti žuti zrak kao da je postajao gušći i Joe pomisli kako osjeća da bi mu mogao izjesti svu kožu. Šuštavi zvuk vode puštene u zahodima izazivao je vrtoglavu mučninu u njegovu želucu. Trudio se da potisne to iznenadno gađenje. On reče dječaku: - Opiši mi te žene. S izazovom u pogledu koji je bio veći no ikad, dječak reče: - Potpuno zamamne! Ali ni crnokosa nije loša. Puzio bih po razbijenom staklu da mogu masturbirati gledajući u nju, iako je gluha. Premda je bio viši i teži od dječaka, Joeu je došlo da zgrabi to dijete za vrat i priguši ga. Da ga guši sve dok ne obeća da više nikad neće nepromišljeno upotrijebiti tu riječ. Sve dok ne shvati koliko je ta riječ puna mržnje i kako ga prlja dok je upotrebljava jednako često kao i bilo koju drugu riječ. Joea je uplašila ova jedva kontrolirana žestina vlastita reagiranja, stisnuti zubi, kucanje žila u vratu i na čelu, vidno polje naglo suženo zbog povišenog tlaka. Njegova mučnina bivala je sve gorom i on nekoliko puta duboko udahne, smirujući se. Dječak je konačno u Joeovim očima vidio nešto što ga je natjeralo da zastane. Umirio se, još jednom okrenuvši pogled prema kockarima. Joe nije ispuštao novčanicu. Joeova ljutnja ustupi mjesto očaju. Misliš da sam beba, da ne mogu doći na plažu sam? Jebi se, ja idem kamo god hoću! Dijete ga ponovno pogleda ravno u oči. U njegovom modrom pogledu nalazio se odraz boli i usamljenosti, tako dubok da je Joe ostao šokiran činjenicom da je tako što moglo zadesiti nekoga već u nježnoj četrnaestoj godini. Joe osjeti da su on i dječak uspostavili vezu na jednoj dubokoj razini, da su se neočekivano otvorila vrata njemu i ovom nesretnom djetetu, te da bi se budućnost obojice mogla promijeniti nabolje kad bi on samo znao kamo bi oni mogli otići pošto prijeđu preko tog praga. Međutim, njegov vlastiti život bio je isto toliko šupalj, njegovo spremište filozofije isto toliko prazno, poput svake napuštene školjke koju je more izbacilo na obalu. Nije imao vjere u diobu, ni mudrosti koju bi mogao prenijeti, niti nade koju bi ponudio , nedovoljno materijala da bi održao sebe, a kamoli nekog drugog. Bio je jedan od izgubljenih, a izgubljeni ne može voditi. Prošao je jedan trenutak i dječak istrgne novčanicu od dvadeset dolara iz Joeove ruke. Na licu mu je bio preziran osmijeh kad je podrugljivo ponovio Joeove riječi. Udaljujući se natraške, reče: - Jebeš ih, one su samo kučke. Premda je Joe dva puta oprao lice, osjećao se prljavim. Ponovno se okrenuo k umivaonicima, ali nije mogao doći do njih. Šestorica ljudi okupili su se oko žohara, a nekoliko je stajalo iza, promatrajući. Pretrpani toalet bio je prevruć. Znoj je u potocima tekao s Joea, a žuti mu je zrak palio nosnice, sa svakim mu je dahom nagrizao pluća, štipao mu oči. Kondenzirao se na zrcalima, zamagljujući odražaje uzbuđenih muškaraca sve dok se činilo da to nisu stvorenja od krvi i mesa, već neki izmučeni duhovi što su se načas pojavili na prozorima nekakve klaonice, vlažnim od sumporne pare, tamo u najdubljem carstvu prokletih. Užareni kockari vikali su na žohara, mašući na nj šakama punim dolara. Njihovi glasovi stapali su se u jedinstveno glasno jaukanje, naizgled besmisleno, u jedno suludo blebetanje kojemu su jačina i visina rasli, sve dok Joeu nije zvučalo kao cika koja razbija kristal, koja mu prodire u središte mozga i unutra izaziva opasne titraje. Progurao se između dva čovjeka i ubio žohara zgazivši ga. U trenutku mrtve tišine što je uslijedila nakon njegova ispada, Joe se hitro okrenuo od muškaraca. U sjećanju mu je još titrao onaj razorni zvuk, još uvijek mu je drhtao u kostima. Pojurio je prema izlazu, nestrpljiv da izađe prije no što eksplodira. Kao jedan, svi se kockari istodobno trgnuše iz svoje ukočenosti koju je izazvao Joeov iznenadni postupak. Počeli su ljutito vikati, gnjevni kao što bi bili polaznici crkvenih obreda na nekog prljavog i pijanog uličara, kad bi doteturao na njihovu službu, naslonio se na oltarsku ogradu i bljuvao po crkvenom podu. Jedan od muškaraca, lica crvenog od sunca poput režnja masne šunke, usana ispucalih od vrućine pa izgriženih zubima umrljanim duhanom, zgrabi Joea za jednu ruku i naglo ga okrene. Strančeva šaka bila je vlažna na Joevoj ruci, prljavi nokti tupi, ali su se zarivali u meso kako bi osigurali skliski zahvat. Usta mu se izviše u tako bijesnu grimasu da mu se oguljene usne raspukoše, a iz pukotina se pojaviše kapi krvi. Uhvativši ljutitog kockara za ručni zglob, Joe savi unatrag jedan od njegovih prljavih prstiju, kako bi se oslobodio stiska te hulje. Još dok su se momkove oči širile od iznenađenja i uzbuđenosti, još dok se on spremao da urlikne od boli, Joe mu izvi ruku otraga, iza leđa, naglo ga okrene i tresne licem o zatvorena zahodska vrata. Joe je mislio da je njegov neobični gnjev prije ispario, još dok je razgovarao s tinejdžerom, ostavljajući za sobom samo očaj, no on je opet bio tu, nesrazmjeran uvredi koja ga je izazvala, kao nikada vruć i eksplozivan. Nije bio siguran zašto to radi, zašto ga se tiče bezosjećajnost tih ljudi, no prije nego je posve shvatio svu pretjeranost svoga reagiranja, udario je momkovim licem u vrata, udario je još jednom, a onda i treći put. Gnjev se nije raspršio, međutim i uz tamnocrvene mrlje koje su mu sužavale vidno polje, i uz to što je bio ispunjen primitivnom mahnitošću koja je skakala kroz njega poput tisuće majmuna što skiče kroz džunglu drveća i lijana, Joe je ipak bio u stanju da spozna kako je izgubio kontrolu nad sobom. Pustio je kockara i ovaj je pao na pod ispred zahoda. Tresući se od gnjeva i od straha pred tim gnjevom, Joe se kretao unazad, sve dok ga umivaonici nisu zaustavili. Ostali muškarci u toaletu mirno su stajali dalje od njega. Sve je bilo tiho. Tamo na podu ležao je kockar na rasutim novčanicama od jednog i pet dolara, njegova dobit. Brada mu je bila prekrivena krvlju iz raspuknutih usana. On pritisnu jednu šaku na lijevu stranu svog lica, onu koja je primila udarac vratima. Joe pokušao reći kako mu je žao. Mogao si mi slomiti nos. Da mi slomiš nos zbog jednog žohara? Bilo mu je žao, ne zbog toga što je učinio ovom čovjeku, koji je nesumnjivo činio drugima i gore stvari, već zbog sebe, bijedne hodajuće olupine u koju se pretvorio, zbog sramote koju je neoprostivim ponašanjem nanio uspomeni na svoju ženu i djecu. Unatoč svemu, Joe je ostao nemoćan da izrazi bilo kakvo žaljenje. Gušeći se jednako od odvratnosti prema samome sebi koliko i od smrdljivog zraka, izašao je iz te smrdljive zgrade na morski povjetarac, koji nije osvježavao. Svijet je bio isto toliko smrdljiv kao i toalet koji je ostavio za sobom. Iako na suncu, on se tresao, jer mu se u grudima počeo odmatati hladni navoj kajanja. Na pola puta do svog ručnika i hladnjaka za pivo, posve nesvjestan mnoštva kroz koje se probijao, on se sjeti bljedolikog čovjeka u crveno-narančastoj košulji. Nije se zaustavljao, čak se nije ni osvrnuo, već je ustrajno nastavio hodati naprijed po pijesku. Više nije bio zainteresiran da sazna tko ga prati , ako su ga uopće pratili. Čak nije mogao razumjeti zašto su mu oni uopće privukli pažnju. Ako su bili iz policije, onda su to bili nespretnjakovići koji su ga zamijenili s nekim drugim. Oni zapravo nisu bili dio njegova života. Ne bi ih čak ni primijetio da mu dječak s konjskim repom nije skrenuo pažnju na njih. Uskoro bi shvatili svoju pogrešku i pronašli svog pravog progonjenika. A dotle, k vragu s njima! Još je ljudi gravitiralo prema mjestu na plaži na kojem se Joe utaborio. Razmišljao je o tome da se spakira i ode, no još nije bio spreman otići na groblje. Incident u toaletu otvorio je slavinu na njegovu spremištu adrenalina, poništavajući učinke uspavljujućih valova i onih dvaju piva što ih je ispio. Stoga je opet , našavši se ponovno na svom ručniku za plažu, jednom rukom izvadivši iz hladnjaka ne pivo, već polumjesec od leda koji je pritisnuo na čelo, uperio pogled u more. Sivo zeleni komad uzburkanog mora izgledao je kao beskonačna lepeza promjenljivih brzina u nekom ogromnom mehanizmu, a svijetlosrebrni treptaji sunca plesali su po njemu poput strujnih iskrica duž neke električne mreže. Valovi su nadolazili i povlačili se, isto onako jednolično kao što se u nekom stroju vezivne poluge pomiču naprijed, nazad. More je bilo neprekidni radni stroj, bez druge svrhe do da nastavi svoje postojanje, stroj koji su opjevali i obožavali mnogi pjesnici, ali koji ne zna ništa o ljudskoj strasti, boli i obećanju. Vjerovao je da mora naučiti prihvatiti hladnu mehaniku Stvorenog svijeta, jer nema nikakvoga smisla psovati jednu neinteligentnu mašinu. Osim toga, jedan sat ne može biti odgovoran za prebrzo prolaženje vremena. Tkalački stroj ne može biti kriv ako je istkao platno od kojeg će biti sašivena dželatska odora. Nadao se da će pronaći mir ako se pomiri s mehaničkom ravnodušnošću svemira. Takvo prihvaćanje bilo bi doista hladna utjeha, ubojita za dušu. Međutim, jedino je još htio osloboditi se svoje patnje, noćnih mora i potrebe da mari. Dvije su pridošlice stigle i raširile bijelu deku za plažu pet metara sjeverno od njega. Jedna od njih bila je zanosna crvenokosa u zelenom bikiniju, dovoljno škrtom da navede čak i striptizetu da porumeni od stida. Druga je bila crnka, gotovo isto toliko privlačna kao njezina prijateljica. Crnka je imala dugu kosu koja je prikrila komunikacijsku napravu koju je, bez sumnje, nosila u jednom uhu. Za žene u svojim dvadesetim godinama bile su odveć nasmijane i djetinjaste, no dovoljno vatrene da privuku pažnju na sebe čak i da nisu toliko omamljujuće. Lijeno su se mazale uljem za sunčanje, u smjenama su jedna drugoj nauljile leđa, dodirujući se s nehajnim zadovoljstvom, kao da se nalaze u prvim scenama nekog videa za odrasle, privlačeći pažnju svakog heteroseksualca na plaži. Strategija je bila jasna. Nitko ne bi posumnjao da ga promatraju operativci koji su se tako malo i tako jadno prikrivali. One su trebale biti onoliko nevjerovatne koliko su muškarci u havajskim košuljama bili upadljivi. No, da nije bilo trideset dolara vrijednog izviđanja i strastvenih primjedbi seksom opsjednutog četrnaestogodišnjaka, njihova bi strategija bila čak i djelotvorna. S dugim preplanulim nogama, dubokom jamicom između grudiju, s čvrstim, zaobljenim stražnjicama možda su i one bile tu da privuku Joeovu pažnju, da ga navedu na razgovor. Ako je to dio njihove zadaće, neće uspjeti. Njihov šarm nije utjecao na njega. U protekloj godini, bilo kakva erotska slika ili pomisao mogli su ga uzbuditi samo na trenutak, nakon čega bi bio svladan žestokim sjećanjima na Michelle, na njezino tako drago tijelo i zdravi žar za užitkom. Neminovno, pomislio bi i na onaj strašni, dugi pad sa zvijezda Colorada, na dim, vatru, a onda smrt. Žudnja bi se brzo rastvarala u tekućini gubitka. Ove dvije žene privlačile su Joevu pažnju samo zato što ga je ljutila njihova nestručnost, što su ga zamijenile s nekim drugim. Razmišljao je o tome da im priđe i kaže im da su pogriješile, sam da bi ih se riješio. No, nakon onog nasilništva u toaletu, izgled ovakvog suočavanja uznemiravao ga je. Njegov je gnjev sada bio iscrpljen, ali on više nije vjerovao svojoj samokontroli. Sjećanja i nadgrobne ploče. On će to prebroditi. Val se razbio, pokupio pjenušave djeliće samoga sebe, ponovno se povukao, a onda opet razbio. Strpljivo je i pažljivo promatrao to beskonačno razbijanje i to ga je smirivalo. Pola sata poslije, i bez potpore još jednoga piva, Joe je bio spreman da posjeti groblje. Istresao je pijesak s ručnika. Složio ga je napola, čvrsto ga smotao te podignuo hladnjak. Nježne poput morskog povjetarca, sjajne poput sunčeve svjetlosti, podatne mlade žene pretvarale su se da su očarane jednostavnim dosjetkama dvojice udvarača nabijenih hormonima, posljednjih u nizu zavodnika s plaže koji su okušavali svoju sreću s njima. Joe, čiji su pogled maskirale naočale, mogao je vidjeti da je zanimanje ljepotica za te mišićave komade bilo lažno. One nisu nosile sunčane naočale i dok su čavrljale, smijale se i ohrabrivale svoje obožavaoce, kradomice su pogledavale u Joea. On ode ne osvrćući se. Kao što je u svojim cipelama sa sobom ponio nešto od plaže, žarko je želio ponijeti sa sobom, u svome srcu, i ravnodušnost oceana. Ipak, nije mogao a da se ne čudi kakva se to policijska agencija može ponositi tako zapanjujuće lijepim ženskim snagama. Poznavao je nekoliko policajki koje su ljupke i seksi poput filmskih zvijezda, no crvenokosa i crnka prelazile su čak i celuloidne kriterije. Očekivao je da će na parkiralištu ugledati tipove u havajskim košuljama kako promatraju njegovu Hondu. Ako su je pratili, njihov položaj za izviđanje bio je doista dobro prikriven. Joe izađe iz parkirališta i, pogledavši u retrovizor, skrene udesno na autocestu Pacifička Obala. Nitko ga nije pratio. Možda su shvatili svoju pogrešku i bacili se u potjeru za pravim čovjekom. S Wilhire Boulevarda na autoput za San Diego, pa sjeverno na autoput za Venturu, a potom na istok, vozio je dalje od osvježavajućih utjecaja morskih povjetaraca, prema žarkoj vrelini doline San Fernando. Na kolovoskom suncu, ova su predgrađa izgledala vruća i tvrdo pečena kao grnčarija izvađena iz keramičke peći. Tristo jutara niskih, valovitih brdašca, plitkih udolina i širokih travnjaka sačinjavali su memorijalni park, taj grad pokojnika, Los Angeles mrtvih, odvojenih u susjedstva graciozno vijugavim puteljcima. Čuveni glumci i obični prodavači bili su pokopani ovdje, zvijezde rock'n'rolla i novinarske obitelji, jedni pokraj drugih u intimnoj demokraciji smrti. Vozeći se, Joe prođe pokraj dva sprovoda, automobili parkirani duž ograde, redovi sklopivih stolaca postavljeni na travi, humci grobne zemlje pokriveni nježnozelenim ceradama. Na svakom mjestu, ožlošćeni su sjedili pogrbljeni, ukočeni u svojim crnim opravama i odijelima, pritisnuti vrućinom, boli, kao i osjećajem vlastite smrtnosti. Groblju je pripadalo i nekoliko pomno izrađenih kripti i obiteljskih parcela opasanih niskim zidom, ali nije bilo granitne šume vertikalnih spomenika i nadgrobnih ploča. Neki su odlučili pohraniti ostatke svojih voljenih u niše u zidovima gradskih mauzoleja. Ostali su odabrali krilo zemlje, gdje su grobovi bili obilježeni samo brončanim natpisima na ravnim kamenim pločama izravnatim s tlom, kako se ne bi poremetio ambijent koji je sličio na park. Joe je stavio Michelle, i svoje djevojčice da počivaju, na jednoj blagoj padini, pod sjenom raštrkanih borova i indijskih lovora. U danima blažim no što je bio ovaj, vjeverice bi skakutale po travi, a zečevi izlazili u sumrak. Vjerovao je da njegove tri drage ženske osobe više vole ovo od strogog izgleda mauzoleja, gdje se tijekom vjetrovitih večeri ne čuje šum uskomešanog drveća. Parkirao je dosta dalje od onog drugog sprovoda, uz rub kolnika, ugasio motor i izašao iz Honde. Stajao je pokraj auta na vrućini, skupljajući hrabrost. Kad je krenuo uz blagu padinu nije gledao prema njihovim grobovima. Da je iz daljine vidio to mjesto, pristup k njemu bio bi mu previše strašan, vratio bi se natrag. Čak i nakon pune godine dana, svaki posjet jednako ga je uznemiravao kao da je došao vidjeti njihova izmrcvarena tijela u mrtvačnici, a ne njihove grobove. Pitajući se koliko će godina proći prije no što se njegova bol smanji, penjao se pognute glave, očiju uprtih u zemlju i ramena povijenih od vrućine, poput starog teretnog konja što, vraćajući se kući, slijedi poznati put. Nije opazio ženu koja je stajala kraj grobova sve dok se nije našao pet metara od nje. Ona je stajala zaklonjena od sunca, u sjeni borovine. Leđa su joj bila poluokrenuta prema njemu. Svojom polaroidnim fotoaparatom snimala je fotografije ravno položenih napisa. Nije ga čula, možda zato što je progovorio tiho, a možda stoga što je bila previše usredotočena na fotografiranje. Prišavši bliže, on reče: - Što to radite? Zatečena, okrenula se i našla licem u lice sa njim. Ta malena, ali atletski građena žena, visoka oko metar i pol, imala je nekakav neposredan utjecaj, daleko veći no što bi ga mogli objasniti njezin izgled ili veličina, kao da nije bila odjevena samo u plave traperice i žutu pamučnu bluzu, već u neko snažno magnetsko polje koje je privlačilo svijet. Koža boje mliječne čokolade. Oči krupne i tamne poput mulja na dnu šalice armenijskog espresa, nečitljivije od znakova u čajnim listićima, posebnog bademastog oblika koji je nagovještavao kap azijske krvi u obiteljskoj lozi. Kosa ne afro kovrčava niti isprepletena, već postupno ošišana, prirodno i tako blistavo crna da je izgledala kao plava, što se također doimalo azijski. Građa njezinih kostiju bila je posve afrička, glatko, široko čelo, visoke jagodice, fino oblikovane ali jake, ponosita ali lijepa. Bila je možda pet godina starija od Joea, u svojim ranim četrdesetim, međutim izvjesna nevinost u njezinim prodornim očima i blagi nagovještaj djetinje ranjivosti na njezinom inače jakom licu činili su da izgleda mlađom od njega. S usnama otvorenim kao da će progovoriti, zanijemila je od iznenađenja, gledala ga je kao da je priviđenje. Podigla je jednu ruku do njegovog lica i dodirnula mu jagodicu. Najprije je pomislio da u njezinim očima vidi izraz čuđenja. Krajnja nježnost njezina dodira natjerala ga je da je ponovno pogleda, i on shvati da ono što je vidio nije bilo čuđenje, već tuga i sažaljenje. Glas joj je bio vrlo muzikalan. Stisnuvši aparat objema rukama, ona reče: - Uskoro. Vratit ću se kad za to dođe vrijeme. Vidjet ćete, kao i ostali. Nešto gotovo natprirodno u tom trenutku gotovo ga je uvjerilo da je ona priviđenje, da je njezin dodir bio tako bolno nježan upravo zato što jedva da je bio stvaran, ektoplazmičko milovanje. No, ta je žena bila previše snažno prisutna da bi bila duh ili priviđenje izazvano toplotnim udarom. Stvarnija od bilo čega u tom danu. Stvarnija od neba i drveća, od kolovoskog sunca, granita i bronce. Bila je tako snažno prisutna da se činilo kao da mu prilazi, iako je mirno stajala, kao da ga nadvisuje, iako je bila puno niža od njega. U sjeni borovine bila je obasjanija svjetlošću nego on, koji je stajao na izravnoj svjetlosti sunca. Zbunjen, odgovorio je samo kimanjem glave. Joe pogleda mimo nje, dolje u granit i brončane oznake. Kao iz neke velike daljine čuo je sebe kako govori. Kad je ponovno svratio pažnju na ženu, ona je gledala mimo njega, negdje u daljinu. Nekoliko trenutaka poslije, začuo se zvuk jurećeg automobila, na što se kutovi njezinih očiju skupiše, a čelo joj se namršti od zabrinutosti. Joe se okrene kako bi vidio što ju je to uznemirilo. Duž ceste, kojom je on prije došao, približavao se jedan bijeli kombi marke Ford, daleko većom brzinom od one koja je bila dopuštena. Kad se Joe ponovno okrenuo prema njoj, ona je već umakla, grabeći preko padine prema sljemenu niskog brdašca. Nije zastala niti se osvrnula. Krenuo je za njom, no njegova tjelesna kondicija nije bila tako dobra kao njezina. Činilo se da je ona iskusni trkač. Nakon nekoliko koraka Joe se zaustavi. Pobijeđen zagušljivom vrućinom, nije ju mogao sustići. Bijeli kombi prošišao je kraj Joea, sunčeva svjetlost odbijala se o vjetrobran vozila i blještala s prednjih farova. Ono se kretalo usporedo sa ženom koja je trčala preko redova grobova. Joe pođe nizbrdo, natrag prema svom automobilu, ne znajući ni sam što bi mogao učiniti. Možda bi se trebao dati u potjeru za njom? Što se to, k vragu, ovdje događa? Pet, šest metara iznad parkirane Honde, uz škripu kočnica, ostavljajući za sobom dvije iste mrlje na asfaltu, kombi kliznu na pločnik. Oboja vrata naglo se otvoriše. Muškarci u havajskim košuljama iskočiše van i jurnuše za ženom. Nitko ga nije pratio iz Santa Monice, ni bijelim kombijem, niti bilo kojim drugim vozilom. Bio je siguran u to. Nekako su znali da će on doći na groblje. A budući da nijedan od muškaraca nije pokazivao zanimanje za Joea, već su obojica, kao psi goniči, jurnuli za ženom, vjerojatno su ga promatrali na plaži ne zato što ih je zanimao on sam, već zato što su se nadali da će ona, u neko doba dana, uspostaviti kontakt s njim. Ta žena bila je zvijer koju su gonili. Do vraga, možda su vrebali i na njegov apartman, možda su ga odatle pratili do plaže. Možda su ga držali pod prismotrom već danima. On je tako dugo bio omamljen od očaja, prolazeći kroz život kao kroz san, pa nije ni mogao primijetiti ove ljude kako se šuljaju na periferiji njegova vidnog polja. Zašto je fotografirala grobove? Uzbrdo, sto metara dalje, žena je bježala ispod velikodušno raširenog borovog granja, načičkanog na rubovima groblja, preko sjenovite trave blago prošarane sunčevim zrakama. Njezina zagasita koža stapala se sa sjenama, no žuta bluza ju je odavala. Grabila je prema jednom osobitom mjestu na sljemenu brda, kao da joj je teren bio dobro poznat. Kako nijedan drugi automobil nije bio parkiran uz cestu osim Joeove Honde i bijelog kombija, ona je vjerojatno ušla u memorijalni park upravo tom stazom, pješice. Ljudi iz kombija morali su prevaliti velik dio puta da bi je uhvatili. Činilo se da onaj visoki, u zelenoj košulji, ima bolju kondiciju od svoga partnera, a i njegove su noge bile znatno duže od ženinih, tako da ju je sustizao. Unatoč svemu, niži momak nije popuštao, iako je stalno zaostajao. Mahnito trčeći uz dugačku, suncem oprženu padinu, spotaknuvši se o jedan nadgrobni biljeg, a onda ponovno nastavivši vraćajući ravnotežu, grabio je dalje, kao u kakvom životinjskom ludilu, obuzet potrebom da prisustvuje njezinu privođenju. Iznad njegovanih brda groblja, nalazila su se druga brda, u prirodnom stanju, blijedo pjeskovito zemljište, nasipi škriljaca, smeđa trava, smrdljivi korov, meskvita, zakržljala manzanita, lopte suhog korova, razbacani niski i kvrgavi patuljasti hrastovi. Isušene gudure spuštale su se do nerazvijene zemlje iznad Griffithova opservatorija i do istočnog dijela zoološkog parka, mjesta pustinjskog grmlja preplavljenog zvečarkama u srcu urbane bujnosti. Ako žena dospije do šipražja prije no što je uhvate i ako poznaje put, mogla bi umaći svojim progoniteljima trčeći u cik-cak liniji od jedne do druge strmine. Joe se uputi prema napuštenom bijelom kombiju. Možda će tamo nešto saznati. Želio je da žena pobjegne, iako nije bio posve siguran zašto su njegove simpatije na njezinoj strani. Koliko ju je poznavao, ona je mogla biti čak i zločinka s dosjeom punim gnusnih zločina. Nije tako izgledala, nije niti zvučala tako. Međutim, ovo je Los Angeles, gdje i uredno ošišani mladići pucaju u svoje roditelje, a onda, kao siročad, plačući mole porotu da se sažali nad njima i pokaže samilost. Nitko nije onakav kakvim se doima. Nije joj mogao željeti zlo. Zlokobni zvuk, težak i grub, prolomi se grobljem, ostavljajući za sobom trenutačnu, kljucajuću ranu u vreloj mirnoći. Još jedan prasak je uslijedio. Žena je gotovo stigla na obronak brda. Mogao ju je vidjeti između dva posljednja oštra četinara. Grabila je širokim koracima. Smeđim rukama mlatarala je oko bokova. Niži čovjek, u creveno-narančastoj košulji, trčao je daleko od svog pratioca, koji se još uvijek vukao za njim, kako bi imao čist pogled na ženu. Zaustavio se i podignuo ruke, držeći nešto u objema šakama. Ta svinja pucala je u nju. Murjaci ne bi pucali u leda nenaoružanim bjeguncima. Barem ne pravi murjaci. Joe joj je želio pomoći. Nije mu padalo na um što bi mogao učiniti. Ako su to murjaci, nema pravo kritizirati ih. A ako to nisu murjaci, čak i kad bi ih sustigao, vjerojatno bi ga prije upucali nego mu dopustili da se umiješa. Nije imao bežični telefon u automobilu, tako da nije mogao pozvati 911. Kao novinar nosio je sa sobom mobitel, ali ovih dana rijetko je zvao bilo koga, čak i sa svoga kućnog telefona. Olovnu vrelinu probode još jedan pucanj. Ako ovi ljudi nisu policijski službenici, onda su ili očajni ili ludi, ili oboje, dopustivši sebi pucnjavu na ovakvom javnom mjestu, makar je ovaj dio groblja trenutačno napušten. Zvuci pucanja putovat će i privući pažnju osoblja za održavanje, koje bi jednostavno zatvaranjem velike željezne kapije na ulazu u park moglo spriječiti naoružane da izađu. Očito nepogodena, prešavši preko vrha brda i zašavši u šipražje, žena nestade. Oba čovjeka u havajskim košuljama pođoše za njom. Joe Carpenter je trčao prema bijelom kombiju. Srce mu je tako žestoko kucalo da mu se od svake navale krvi maglio vid. Taj Ford nije bio rekreacijsko vozilo, već poluteretni kombi sa pregradom, kakav obično služi za prijevoz manjih isporuka. Niti na zadnjem dijelu vozila niti sa strane nije bilo naziva ni logotipa nekog poduzeća. Oboja prednja vrata bila su otvorena. Dotrčao je do suvozačeve strane, okliznuvši se pritom na mokrom travnjaku blizu vrtne prskalice, te se nagnuo u kabinu, nadajući se da će tamo naći neki bežični telefon. Ako ga je i bilo, nije ga vidio. Možda u pretincu za rukavice? Iz odjela za teret, iza prednjih sjedala, netko je, zamijenivši Joea za jednog od ljudi u havajskim košuljama, rekao: - Jesi li uhvatio Rose? U pretincu za rukavice bilo je nekoliko presavijenih pojaseva za spašavanje, koji su popadali na pod, i jedna omotnica s prozorčićem iz Odjela za motorna vozila. Po zakonu, svako vozilo u Kaliforniji moralo je imati važeću registraciju i dokaz o osiguranju. Zgrabivši omotnicu, Joe se odmaknuo od auta. Nije vidio nikakav smisao u pokušaju da pobjegne. Ovaj bi čovjek mogao biti isto onako spreman pucati u leda kao i druga dvojica. Uz klopot i škripanje, jednostruka vrata na zadnjem dijelu vozila hitro se otvoriše. Joe pođe ravno prema tom zvuku. Tip ubojita lica, s popajevskim ručetinama i vratom dovoljno debelim da podupre manji automobil, dođe s druge strane kombija i Joe ga odluči iznenaditi trenutačnom i bezrazložnom agresijom, snažno ga udarivši koljenom u prepone. Krkljajući i boreći se za zrak, momak se savije prema naprijed, a Joe ga udari glavom u lice. Ovaj se sruči bez svijesti na tlo, glasno dišući kroz otvorena usta, jer mu je iz slomljenog nosa lijevala krv. Iako je Joe kao mladić bio borben i znao je izazivati nerede, prije no što je sreo i oženio Michelle nikad nije ni na koga podigao ruku. Danas je, već dva puta u protekla dva sata, pribjegao nasilju, zapanjivši samoga sebe. Bio je i više nego zapanjen , osjećao je gađenje prema ovom primitivnom gnjevu. Nikad prije nije upoznao takvu srdžbu, čak ni u svojoj nemirnoj mladosti, pa ipak se ovdje ponovno borio da je svlada, kao što se borio u javnom toaletu u Santa Monici. Tijekom protekle godine, pad leta 353 ispunio ga je strašnim očajem i boli. No on je počinjao shvaćati da su ti osjećaji bili poput slojeva ulja naslaganih preko drugog, mračnijeg osjećaja koji je on poricao, ono što je do samih rubova ispunjavalo komore njegova srca bio je gnjev. Ako je svemir samo jedan hladni mehanizam, ako je život samo putovanje iz jednog praznog mraka u drugi, on nije mogao biti bijesan na Boga, jer bi to bilo manje djelotvorno od vapaja za pomoć u vakuumu dubokog svemira, gdje zvuk ne može putovati, bilo bi to nalik na pokušaj da se diše pod vodom. Ali sada, tražeći bilo kakvo opravdanje da iskali svoj bijes na ljudima, zgrabio je ovu priliku s uznemirujućim oduševljenjem. Trljajući se po tjemenu koje ga je boljelo od udarca momka u lice i gledajući dolje na besvijesnu kladu krvavog nosa, Joe osjeti zadovoljstvo koje nije želio osjetiti. Nekakvo divljačko veselje istodobno ga je i uzbuđivalo i poražavalo. Odjeven u majicu koja je promovirala video igru quake, široke crne hlače i crvene tenisice, izgledao je kao, posrnuli čovjek u svojim kasnim dvadesetim godinama, barem deset godina mlađi od one dvojice. Ruke su mu bile dovoljno masivne da bi mogao žonglirati dinjama, a ispod članka svakog od njegovih prstiju, osim palčeva, bilo je istetovirano po jedno slovo tako da je pisalo anabolik, kao u anaboličnom hormonu. Nasilje mu nije bilo strano. Iako je samoobrana opravdavala preventivan udarac, Joea je uznemirivalo divlje zadovoljstvo kojim ga je ispunila brutalnost. Momak svakako nije izgledao kao čuvar reda. No, bez obzira na njegov izgled, mogao je biti murjak, i u tom slučaju napad na njega mogao bi imati ozbiljne posljedice. Na Joeovo iznenađenje, čak ni pomisao na zatvor nije umanjila njegovo neurotično zadovoljstvo žestinom koju je pokazao. Donekle se osjećao mučno, donekle kao da je van pameti, no bio je življi nego što je bio tijekom cijele te godine. Veseo, ali i uplašen moralnim dubinama u koje bi ga ovaj novi, osnažujući gnjev mogao odvesti, bacao je pogled u oba smjera ceste. Kleknuo je kraj svoje žrtve. Dah je vlažno krkljao kroz čovjekovo grlo, i on ispusti meki, djetinjasti uzdah. Očni kapci su mu podrhtavali, no nije došao k svijesti dok mu je Joe kopao po džepovima. Nije našao ništa, osim nekoliko kovanica, grickalice za nokte, svežnja ključeva i novčanika u kojem je bila osobna iskaznica i nekoliko kreditnih kartica. Zvao se Wallace Morton Blick. Nije nosio nikakvu policijsku značku ni ispravu. Joe je zadržao samo vozačku dozvolu, a novčanik je vratio u džep iz kojeg ga je i izvadio. Dvojica revolveraša nisu se pojavljivali iz divljeg šipražja s one strane grobljanskog brijega. Probili su se za ženom preko sljemena prije nešto manje od minute, čak i ako im je ona uspjela umaći, oni vjerojatno neće odustati od potrage za njom i vratiti se nakon kratkog traženja. Čudeći se svojoj hrabrosti, Joe brzo odvuče Wallacea Blicka od zadnjeg ruba bijeloga kombija. Spustio ga je blizu branika vozila, da ga se ne vidi s ceste, ako bi tko naišao. Okrenuo ga je na bok, tako da se ne uguši od krvi koja mu se možda slijevala iz nosnih šupljina i tekla kroz grlo. Joe otiđe do otvorenih zadnjih vratiju. Popeo se u zadnji dio kombija. Pod je podrhtavao od prigušenog klopotanja motora u praznom hodu. Na obje strane spremišta za teret bile su poređane elektronske komunikacije, prislušni aparati i oprema za praćenje. Par čvrstih komandnih stolaca, prikovanih za pod, mogli su se okretati prema postavljenim sredstvima na obje strane. Proguravši se kraj prvog stolca, Joe se smjesti u drugi, ispred jednog uključenog kompjutora. Unutarnjost kombija imala je zračno hlađenje, no sjedište je još uvijek bilo toplo jer ga je Blick bio napustio samo minutu prije. Na ekranu kompjutora nalazila se karta. Ulice su imale nazive izabrane da pobude osjećaj mirnoće, i Joe ih je odmah prepoznao kao ceste što vode kroz groblje. Pažnju mu privuče jedno malo, treperavo svjetlo na karti. Bilo je zeleno, nepomično i približno je označavalo mjesto na kojem je parkiran kombi. Drugo treperavo svjetlo, crveno i također nepomično, nalazilo se na istom putu, nešto dalje iza kombija. Bio je siguran da je ono označavalo njegovu Hondu. Sustav za praćenje je bez sumnje koristio CD-ROM sa detaljnim kartama Los Angelesa i okolice, možda i cijele Kalifornije, od obale do obale. Jedan jedini kompaktni disk imao je dovoljan kapacitet da obuhvati detaljne karte svih ulica u susjednim državama i Kanadi. Netko je pričvrstio jak transponder na njegov automobil, koji je emitirao mikrovalni signal koji se mogao pratiti s velike udaljenosti. Kompjutor je s pomoću satelitskih veza za nadzor trigonometrijski izmjerio signal, a zatim smjestio Hondu na kartu u odnosu prema kombiju, tako da su ga mogli pratiti bez održavanja vizualnog kontakta. Napustivši Santa Monicu, cijelim putem kroz dolinu San Fernando, Joe u svom retrovizoru nije vidio nikakvo sumnjivo vozilo. Ovaj ga je kombi mogao neprimjetno pratiti nalazeći se mnogo ulica dalje, možda i nekoliko kilometara iza njega. Kao novinar, jednom je išao u izviđanje s federalnim agentima, grupom vatrenih kuboja iz Biroa za alkohol, duhan i vatreno oružje, koji su se koristili sličnim, ali manje rafiniranim sistemom od ovoga. Svjestan da bi ga pretučeni Blick ili jedan od ostale dvojice ljudi mogao zateći ovdje ako se bude zadržavao previše dugo, Joe se okretao u stolcu ispitujući zadnji dio kombija ne bi li našao kakvu oznaku agencije umiješane u ovu operaciju. Nije mogao opaziti niti najmanji trag. Dva izdanja ležala su kraj kompjutora na kojem je Blick radio, jedno izdanje WIRED-a, koji je objavio još jedan veliki, senzacionalni članak o vidovitom i genijalnom Billu Gatesu, i časopis namijenjen bivšim časnicima Specijalnih Snaga, onima koji žele napredovati u karijeri od vojne službe do plaćeničkih poslova. Onaj drugi časopis bio je otvoren kod članka o noževima koji se zadjenu o pojas, dovoljno oštrim da napadaču izvade utrobu ili da prerežu kost. Očito, bila je to Blickova literatura u pauzama izviđačkih operacija, kao danas dok je čekao da se Joe umori od promatranja mora u Santa Momci. Gospodin Wallace Blick, s anaboličnom tetovažom, bio je techno manijak s izvjesnom verziranošću. Kad se Joe ispentrao iz kombija, Blick je krkljao, no još nije došao k svijesti. Trzao je nogama, čudno kao pas koji sanja da lovi zečeve, a pritom su njegove nježnocrvene tenisice trgale busenje trave. Nijedan od dvojice muškaraca nije se vraćao iz pustinjskog šipražja s one strane brda. Joe više nije čuo nikakvu pucnjavu, iako je bilo moguće da ju je teren prigušio. Požurio je u svoj automobil. Ručka na vratima blještala je od sunčeva poljupca i on je zasiktao od boli kad ju je dodirnuo. Unutarnjost automobila bila je tako vruća da se činilo kao da će se svakog trena spontano zapaliti. Kad je upalio Hondu, u retrovizoru je ugledao neki kamionet kako mu se približava s istočne strane groblja. Bilo je to vjerojatno vozilo čuvara groblja, koji je dolazio ili da ispita pucnjavu ili po svom svakodnevnom poslu. Joe je mogao slijediti put prema zapadnom rubu memorijalnog parka, a onda napraviti petlju vozeći uokolo do istočnog ulaza, ali bio je u žurbi i želio se vratiti istim putem kojim je i došao. Svladan osjećajem da je svoju sreću izložio prevelikom riziku, gotovo je čuo otkucavanje sata tempirane bombe. Povlačeći se od ivičnjaka, pokušao je zaokrenuti, no nije odmah uspio. Prebacio je brzinu u nazad i pritisnuo gas tako snažno da su gume zaškripale na vrućem asfaltu. Honda je jurnula unatrag. Prikočio je i ponovno se prebacio u početnu brzinu. Instinkt ga nije prevario. Upravo kad je ubrzao prema čuvarevom vozilu koje je nailazilo iz suprotnog smjera, zadnji prozor na vozačevoj strani eksplodirao je tik iza njegove glave, prosuvši staklo po zadnjem sjedalu. Nije morao čuti pucanj da bi znao što se dogodilo. Pogledavši ulijevo, vidio je čovjeka u crvenoj havajskoj košulji kako stoji na pola puta niz padinu brda i u položaju strijelca. Blijed poput probuđenog mrtvaca, bio je odjeven za tulum na kojem se pije margarita. Netko je uzvikivao promukle, prljave psovke. Puzio je na rukama i koljenima udaljujući se od kombija, tresući svojom krupnom glavom, poput pit bulla ranjenog u borbi pasa, prskajući krvavu pjenu iz svojih ustiju. Druga runda raspalila je po trupu automobila uz tešku tutnjavu, praćenu kratkim fijukom. Uz navalu vrućeg, šištećeg vjetra kroz otvoreni i razbijeni prozor, Joe je nestajao izvan dometa. Projurio je raketnom brzinom pokraj čuvarevog kamioneta, i ovaj je zaokrenuo u stranu kako bi ga izbjegao, iako mu nije prijetila ni najmanja opasnost od sudara. Pokraj jedne pogrebne ceremonije, gdje su se u crno zavijeni ožalošćeni okupili oko otvorenog groba poput napuštenih duhova, pokraj druge pogrebne ceremonije, gdje su se ožalošćeni šćućurili na stolcima kao da su spremni zauvijek ostati tu s onim koga su izgubili, pokraj neke azijske obitelji koja je stavljala tanjur voća i kolača na svjež humak, bježao je Joe. Prošao je pokraj neke neobično bijele crkve, sa zvonikom nad paladijskom lučnom kupolom na stupovima povrh tornja sa satom, koja je na ranom poslijepodnevnom suncu bacala kržljavu sjenu. I pokraj bijele mrtvačnice u južnokolonijalnom stilu, koja je na kalifornijskoj zapari blještala poput alabastra, vapeći za malo vode. Vozio je nepromišljeno, očekujući da će ga slijediti, što se ipak nije dogodilo. Bio je siguran da će mu put prepriječiti iznenadni dolazak jata policijskih kola, no jureći kroz otvorena vrata, van iz memorijalnog parka, još ih nije vidio. Odvezao se ispod autoceste Ventura, pobjegavši u prigradsku košnicu doline San Fernando. Kad se zaustavio kod semafora, drhteći od napetosti, promatrao je kolonu od dvanaest uličnih bolida, prekrasno uređenih sportskih automobila kako prolazi kroz raskršće. Vozili su ih članovi autokluba na subotnji izlazak. Jedan savršeni Buick Roadmaster 47, jedan Ford Sportsman Woodie 47, s presvlakama boje meda i javorovine i s karoserijom boje tamne trešnje, jedan Ford Roadstar 32 u stilu art deco, s kromiranim ukrasnim letvicama. Svaki od njih potvrđivao je da i auto može biti umjetničko djelo, posebno oblikovano, ukrašeno, oplemenjeno, na spuštenim osovinama, s ukrasnom maskom, preuređenim haubama, stiliziranim prednjim svjetlima, podignutim i proširenim ležištima za kotače, rukom oblikovanim rubnim branicima. Obojena, dotjerana strast što se kotrlja na kotačima! Promatrajući te ulične bolide osjetio je nešto neobično u grudima, nekakvo olakšanje i napetost istovremeno, oboje podjednako bolno i razveseljavajuće. Jedan blok dalje prošao je pokraj parka gdje je neka mlada obitelj, s troje male nasmijane djece, unatoč vrućini, igrala frizbi s razigranim zlatnosmeđim lovačkim psom. Srce mu je tuklo u grudima. Gotovo se približio ivičnjaku kako bi ih mogao promatrati. Na uglu, dvije ljupke plavokose srednjoškolke, očito blizanke, u bijelim kratkim hlačama i šuštavim bijelim bluzama, čekale su da prijeđu ulicu, držeći se za ruke , tom prevrućem danu one su davale svježinu poput proljetnog potoka. Eterične u smogom zagađenom asfaltnom pejsažu. Čiste, nježne i ozarene poput anđela. Pokraj djevojaka, duž neke zgrade u španjolskom stilu, nalazio se masivni izlog s prekrasnom egzotičnom biljkom, krcatom ljupkim grozdovima zvonastih, crvenih cvjetova. Michelle je voljela tu biljku. Jednu je takvu posadila u vrtu, iza ateljea. Na neki neodređeni način, ali nesumnjivo se promijenio. Ne dan, ne grad. Joe se promijenio, on se mijenjao, osjećao je kako se promjena kotrlja kroza nj, neodoljiva poput morske plime. Njegova je bol bila jednako velika kao i za vrijeme strašnih usamljenih noći, njegov očaj dubok kakav je oduvijek bio, ali iako je započeo dan utopljen u melankoliju, čeznući za smrću, sad je očajnički želio živjeti. Stroj koji je donio ovu promjenu nije bio njegov bliski susret sa smrću. Nije mu otvorilo oči za ljepotu i čudo života to što je netko pucao na njega i gotovo ga pogodio. Do te promjene Joe nije došao tako jednostavno. Gnjev je bio onaj stroj koji je donio promjenu u njemu. Bio je ogorčen, ne toliko zbog onoga što je izgubio, već zbog Michelle, zato što nije mogla s njim gledati paradu uličnih bolida, niti mnoštvo crvenih cvjetova na biljci, niti sada ovdje ovo šaroliko obilje ljubičastih i crvenih cvjetova tropske loze što se spušta niz krov nekog bungalova u obrtničkom stilu. Bio je Ijutito, bolno bijesan zato što Chrissie i Nina nikad neće igrati frisbi s vlastitim psom, što nikad neće odrasti da bi svojom ljepotom ukrasile svijet, što nikad neće spoznati uzbuđenje koje slijedi uspješnu karijeru, ili radost dobrog braka, ljubav prema vlastitoj djeci. Bijes je promijenio Joea, režao na njega, no bio je malo predubok da bi ga probudio iz dugog transa izazvanog samosažaljenjem i očajem. Ljudi u havajskim košuljama. Kompjutorski laik, grubijan u majici s reklamom za quake. Crvenokosa i crnokosa u minijaturnim bikinijima. Ekipa operativaca koji vrebaju na Joea, očito čekajući da ona žena stupi s njim u kontakt. Kombi sa satelitskim mjeračem brzine, mikrofonima, kompjutorima, osjetljivim kamerama. Naoružani ljudi, spremni da ga hladnokrvno ubiju zato što... Zato što pretpostavljaju da mu je ona tamnoputa žena na groblju rekla nešto što ne bi trebao znati? Jer je za njih opasno i to što on zna za nju? Zato što sumnjaju da je izišao iz njihova kombija s infomacijom o njihovom identitetu ili namjerama? Naravno, on nije znao gotovo ništa o njima, ništa o tome tko su oni, i što su željeli od one žene. Pa ipak, došao je do neizbježnog zaključka, ono što je on mislio da zna o smrti svoje žene i djece bilo je ili pogrešno ili nepotpuno. Nešto nije bilo čisto u priči o Nationwideovom letu 353. Nije mu bio potreban niti novinarski instinkt da bi to shvatio. Nekako je to znao od samog trenutka kad je ugledao onu ženu na groblju. Sada, vozeći kroz mirni Burbank, kipjelo je u njemu od osjećaja nepravde, izdajstva. Osim mehaničke okrutnosti, u svijetu je vladala nekakva odvratna nepravda. Raščistio je sa sobom da je ljutnja prema svijetu shvaćenom kao božanska Kreacija besmislena, da mu samo smirenost i ravnodušnost pružaju olakšanje u njegovoj tjeskobi. I bio je u pravu. Gnjev uperen protiv nekog zamišljenog posjednika nebeskoga prijestolja bio je besmislen, isto tako neučinkovit kao bacanje kamena da bi se ugasio sjaj neke zvijezde. Ljudi su, međutim, meta vrijedna njegova gnjeva. Oni ljudi koji su sakrili ili izvrnuli točne okolnosti pada leta 353. Michelle, Chrissie i Nina više se ne mogu vratiti. Joeov život više nikad neće biti cjelovit. Rane u njegovu srcu ne mogu zacijeliti. Ma kakva da je skrivena istina koja čeka da bude otkrivena, njezina spoznaja neće mu pružiti nikakvu budućnost. Njegov je život završio i tu se ništa ne može promijeniti, ništa, ali on ima pravo znati kako su i zašto Michelle, Chrissie i Nina morale umrijeti. Imao je prema njima svetu obvezu da sazna što se doista dogodilo s tim ukletim 747. Njegova gorčina bila je uporište, a njegov gnjev dugačka poluga kojom će pokrenuti svijet, taj čitavi prokleti svijet, da bi saznao istinu, bez obzira kakvu će štetu prouzročiti ili koga će time uništiti. U jednoj stambenoj ulici s drvoredom primaknuo se rubu kolnika. Ugasio je motor i izašao iz auta. Možda mu nije ostalo mnogo vremena prije no što će ga Blick i ostali sustići. Kraljičine palme visjele su mrtvački mlitavo i bešumno na vrućini, što se u tom trenutku činilo jednako djelotvornim miomirisnim sredstvom koliko je komad jantara privlačan za kukce. Joe je najprije pogledao pod haubu, no transponder nije bio tamo. Čučnuo je ispred automobila , opipao duž cijelog prednjeg branika. Odnekud se iz daljine začula buka helikoptera, koja je postajala sve glasnija. Pipkajući naslijepo po unutarnjoj strani ležišta prednjeg kotača na suvozačevoj strani, a potom duž vratnih oplata, Joe je pronašao samo prašinu s puta i masnoću. Ništa nije bilo skriveno niti s unutarnje strane ležišta zadnjeg kotača. Helikopter je dolazio sa sjevera, leteći vrlo nisko iznad glava, ne više od dvadeset metara iznad kuća. Dugo, graciozno lišće kraljičine palme zanjihalo se na zračnoj struji što je dolazila odozgo. Uzbuđen, Joe je podignuo pogled pitajući se traži li posada helikoptera njega, no njegov strah bio je paranoičan i neopravdan. Ne zaustavljajući se, helikopter je odtutnjao preko susjedstva dalje, prema jugu. Nije vidio nikakav policijski znak, nikakav natpis ili obilježje. Palme opet zadrhtaše, zanjihaše se, a onda ponovno vratiše svoju prijašnju mirnoću. Pipkajući još jednom, Joe pronađe transponder pričvršćen elastičnom stezaljkom za akumulator na Hondinu zadnjem braniku. Zajedno s baterijama, čitav paket bio je veličine kutije cigareta. Signal koji je slao bio je nečujan. On spusti napravu na pločnik, namjeravajući je izgaziti na komadiće. No, kad je ulicom naišao vrtlarski kamionet, prevozeći mirisni teret obrezanog šiblja i svežnjeve trave povezane grubim platnom, on odluči da transponder, koji je i dalje radio, ubaci među te rezotine. Možda će ona gamad izgubiti neko vrijeme i ljudsku snagu prateći kamionet do smetišta! Našavši se ponovno u automobilu, u pokretu, on opazi helikopter nekoliko kilometara južno. Letio je u malim krugovima. Onda opet letio u krugovima. Joeov strah od njega ipak nije bio neosnovan. Letjelica se nalazila ili iznad groblja ili, što je bilo još vjerojatnije, iznad pustinjskog šipražja sjeverno od Griffithova opservatorija, tragajući za odbjeglom ženom. Njihova pomoćna sredstva bila su impresivna. DIO DRUGI MANIČNA POTRAGA 5. Los Angeles Times tiskao je više reklama nego bilo koje druge novine u Sjedinjenim Državama, zgrćući bogatstvo svojim vlasnicima čak i u vrijeme kad je većina tiskovnog medija propadala. Bio je smješten u centru grada, u cijelom jednom neboderu, koji je bio njegovo vlasništvo i koji je obuhvaćao jedan gradski blok. Strogo uzevši, Los Angeles Post nije ni bio u Los Angelesu. Zauzimao je jednu oronolu četverokatnicu u predgrađu San Valley, blizu zračne luke Burbank, unutar metropole, ali ne i unutar područja samog centra Los Angelesa. Umjesto podzemne garaže s više razina, Post je osigurao jedno otvoreno parkiralište, ograđeno lancima sa spiralama bodljikave žice. Umjesto uniformiranog čuvara koji nosi etiketu sa svojim imenom i dijeli osmjehe dobrodošlice, jedan mrzovoljan devetnaestogodišnji mladić motrio je iz svog sklopivog stolca na ulaz bez vratiju, sjedeći pod prljavim suncobranom ukrašenim logotipom Cinzana. Slušao je rap glazbu s radija. S obrijanom glavom, sa zlatnom alkom na lijevoj nosnici, s noktima namazanim crnim lakom, odjeven u široke crne traperice s jednim pažljivo poderanim koljenom i komotnu majcu koja je preko grudi imala crveni natpis fear nada, izgledao je kao da procjenjuje vrijednost dijelova svakog pristiglog automobila, kao da određuje koji bi donio najviše gotovine kad bi ga se ukralo i odvezlo na otpad. Zapravo je provjeravao stoji li na vjetrobranu naljepnica poslodavca, spreman da posjetioce bez nje uputi na ulično parkiralište. Naljepnice su se mijenjale svake dvije godine i Joeova je još uvijek vrijedila. Dva mjeseca nakon pada leta 353 podnio je ostavku, ali je njegov urednik Caesar Santos nije prihvatio već ga je poslao na neplaćeni dopust, jamčeći mu posao kad bude spreman vratiti se. Nikad neće ni biti. Međutim, trebali su mu novinski kompjutori i veze. Nimalo novca nije bilo utrošeno na salu za primanje, zidovi obojeni hladnom bež bojom, metalni stolci s plavim plastičnim podmetačima, čajni stolčić od lažnog granita s metalnim nožicama i gornjom površinom, te dvije kopije izdanja Posta s datumom od toga dana. Na zidovima su se nalazile jednostavno uokvirene crno-bijele fotografije Billa Hanetta, legendarnog i nagrađenog fotoreportera ovih novina. Snimci pobuna, gradova u plamenu, nacerenih pljačkaša što trče ulicama. Avenije popucale od zemljotresa, zgrade u ruševinama. Mlada Hispanjolka koja sa šestoga kata goruće zgrade skače u smrt. Mračno nebo i palača s pogledom na Pacifik koja se njiše na rubu propasti, na klizećem, kišom natopljenom brijegu. Općenito govoreći, nijedno novinsko poduzeće, bilo elektronsko ili tiskarsko, nije izgradilo svoj ugled ili bogatstvo na dobrim vijestima. Iza recepcionarskog stola nalazio se Dewey Beemis, nekakva kombinacija recepcionara i čuvara sigurnosti, koji je radio više od četrdeset godina u Postu, otkad ga je jedan ekscentrični milijarder osnovao s naivnom i beznadnom namjerom da sruši politički angažirani Times s njegova visokog mjesta moći i prestiža. Prvotno su novine bile smještene u novoj zgradi u Century Cityju, a njihove javne prostorije zamislio je i opremio vrhunski dizajner Steven Chase, u vrijeme kadje Dewey bio samo jedan od nekoliko stražara, ali ne i recepcionar. Čak i megalomanski milijarder, odlučan da spriječi dehidraciju svojeg ponosa, postaje umoran od puštanja da mu novac otječe kroz dokraja odvrnutu slavinu. Tako su ti krasni uredi zamijenjeni za skromniji prostor u dolini. Osoblje je umanjeno, a Dewey se čvrsto održao zahvaljujući tome što je bio jedini čuvar sigurnosti koji je imao više od dva metra, vrat snažan kao u bika i krupna leđa, koji je mogao otipkati osamdeset riječi u minuti i koji je imao zadivljujuću kompjutorsku vještinu. S vremenom, Post je počinjao podmirivati troškove. Nadaren i intuitivan, gospodin Chase je poslije dizajnirao brojne dojmljive interijere, koji su bili veličani u Architectural Digestu i drugdje, a onda je umro, unatoč svojem geniju i talentu, kao što će i milijarder jednoga dana umrijeti unatoč svom ogromnom bogatstvu, kao što će Dewey Beemis umrijeti unatoč svojim raznim hvalevrijednimvještinama i svom zaraznom osmijehu. Joe se rukovao s njim. Za razliku od milijardera koji ga je zaposlio, Dewey se nije ponosio vlastitim postignućima, već postignućima svoje djece. Kad mu je sjećanje na let 353 iznenada preletjelo preko očiju tako očito kao mutan oblak preko sjajnog mjeseca, Dewey ušuti, postiđen što se hvalisao svojim sinovima i kćerkom pred čovjekom čija su djeca zauvijek izgubljena. Dewey se smješkao i kimao glavom, ne bi li prikrio svoju nelagodu i zatomio svoje prirodno oduševljenje vlastitom obitelji. Joe je mrzio ovu nespretnost kod svojih prijatelja, tu njihovu sažaljivost. Čak i poslije jedne cijele godine, ona je opet bila tu. Bio je to jedan od razloga zašto je izbjegavao svakoga iz svoga starog života. Sažaljenje u njihovim očima bilo je iskrena sućut, ali Joeu se činilo, iako je znao da je to nepravedno, da i oni osuđuju njega jer nije sposoban ponovno sastaviti život. Deweyjevo lice se ozari. Na putu je, zapravo u ribičiji u Vancouveru. Rasterećen što neće morati lagati Caesaru o svojim pravim motivima, Joe reče: - Eto, samo sam se zainteresirao za nešto, za neku novu vrstu ljudski zanimljive priče, neuobičajenu za mene. Pomislih da bih mogao doći i napraviti nekakvu pozadinu. Joe se progura kroz okretna vrata u dugi hodnik s pohabanim, umrljanim zelenim tepihom, od starosti prošaranim ličilom i bezbojnim stropom od akustičnih pločica. Nakon napuštanja raskoši bogatog dijela grada koja je u Century Cityju godinama karakterizirala Post, imidž koji se preferirao bilo je gerilsko novinarstvo, koje donosi malo novca, ali koje je pravično. Na desnoj strani nalazila se niša za dizalo. Vrata su na obje osovine bila izgrebana i ulupljena. Prizemlje , pretežito prepušteno prostorijama za dokumentaciju, činovničkim uredima, klasificiranim po prodaji, i prometnom odjelu, ispunjavala je subotnja tišina. U tom miru Joe se osjećao kao uljez. Vjerovao je da bi svatko tko bi ga sreo smjesta primijetio da se vratio pod lažnim izlikama. Dok je čekao da mu se otvori neko od dizala, iznenadio ga je Dewey, koji je dojurio da mu preda nekakvu zapečaćenu bijelu omotnicu. Neka gospođa je svratila prije nekoliko dana. Rekla je da ima neku informaciju o priči koja je kao stvorena za tebe. Samo da ćeš ti znati o čemu se radi. Dok su se vrata dizala otvarala, Joe primi omotnicu. Dewey reče: - Rekao sam da ne radiš ovdje već deset mjeseci, a ona je tražila tvoj telefonski broj. Naravno, rekao sam joj da ga ne mogu dati. Kao ni tvoju adresu. Zakoraknuvši u dizalo, Joe reče: - Hvala, Dewey. Onda sam otkrio da si preselio i dobio novi broj telefona, koji nije bio u imeniku, i mi ga nismo znali. Napokon, on se i nije vraćao novinarstvu. Kako su se vrata dizala stala zatvarati, Dewey ih zaustavi. Namrgodivši lice, on reče: - Nije samo tvoj osobni dosje bio nemoćan da te ulovi, Joe. Nitko ovdje, niti jedan tvoj prijatelj nije znao kako te može naći. Dewey se kolebao prije no što će reći: - Poprilično si bio pao, ha? Dirnut, Joe kimnu glavom. Dewey korakne unatrag i vrata se zatvoriše. Dizalo pođe gore, noseći Joea sa sobom. Treći je kat bio pretežito posvećen redakciji, koja je bila podijeljena u labirint klaustrofobičnih, moduliranih radnih mjesta, tako da se čitav taj prostor nije odmah mogao u potpunosti vidjeti. Svako radno mjesto imalo je kompjutor, telefon, adaptibilni radni stolac i ostale osnovne stvari ovoga zanata. Sve ovo bilo je vrlo slično mnogo prostranijoj redakciji Timesa. Jedina razlika bila je u tome što su namještaj i separatori u Timesu bili noviji i elegantniji od ovih u Postu. Tamošnji okoliš bio je, bez ikakve sumnje, očišćen od azbesta i formaldehida, koji su, pak, ovdašnjem zraku pridavali osobito oštar miris, usto, u Timesu je tijekom subotnjih popodneva bila daleko veća gužva nego u Postu sada. Dvaput na godinu Joeu bi nudili posao u Timesu, ali on je odbijao. Iako je Sjedokosa Dama, kako su ga neki nazivali, bio sjajna novina, bio je i skupa reklama statusa quo. Vjerovao je da će biti potican na bolje i agresivnije izvještavanje u Postu, koji je katkad sličio nekoj ludnici, ali je također bio krcat hrabrim stavovima i bizarnim stilom i bio poznat po tome što nikad ne tretira pamflet nekog političara kao pravu vijest, te pretpostavlja da je svaki javni djelatnik pokvaren ili nesposoban, seksualno pomahnitao ili lud za moći. Nekoliko godina prije, nakon zemljotresa u Northridgeu, seizmolozi su bili otkrili neslućene veze između pukotina u stjenovitom sloju što se prostirao ispod središta Los Angelesa i onog koji je ležao ispod niza naselja u dolini San Fernando. Redakcijom je kružila šala o tome kakve bi štete pretrpio grad kad bi jedan te isti potres uništio Times u centru grada i Post u Sunčevoj Dolini. Prema toj šali, stanovništvo Los Angelesa ne bi bez Posta znalo koji ga političari potajno potkradaju, primaju mito od poznatih trgovaca drogom i imaju snošaj sa životinjama. Veća bi tragedija, međutim, bila gubitak nedjeljnog izdanja Timesa, teškoga šest funti, bez kojega nitko ne bi znao koje trgovine imaju rasprodaje. Ako je Post i bio tvrdoglav i neumoljiv poput lovca na štakore pomahnitalog od mirisa glodavaca, a zapravo je to i bio, nadomjestak za to, po Joeovom mišljenju, bila je nepristrana ćud njegova bijesa. Štoviše, jedan visoki postotak njegovih meta bio je upravo onoliko korumpiran koliko je on to želio vjerovati. Usto, Michelle je bila pisac specijalnih rubrika i komentara za Post. Sreo ju je ovdje i uživao u njihovu podijeljenom osjećaju da su dio jednog nadvladanog poduzeća. Ona je nosila njihova dva djeteta u svome trbuhu danima radeći na ovome mjestu. Sad je ustanovio da ovu zgradu proganjaju uspomene na nju. Sve da i uspije ponovno steći emocionalnu stabilnost i navesti sebe da povjeruje kako život ima smisla radi kojeg se vrijedi boriti, lik toga dragog duha potrest će ga svaki put kad ga vidi. On više nikad neće moći raditi u Postu. Otišao je ravno na svoje bivše radno mjesto u Metro odjelu, zadovoljan što ga nijedan stari prijatelj nije vidio. Njegovo mjesto bilo je dodijeljeno Randvju Colwayju, dobrom čovjeku koji se ne bi osjetio ugroženim kad bi našao Joea na svojem stolcu. Prilijepivši pogled na podsjetničku ploču gdje su bile fotografije Randyjeve žene, njihovog devetogodišnjeg sina Bena i šestogodišnje Lisbeth, Joe ih je promatrao čitav jedan dugi trenutak, a onda ih više nijednom nije pogledao. Pošto je uključio kompjutor, posegnuo je rukom u džep i izvadio omotnicu Odjela za motorna vozila, koju je uzeo iz pretinca za rukavice u bijelom kombiju na groblju. U njoj se nalazio ovjereni registracijski karton. Na njegovo iznenađenje, registrirani vlasnik nije bilo nikakvo državno tijelo, niti agencija za provedbu zakona, već nešto što se zvalo Medsped d. Za ime Božje, nije očekivao nekakvu korporativnu operaciju! Wallace Blick i njegovi suradnici u havajskim košuljama, što tako rado potežu za oružjem, nisu baš izgledali kao neki murjaci ili federalni agenti, ali su puno više mirisali na zakon nego na bilo koje korporacijske izvršitelje koje je Joe ikad sreo. Potom je otvorio Postov ogromni dokument s digitaliziranim starim izdanjima. U njemu je bila unijeta svaka riječ svakog izdanja koje su novine objavile od samog svog osnutka, osim stripova, horoskopa, križaljki, rebusa i sličnog. Fotografije su također bile obuhvaćene. On započne traganje za Medspedom i nađe šest tekstova. Bili su to mali članci s poslovnih stranica. Pročitao ih je u cijelosti. Medsped, korporacija iz New Jerseyja, započela je kao zračna ambulantna služba u nekoliko većih gradova. Poslije se proširila, da bi se specijalizirala za ekspresnu isporuku medicinskih pošiljki, zamrznute ili na neki drugi način pažljivo sačuvane , krvi i staničnih uzoraka, kao i skupih i lomljivih znanstvenih instrumenata. Ta je korporacija čak poduzela prijenos uzoraka vrlo zaraznih bakterija i virusa od jednog do drugog suradničkog znanstvenog laboratorija, kako iz javnog tako i iz vojnog sektora. Za te je zadatke držala skromnu flotu zrakoplova i helikoptera. I neoznačenih bijelih kombija? Prije osam godina Medsped je otkupio Teknologik d. Svi njezini posjedi vezani za kompjutore bili su poduzeća koja su razvijala proizvode, poglavito softvere za medicinske i medicinskoistraživačke zajednice. Kad je Joe u kompjutoru potražio podatke o Teknologiku, bio je nagrađen četrdeset jednom pričom, pretežito s poslovnih stranica. Prva dva članka bila su, međutim, toliko suhoparna, prepuna investicija i računovodstvenog žargona, da mu je ta nagrada ubrzo počela izgledati kao nekakva kazna. Preslikao je četiri najduža članka, da bi ih kasnije mogao pažljivije pregledati. Dok su klizili štampačem, potražio je spisak priča koje je Post objavio o padu Nationwideovog leta 353. Na ekranu se pojavio niz naslova s pratećim datumima. Morao je skupiti hrabrosti da pregleda ovaj dokument s pričama. Sjedio je minutu, dvije zatvorenih očiju, disao duboko, pokušavajući da u oku svoje svijesti dočara sliku vala kako se razbija na plaži u Santa Monici. Konačno, sa zubima toliko stisnutim da su mu poigravali mišići na čeljusti, počne otvarati jednu priču za drugom, podrobno ispitujući njihov sadržaj. Tražio je onu koja bi mu dala kompletnu putničku listu. Brzo je preskočio fotografije mjesta nesreće, koje su pokazivale ostatke usitnjene na tako male komade i spetljane u takve nadrealistične oblike da jedno zbunjeno oko nikako ne bi moglo započeti rekonstrukciju zrakoplova iz tih olupina. U sumornoj zori uhvaćenoj na ovim slikama, kroz sivu izmaglicu što se počela spuštati dva sata nakon tragedije, istražitelji iz Direkcije za sigurnost nacionalnog transporta, u biološki sigurnim odijelima, sa svjetiljkama na kacigama, tumarali su po razorenoj livadi. U pozadini se naziralo spaljeno drveće , čvornate, crne grane što paraju nisko nebo. Tražio je i našao ime vođe ekipe iz Direkcije za sigurnost nacionalnog transporta odgovornog za ispitivanje, bila je to Barbara Christman. Našao je i imena četmaestorice specijalista koji su radili pod njezinim nadzorom. Uz nekoliko članaka stajale su fotografije nekih članova posade i putnika. Nije bilo fotografija svih tristo trideset duša koje su se nalazile u zrakoplovu. Namjera članaka bila je da se usredotoče na žrtve koje su bile iz južne Kalifornije i koje su se vraćale kući, a ne na istočnjake koji su dolazili u posjet. Budući da su pripadale Postovoj obitelji, Michelle i djevojčice bile su upadljivo prikazane. Osam mjeseci prije, kad je selio u apartman, reagirajući na svoju morbidnu i opsesivnu zaokupiranost obiteljskim albumima i ležerno ostavljenim fotografijama, Joe je sve fotografije spakirao u jednu veliku kartonsku kutiju, smatrajući da otvaranje rane samo odugovlači njezino zarastanje. Zalijepio je poklopac kutije i stavio je na dno svoga jedinog ormara. Sada, tijekom pretraživanja, kad su se njihova lica pojavila na ekranu, nije mogao disati, iako je mislio da je spreman na to. Michelleina reklamna fotografija, koju je bio snimio jedan od Postovih službenih fotografa, uhvatila je njezinu ljepotu ali ne i nježnost, ne i njezinu inteligenciju, ne i njezin šarm, ne i njezin smijeh. Jedna puka fotografija bila je tako nedostatna, no ipak je to bila Michelle. Chrissieina fotografija bila je snimljena na Postovoj Božičnoj priredbi za djecu zaposlenih novinara. Uhvatila je njezin osmijeh i sjaj u očima. Kako li su samo blistale! Njezin osmijeh podsjetio je Joea na jednu smiješnu pjesmicu koju joj je znao pjevati kraj postelje. Prije nego je shvatio što radi, došao je do daha i čuo sebe kako šapće: - Najna, najna, gdje li je ona? Najna, najna, tko li to zna? Lomljenje koje je osjetio u svojoj nutrini ugrozilo mu je samokontrolu. Kliknuo je mišem da bi sklonio njihove slike s ekrana. No, to nije moglo skloniti njihova lica iz njegove svijesti, sad još jasnija no što ih je bio vidio kad je pakirao i sklanjao njihove fotografije. Nagnuvši se prema naprijed, pokrivši lice i tresući se, gušio je svoj glas u hladnim šakama. Val koji se razbija o obalu, sada kao prije, sutra kao danas. Satovi i tkalački strojevi. Izlasci sunca, mjesečeve mijene. Strojevi što klopoću, lupaju. Vječni ritmovi, besmislene kretnje. Jedino zdravo reagiranje je ravnodušnost. Spustio je šake s lica. Nastojao se usredotočiti na ekran kompjutora. Bojao se da će na sebe privući pažnju. Kad bi neki stari poznanik pogledao u ovu kabinu s tri zida da provjeri što nije u redu, Joe bi možda morao objasniti što on ovdje radi, možda bi čak morao skupiti snage da bude društven. Našao je listu putnika koju je tražio. Post mu je uštedio vrijeme i trud navodeći zasebno listu poginulih koji su živjeli u južnoj Kaliforniji. Isprintao je sva imena. Pokraj svakog od njih nalazilo se ime grada u kojem je poginuli prebivao. Vidjet ćeš, kao i ostali. Što bi mu ona uopće mogla reći, a da time odagna njegov očaj? Vidjet ćeš, kao i ostali. Samo ga je jedan odgovor zadovoljavao, kao i drugi ljudi koji su izgubili svoje voljene u letu 353, koji su bili očajni kao i on, ljudi s kojima je ona već razgovarala. Neće čekati da se ona vrati. S Wallaceom Blickom i njegovim suradnicima za sobom, ona možda neće poživjeti dovoljno dugo da ga posjeti i zadovolji njegovoj znatiželji. Kad je Joe završio svrstavanje i spajanje isprintanih kopija, primijetio je bijelu omotnicu koju mu je dao Dewey Beemis, dolje kraj dizala. Joe ju je bio naslonio na kutiju Kleenexa, desno od komjutora, smjesta zaboravivši na nju. Kao kriminalistički novinar čije se ime često pojavljivalo iznad novinskih članaka, povremeno je primao dopise od čitalaca koji, blago rečeno, nisu bili sasvim normalni. Oni su ozbiljno tvrdili da su prestrašene žrtve uznemiravanja tajnog kulta sotonista koji djeluje po gradskim parkovima, ili da znaju nešto o opakim rukovoditeljima duhanske industrije koji kuju planove da će pomiješati hranu za dojenčad s nikotinom, ili da žive preko puta gnijezda paukolikih izvanzemaljaca koji se pokušavaju provući kao fina obitelj korejskih emigranata. Jednom, kad ga je neki čovjek s očima poput vatrometnog kola stjerao u kut inzistirajući kako gradonačelnik Los Angelesa nije ljudsko biće, već robot kojim upravlja odjel za audioanimatroniku iz Disneylanda, Joe je spustio glas i rekao iskreno: - Da, znamo za to već godinama. Ali, ako napišemo makar i jednu riječ o tome, ljudi iz Disneylanda će nas sve pobiti. Rekao je to tako uvjerljivo da se onaj luđak okrenuo i munjevitom brzinom otišao. Zato je opet očekivao nekakvu olovkom ispisanu poruku kako među nama žive zli Marsovci u obliku mormona ili nešto slično tome. U njoj se nalazio komad bijelog papira, presavijen na tri dijela. Moj život ovisi o tvojoj diskreciji. Jasam se nalazila u letu 353. On nije vjerovao u postojanje spiritističke komunikacije s Drugom Stranom, što ga je vjerojatno činilo jedinstvenim među njegovim suvremenicima u ovom Gradu Anđela Novoga Doba. Na dnu stranice nalazilo se ime, Rose Tucker. Ispod imena bio je telefonski broj s pozivnim brojem Los Angelesa. Nije bilo nikakve adrese. Blago porumenjevši od onog istog gnjeva koji se već prije tako snažno rasplamsao u njemu, koji bi svakog časa mogao iznova buknuti, Joe gotovo zgrabi telefon da bi pozvao gospođu Tucker. Želio joj je reći kakvo je ona poremećeno zlo smeće koje se valja po svojim shizofrenim izmišljotinama, psihopatski vampir koji se napaja tuđom bijedom da bi nahranio nekakvu svoju bolesnu potrebu. A onda, u svojem sjećanju, ponovno je čuo prve riječi koje mu je Wallace Blick uputio tamo na groblju. Nesvjestan da se bilo tko drugi nalazi u bijelom kombiju, Joe se sagnuo kroz otvorena suvozačeva vrata i otvorio pretinac za rukavice kako bi našao bežični telefon. Blick mu je, nakratko ga zamijenivši s jednim od dvojice ljudi u havajskim košuljama, rekao: — Jesi li uhvatio Rose? Zato što se uplašio revolveraša, zato što se bojao za ženu koju su oni progonili i zato što se prepao kad je otkrio da se netko nalazi u kombiju, važnost onoga što je Blick rekao nije ostala zabilježena u njegovoj svijesti. Nakon toga, sve se događalo tako brzo. Zaboravio je na Blickove riječi sve do sada. Sigurno je Rose Tucker bila žena s polaroidnim fotoaparatom koja je snimala grobove. Kad bi ona bila obična umorna gubitnica koja živi u svojoj shizofrenoj fantaziji, onda Medsped ili Teknologik , ili već netko treći , ne bi trošio toliko ljudske snage i novca tražeći je. Sjetio se izuzetne pojave one žene na groblju. Njezine pribranosti, nadnaravnog mira. Snage njezina nepokolebljivoga pogleda. Nije izgledala kao luđakinja. Sasvim suprotno od toga. Moj život ovisi o tvojoj diskreciji. Ja sam se nalazila u letu 353. Srce mu je tuklo. Komad papira koji je držao u rukama tresao se. Zakoračio je u prolaz iza odijeljenog radnog prostora te pažljivo promotrio ono što se dalo vidjeti od cijele podijeljene redakcijske prostorije, tražeći nekoga s kim bi mogao podijeliti sav ovaj razvoj događaja. Nešto je tu strašno krivo, Isuse, sasvim krivo, nije onako kako su nam rekli. Netko je izvukao živu glavu iz one nesreće, preživio je. Moramo nešto učiniti u svezi s tim, naći istinu. Nema preživjelih, rekli su, katastrofalan pad, posve katastrofalan pad. Što su nam još rekli, a nije istina? Kako su, zapravo, ljudi iz tog zrakoplova umrli? Prije no što ga je itko zamijetio kako stoji tamo u tim gnjevnim mukama, prije no što je počeo tragati za nekim poznatim likom, Joe je po drugi put pomislio ne bi li valjalo podijeliti s nekim ovo što je doznao.
The Atheist Delusion Movie (2016) HD
Naprosto, smatram nevjerojatnim to što od svih mjesta na svijetu razgovaram baš s tim muškarcem iz Los Angelesa, mjesta gdje nikad nisam bila, mjesta gdje sam oduvijek sanjala otići, i želim doznati sve o njegovom životu. Dospio je do dna. Jesmo li ikad čuli za muškog šoping-holičara? Uočila je mjesto na kojem bi se mogla ispraviti, nalazilo se otraga, pokraj stražnjeg branika. Ili, možda bih se trebala izraziti svijet koji ne zna, jer nisam ja glupa, da sam Toddu dala svoj točan opis, nestao bi on prije nego što si rekao megabajt. Joe otiđe do otvorenih zadnjih vratiju. Jedva je uspjela otvoriti vrata u tom uskom prolazu. Ben i Sam sjede na kauču u pozadini, i ona se sledi, usta razjapljenih u šoku. On također gleda u izloge, diveći se košuljama, odijelima, želeći da ima više novca kako bi ih si mogao priuštiti, no ipak ne želeći s onim podjednakim žarom kao i Jemima, jer, napokon, on je muškarac, a muškarci ne dijele jednako oduševljenje odjećom kao i žene. Vide moje goleme grudi - osobito vražji građevinari, došlo je do toga da aktivno izbjegavam prolaziti pored bilo kakvih gradilišta - vide moj veliki, okrugli trbuh, bedra koja se pri hodu trljaju jedno o drugo.
[Hotel crna gora podgorica hilton|Ljetovanje u crnoj gori hoteli|Konkurs za posao 2018]
komentiraj (0) * ispiši * #
A klasa mercedes - Pronađite djevojku
Mercedes-Benz Klasa A nowe i używane na sprzedaż
Click here: A klasa mercedes
Svetslosne grupe, takođe su unapređene. Cobham, Surrey, UK: Brooklands Books. C klasa mi je gornji limit u veličini automobila, ali mi možda B klasa nekako više prija. Pogađate, ovaj koncept preuzet je od manjeg brata, A klase, sa kojim B deli vešanje, motore i menjače.
Oba przedsiębiorstwa, które dotąd konkurowały ze sobą w dziedzinie budowy silników oraz karoserii samochodów, zostały związane porozumieniem gwarantującym stabilność ekonomiczną. Auto w kraju jest od 2008 roku i cały czas użytkowane przez jednego właściciela. Im Zuge der Ähnlichkeit mit der neuen 2011 erschienenen Mercedes-Benz B-Klasse W246 basiert die neue nun auf der modularen Frontantriebsarchitektur statt auf der ehemals sandwichförmigen Bodengruppe. The First E-Klasse series was originally available as four-door , five-door , 2 door coupe and 2 door convertible.
Mercedes-Benz Klasa A nowe i używane na sprzedaż - Retrieved 2 April 2013.
Na tržištu je bio ponuđen u dvije karoserijske izvedbe, kao limuzina i karavan, koji je nedostajao kod modela 190, a bio je u ponudi kod glavnih konkurenata, i. Motori Motor Cilindri Snaga 1. Dobio je sportskiji izgled nego W202, a uvelike je podsjećao na. Ponovno je ponuđen kao limuzina i karavan, a je došao i nazvan Sportcoupe, namijenjen mlađim kupcima. Vrh ponude bio je AMG Model s V8 motorom od 367. Modeli pokretani benzincima 280 i 350 bili su dostupni i s pogonom na sva četiri kotača 4Matic, a oni se uz najjači 55 AMG serijski opremaju automatskim mjenjačem s pet brzina. Svi ostali modeli u serijskoj opremi imaju ručni mjenjač sa šest brzina, a gore navedeni automatski dostupan je kao dodatna oprema kod modela pogonjenih četverocilindarskim motorima dok oni sa šesterocilindarskim u opciji nude 7G-Tronic, automatik sa sedam brzina. U cijelom svijetu je bio jako popularan, a na njemačkom tržištu dugo drugi najprodavaniji auto, odmah iza. Zadnji model, nakon 630 tisuća primjeraka, je proizveden. Motori Verzija Motor Cilindri Snaga C 160 1. Dizajn je ponovno zasnovan na , a neki detalji i na. Po treći puta je u ponudi limuzina i karavan, dok je hatchback postao poseban model,. Po prvi puta je Mercedes kao opciju u limuzinskim modelima stavio Mercedesovu značku u masku automobila, kod opreme Avantgarde, dok su Classic i Elegance modeli zadržali tradicionalnu masku. Top model je 6. Motori Verzija Motor Cilindri Snaga C 180 KOMPRESSOR 1796 cc 16V R4 156 KS C 180 KOMPRESSOR BlueEFFICIENCY 1597 cc 16V R4 156 KS C 200 KOMPRESSOR 1796 cc 16V R4 184 KS C 230 2496 cc 24V V6 204 KS C 280 2996 cc 24V V6 231 KS C 350 3498 cc 24V V6 272 KS C 350 CGI BlueEFFICIENCY 3498 cc 24V direct injection V6 292 KS C 63 AMG 6208 cc 32V V8 457 KS C 200 CDI 2148 cc 16V CDI R4 136 KS C 200 CDI BlueEFFICIENCY 2143 cc 16V CDI R4 136 KS C 220 CDI 2148 cc 16V CDI R4 170 KS C 250 CDI BlueEFFICIENCY 2143 cc 16V twin turbo CDI R4 204 KS C 320 CDI 2987 cc 24V CDI V6 224 KS Facelift Avantgarde Novi facelift W204 generacije predstavljen je u ožujku 2011. Na faceliftu su izmjenjena prednja i stražnja svijetla te su one u LED-tehnici. Interjer je u potpunosti redizajniran. Kao i na prethodnoj generaciji u paketu opreme Classic je opremljena kromiranom rešetkom hladnjaka sa klasičnom zvijezdom, Elegance također, uz sve to ima još kromirane aplikacije i više modernih tehnologija u serijskoj opremi, dok Avantgarde dolazi s novim trokrakim volanom i integriranom trokrakom zvijezdom. Početna cijena u Njemačkoj iznosi 32. Novi motori troše puno manje goriva nego prethodni modeli.
Mercedes klasa A
Retrieved 7 July 2012. Godišnje prelazim između 20. A new NGT variant was added, which could burn either gasoline or. A DHL version of F-Cell was unveiled in FC EXPO 2008. Već standardna oprema B klase uključuje klima uređaj, centralno zaključavanje, elektirčne podizače prozora, kompletan set vazdušnih jastuka, ABS, ESP, BAS. Mercedes-Benz markets it as a sports compact tourer. Mercedes-Benz A-Class E-CELL 2010— The Mercedes-Benz A-Class E-CELL was introduced in September 2010 and debuted at the October. Auto z dokumentacją serwisową w ASO Mercedesa 4. Novi motori troše puno manje goriva nego prethodni modeli.
[Transice|Kako znati da mu je stalo|Oglasi brak i ozbiljne veze]
komentiraj (0) * ispiši * #
