Vido Bogdanović
20.09.2018., četvrtak
NAŠA KOŠULJA
|
Brzo smo preboljeli i nedavno sportsko razočarenje, ostali su tek ožiljci i materijala za generale poslije bitke. Ne namjeravam se prtit u nogomet, u to se malo ili nimalo razumijem, ali drago mi je kad, ko i u svakom sportu pa uostalom i drugim rabotama, mladi ljudi temeljem truda, zalaganja, osobnog ulaganja postižu zavidne rezultate. Nema velikih uspjeha bez tankera uloženog znoja i svakodnevnih napora. I zato mi je iskreno drago kad bilo tko od tih mladih ljudi uspije. Iza svih tih uspjeha leže različite životne priče koje bi mogle biti podloge za uspješne i zanimljive filmove. Mnogima su ovakve sportske predstave poligoni za ispoljavanje, da ne rečem ispaljivanje nemjerljivog nacionalnog naboja, toliko snažnog, mogli smo se nedavno uvjerit, da mnoge, gotovo sve, od aerodromskog radnika do predsjednice države, uvede u nešto što izgleda ko opsjednutost, kolektivna. Dobro, možda tako treba bit! Ne kažu zaludu neki da su sportski megdani nastavci ili produžene ruke politike, ili možda vojnih bojni. Ako je tako, a jes tako, velika većina naših sugrađana sportske aktivnosti, pa i uspjehe i neuspjehe, smatra pitanjima od prvorazrednog nacionalnog značaja čemu pridaju ogromnu važnost što potvrđuju i političke elite koje se ne propuštaju ogrebat o svaki pa i najmanji sportski uspjeh državnih vrsti. Možda pojam ''državna'' vrsta ili reprezentacija nije najprecizniji, preciznije bi možda bilo ''nacionalna'' vrsta koju uz domoroce činu i naši iz susjednih, dalekih pa i prekooceanskih zemalja. Običaj je u sportu, ko i u ratu, opremit sportaše tako da se razlikuju od protivnika, da ne rečem neprijatelja. Ko i u ratu, ekipa je uniformirana, obučena u istu opravu koje u sportu zovemo dresovima. Osim vizualne privlačnosti, običaj je da dresovi, ili odore, ili uniforme, zovite ih kako oćete, ukazuju svojim dizajnom i na pripadnost ekipe. U ovom slučaju nacionalnu pripadnost. Ako govorimo o nacionalnim ili državnim vizualnim simbolima onda su to svakako zastava i grb. Za Hrvatsku i Hrvate tu nema dvojbe, to je crveno-bijelo-plavo i crveno-bijeli kvadratići koje uporno zovemo kockicama što trepereći na tkanini podsjećaju na plamićke. Vjerojatno odatle i naziv ''Vatreni''? I onda nacionalna vrsta na službeni međudržavni sportski megdan istrči u crnim majicama i bijelim mudantama, ko da su zaboravili donji dio dresa? Koga oni predstavljaju, osim samih sebe? Što predstavlja crna boja na prsima nacionalnih junaka? Znam da to nije prvi put, strah me je da nije ni zadnji. Osim što čisto vizualno to izgleda ružno u bogatstvu raznobojne sportske arene, crno dizajnirani dresovi pobuđuju i neke druge (pri)misli i osjećaje. Znam da će mnogi odgovorit, pa crno je tek boja koja uostalom nije zabranjena, boja ko boja. I jest boja, i nije zabranjena. I nije slučajna! Šalje jasnu poruku i podsjeća na neka mračna vremena i zločeste ideje i djela. Nogometni znalci će me upozorit da postoje pravila, da domaćin prvi bira dres, da se zbog televizijskih prijenosa ekipe moraju dobro razlikovat na ekranu itd., itd. Ali neće reć da sami prijavljujemo nekoliko opcija službenih dresova za neko natjecanje iz kojih se onda odabiru dresovi za pojedinu utakmicu. Neko naš je među službene dresove ubacio i crni. Neka se nađe. Ne treba inzistirat, nitko od protagonista neće otvoreno i javno objasnit zašto baš crni i koga ili što ta crna boja predstavlja. I zašto je na majici prekrila sad već jedva vidljive kvadrate koji su ostali šporko modri? Što je naručitelj takvog dezena htio poručit, odnosno što još uvijek poručuje pretvorivši najuspješniju hrvatsku sportsku vrstu u političko-ideološki bilbord? Sportske organizacije, ko uostalom i brojne druge organizacije i institucije ponašaju se ko države u državi. Neke, prčevito uz zaštitu svojih međunarodnih asocijacija i šefova ne ustručavaju se nadglasavati sa službenim institucijama Republike Hrvatske poručujući da se politika nema što prtit u sport. Osim osiguranja dostatne infrastrukture i solada za isti taj sport kojim autonomno upravljaju raznrazni šerifi ili kumovi. Kojima je istovremeno sasvim normalno da se oni, uključujući i cijele organizacije kojima (zlo)upravljaju izravno miješaju u politiku. Osim što sebe deklariraju etalonom, osnovnom mjerom domoljublja (ma što to bilo) ne ustručavaju se aktivno sudjelovat u promoviranje konkretnih političkih ideja ili programa. Slijedeći svoju muzičku maskotu, pjevača balkanskog roka koji kroz takozvanu domoljubnu liriku promovira, poziva na i okuplja sljedbenike sasvim konkretnog političkog programa koji je, usput rečeno, nespojiv i suprotan opće prihvaćenom demokratskom i europskom određenju suvremene hrvatske politike (ili bi trebo bit?), vlastodršci sportske države u državi precizno slijedeći stihove ………. Onu istu našu košulju pripremi na tavan je stavi, za mene je spremi bice ona opet i sinu po mjeri kao sto je bila mom djedu i meni ………… na šufetu pronalaze tufinavu domoljubnu boju za otmjene reprezentativne dresove svjesni jasne političke poruke kojom beskrupulozno pljuvaju u lice svima koji bi rađe punim plućima nastavili u dvaesiprvo stoljeće umjesto vraćanja u glib i užase dvadesetoga. Da ne bi bilo zabune, ispod prošlostoljetne tmice još uvijek se pritajeno naziru, sad više ne crveni, hrvatski kvadrati. Ali to nije sve! Poručuju da zatvore prozore oni kojima to smeta! Prozore u sebe doma!?! Mnogi su ih nažalost krivo razumjeli pa su zatvorili vrata autobusa, za sobom ……….. |
- 22:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
05.09.2018., srijeda
STIGLO JAJCE NA PRIGANCE
|
Nevjerovatno je koliko smo generali nakon boja, pametujemo i sve znamo, ili ipak ne znamo? Barem ne znaju oni od kojih se zbog društvenog položaja i utjecaja očekuje da znaju. Ali ne, obično ne znadu što bi trebalo činit već se tek trude bit kontra. Iako je godinama i slijepcu bilo jasno da je Todorićevo carstvo na staklenim nogama te nakon što se smeće iz dana u dan melo pod tapit, sad odjednom svi pametni, predlažu ovo i ono, protiv su ovega i onega. I užasavaju se činjenice da će ruski kapital i politika sad imat presudni utjecaj u nacionalnom trgovačkom lancu. A niko, ama baš niko se nije pito zašto je ruska banka posuđivala solde nekome za koga je bila sigurna da ga neće moć vratit. Posuđivala ga je iz jednostavnog razloga - da bi preuzela kontrolu, veću ili manju, nad zonom svog interesa. I što ćemo sad? Ništa! Promatrat iz prikrajka prepucavanje ruske i američke ambasade oko utjecaja u Hrvatskoj, čitaj: regiji. Ili demografija? U početnim razredima osnovne škole spozna se razlika među brojevima. Pa budali je moglo bit jasno da zajednica polako ili brzo, ali zasigurno izumire ako je ustrajno broj umrlih veći od broja rođenih. Ukazivali su neki na problem ali uglavnom ostajali ignorirani od javnosti i politike. E kad je klizanje u propast preraslo u nezaustavljivo urušavanje, sad se svi zabrinuli i nude uglavnom model rodi pa ćemo ti platit za spašavanje nacije. Da nije tragično mogli bi se zajebavat na sto načina kako privolit Hrvatice da odustanu od kontracepcije i češće se dadu ljubit ……., a Hrvate da se ostavu nogometa, kladionica, boča, lova i ribanja te da se uhvate svojih i tuđih žena. U zajebanciju na nacionalnoj razini uključila se čak i bivša ministrica i saborska zastupnica predlažući populacijske strujne redukcije. I tako od problema do problema, od prepreke do prepreke stalno se vraćamo na što bi bilo da je bilo umjesto da barem nešto osmislimo i provedemo za unaprijed, a ne unazad. Najsvježiji slučaj su penzije i penzioneri. Opet stara priča. Već dva i po desetljeća nekontrolirano i nekritički raste broj onih koji postaju korisnici mirovinskog fonda, mnogi bi se mogli nazvat ''mirovinski rentijeri'', a pada broj onih od čijih bi uplata fond trebo opstojat i funkcionirat. Negativni natalitet i sve brojnije iseljavanje vode ukupno stanje prema katastrofi. Nije da nisu neki kroz sve ovo vrijeme upozoravali na neodrživost sustava, ali političke elite, i ove i one, na čelu s prvim nebeskim susjedima, Hrvatskim saborom nisu iznašli sistem kako riješit problem i jureći vlak vratit u šine. A oni, gle sranja, saborski zastupnici koji nijesu učinili ama baš ništa korisnoga u svom elitističkom političkom djelovanju, koncenzualno su sebi osigurali najviše povlaštene penzije. I kad je već dogorilo do nokata mudraci na vlasti predlažu razbit penzionerske kasice prasice pa novce koji bi trebali imat imenom i oibom poznate vlasnike preraspodijelit kako bi barem donekle odgodili kolaps cijelog sustava. A što govori kontra elita? Ne predlaže ništa osim što je protiv prijedloga elite na vlasti. Protiv je zato jer joj je funkcija bit protiv. Da su na vlasti možda bi i oni sami došli na istu ili slično genijalnu ideju? Predaleko bi nas odvelo ako bi sad u detalje secirali penzionerski problem, potrošili bi puno vremena i uglavnom ne bi saznali ništa novo. Plakanje za prolivenim mlijekom nikome neće pomoć, treba se okrenut drugim načelima i pokušat potpuno drugačije postavit mehanizme financijske skrbi starijih i najstarijih, i ne samo financijske. Za početak, lako ćemo se složit da je postojeći mirovinski sustav nepravedan, odnosno nepravičan. Ogroman broj ničim zasluženih povlaštenih mirovina, i po vremenu i po iznosu, a na drugoj strani puno veći broj sirotinjskih crkavica (koje se ne smiju zvat mirovinama) nedovoljnih za preživljavanje dovoljan je pokazatelj licemjernosti (anti)principa tzv. međugeneracijske solidarnosti. U reformi mirovinskog sustava treba se vodit upravo pojmom SOLIDARNOSTI po načelu da ukupna zajednica treba osigurat osnovnu financijsku skrb za svoje članove treće životne dobi. Kako? Pa jednostavno da ne može bit jednostavnije. Svaki aktivni državljanin Republike Hrvatske stiče pravo na solidarnu starosnu penziju s recimo navršenih 65 godina. Solidarne mirovine se isplaćuju iz državnog proračuna u jednakim mjesečnim iznosima. Iznos solidarne mirovine na godišnjoj razini utvrđuje Sabor donošenjem proračuna. Što je to aktivni državljanin Republike Hrvatske? Pa osoba koja je državljanin RH te koja stalno prebiva na području RH. Prijelazno razdoblje za izjednačavanje penzija je 4-5 godina. Potpuno se dokidaju povlaštene penzije, a na vlasti je da odredi kako i koliko će se određivat invalidnine, naknade za ratno junaštvo, socijalne naknade, sportske uspjehe i brojna druga slična primanja koja su ugurana u mirovine i koja se sad dijelom alimentiraju iz tzv. mirovinskog doprinosa iako s mirovinama nemaju nikakve veze. Ne treba ni napominjat da ne postoje prijevremene penzije te da se na bilo koji način ne smije dopustit posebno nagrađivanje umirovljenih sabornika. Zbog sranja u koje su nas doveli oni bi čak trebali plaćat penale umjesto primat mjesečno oko 9 i po tisuća kuna mirovine u prosjeku. Znam da će sad brojni graknut da to ne može, da su to stečena prava, da su oni godinama uplaćivali u mirovinski fond, da će to past na Ustavnom sudu …….. čut ćemo bezbroj bla-bla argumenata, ali nitko ne prihvaća jednostavnu činjenicu da novaca koje smo godinama, neki više neki manje uplaćivali u MIO fond te iz kojega bi trebali po samo birokraciji jasnim pravilima dobivat penziju, jednostavno više nema, budimo jasni i glasni, LOVE NEMA, papala maca. Kako nema love nema ni stečenih ni ustavnih prava, a što se tužakanja tiče najbolje da se tuže vodovodu. Uostalom i sad se mirovine dijelom alimentiraju iz državnog proračuna, kažu oko 17 milijardi kuna godišnje što je oko 44% ukupnih mirovina. Prema tome, tek oko 56% sredstava se namiče iz doprinosa međugeneracijske solidarnosti, a ostatak iz svih ostalih proračunskih sredstava. E pa zašto bi neko ko je radio dvadesetak godina mogo imat penziju deset, dvaes tisuća kuna, a neko ko je crnčio četrdeset ili četrdeset i pet godina u tri smjene tek dvije, tri hiljade. Mogu li to objasnit na Ustavnom sudu? Da ne spominjem brojne konkretne primjere nepravičnosti iz stvarnog, a ne virtualnog života koji su posljedica bastardanog mirovinskog sistema kojega je više jednostavno nemoguće održat, a kamoli popravit i upristojit. Obavezni mirovinski doprinos se ukida, a osim državne solidarne mirovine koja je za svakoga ista država svojom regulativom osigurava zainteresiranim pojedincima slobodno investiranje viška osobnih sredstava u dodatnu mirovinu kroz razno razne mirovinske fondove, životna osiguranja i slične kombinacije zdravstvene, mirovinske i životne štednje. Ali pod osnovnim uvjetom, takvo mirovinsko investiranje je potpuno dobrovoljno i nije obavezno. Uostalom, zašto netko ne bi viškom svojih sredstava kupovo dionice, nekretnine, investicijsko zlato (nema PDV-a), umjetnine, old tajmere i na taj način sebi osiguro dodatne prihode u starosti. Obvezni mirovinski fondovi kako ih zovu 2. i 3. stup prestaju biti obvezni, postaju dobrovoljni i korisnici-investitori-umirovljenici SVOJIM sredstvima raspolažu sukladno međusobno ugovorenim odnosima. U drugoj ili nekoj kasnijoj fazi razvitka sistema može se razmišljati o uvođenju imovinskog cenzusa na način da osoba koja posjeduje znatnu imovinu što ja znam kolike vrijednosti nema pravo na solidarnu penziju. Ali to je triki pitanje koje za sobom povlači nepotrebno administriranje bez jasnog konačnog efekta. Uostalom, imućni pojedinci najviše i pune proračun kroz brojne poreze temeljem svojih osobnih i poslovnih aktivnosti pa neka im se dio i vrati kroz solidarnu mirovinu. U uređenju međusobnih odnosa između korisnika i fondova (čitaj: banaka) država propisuje pravila igre i kroz svoje institucije štiti korisnike. Kolika bi bila takva mirovina. Pa recimo u ovim uvjetima to bi bilo od 2 tisuće sedamsto do 3 tisuće kuna mjesečno time da bi iznos vremenom rastao budući bi se broj primatelja smanjivao jer nekad treba i umrijet, a zatvorili smo dotok prijevremenih penzionera. I još nešto. Ovim na određeni način ukidamo pojam penzioner ili umirovljenik. Nema više odlaska u mirovinu. Nema skupljanja dokumentacije i kopanja po arhivima kako bi se sklepalo rješenje o odlasku u penziju. Jednostavno, osoba koja navrši recimo 65 godina postiže pravo na državnu solidarnu penziju primanje koje nije uvjetovano radnim statusom, imovinskim stanjem, zdravstvenim stanjem i slično. Pojedincima u dobroj formi starijim od 65 godina nitko ne brani da i dalje rade bilo samostalno bilo nesamostalno uz obvezu uplaćivanja fiskalnih obveza temeljem propisa kojim se uređuju radni odnosi koje također treba premodelirat. Kako ovo provest? Referendumaši bi odmah pokrenuli akciju za skupljanje potpisa za provođenje nacionalnog referenduma za ili protiv ovakvog sustava solidarnih penzija. I time pokrenuli još jedan cirkus koji obično ne poluči ništa. Postoji jednostavnije i besplatno rješenje. Politička stranka ili stranke koje shvate i prihvate opravdanost uvođenja ovakvog sistema nacionalne solidarnosti, prijedlog trebaju sustavno razradit i nosit ga kao ključni element svojih predizbornih programa. Ukoliko građani na izborima prihvate ovakav model te daju odgovarajuću i dostatnu podršku opciji ili opcijama koje ga zagovaraju i obećavaju provest u razumnom roku, ne preostajte ništa drugo do po preuzimanju vlasti izmijenit zakone i propise koji reguliraju umirovljeničku problematiku. Pa ako treba doradit i Ustav i u njega unijet ustavne odredbe o državnoj solidarnoj mirovini. Pa neka se onda tužu Ustavnom sudu. Sigurno će se najviše protiv ovakvog modela bunit oni koji imaju visoke penzije po raznim osnovama. Mnogi od njih bez ikakvog opravdanja. Odgovor na njihovo protivljenje je jednostavan budući su iz viška prihoda prije penzije i iz penzije mogli dovoljno uštedjet mogu gotovo bezbolno preživjet ujednačavanje penzija. Što činit s mastodontskom administracijom mirovinskog fonda? Budući njihov posao sad mogu odrađivat dva malo jača kompjutora u suradnji sa središnjim registrom stanovništva (kad se napravi) i državnom riznicom, velika većina mirovinskih činovnika je nepotrebna. U razdoblju usklađivanja mirovina dio će imat posla, a za ostatak će se pobit poslodavci koji bezuspješno traže konobare, kuhare, recepcionere, sobarice, šofere, zavarivače, cjevare, vodoinstalatere, armirače, tesare i još mali milion zanimanja. Svak će moć pronać ono što mu odgovara umjesto sjedanja u pretrpanim kancelarijama radeći poso koji uistinu nikome ne koristi osim njima samima. Umirovljenički problemi nisu jedini sustavni problem hrvatskog društva te njegovo sređivanje neće nužno razriješit ukupno stanje uvjetovano brojnim problemima. Treba se uhvatit promjena i u drugim područjima kako bi pomalo krenuli prema boljim vremenima. Sustavnim promjenama treba težit jednostavnim rješenjima i procedurama koje neće nepotrebno opterećivat rad i stvaranje novih vrijednosti te omogućit svima koji žele stabilno i komodno živjet od svog rada da ostanu u Hrvatskoj ili se čak vrate ako su već zbrisali. A bit će raspoloženi i češće se ljubit i podizat veći broj djece. Bez da im neko gasi svjetlo. |
- 12:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||