Vido Bogdanović
20.09.2018., četvrtak
NAŠA KOŠULJA
|
Brzo smo preboljeli i nedavno sportsko razočarenje, ostali su tek ožiljci i materijala za generale poslije bitke. Ne namjeravam se prtit u nogomet, u to se malo ili nimalo razumijem, ali drago mi je kad, ko i u svakom sportu pa uostalom i drugim rabotama, mladi ljudi temeljem truda, zalaganja, osobnog ulaganja postižu zavidne rezultate. Nema velikih uspjeha bez tankera uloženog znoja i svakodnevnih napora. I zato mi je iskreno drago kad bilo tko od tih mladih ljudi uspije. Iza svih tih uspjeha leže različite životne priče koje bi mogle biti podloge za uspješne i zanimljive filmove. Mnogima su ovakve sportske predstave poligoni za ispoljavanje, da ne rečem ispaljivanje nemjerljivog nacionalnog naboja, toliko snažnog, mogli smo se nedavno uvjerit, da mnoge, gotovo sve, od aerodromskog radnika do predsjednice države, uvede u nešto što izgleda ko opsjednutost, kolektivna. Dobro, možda tako treba bit! Ne kažu zaludu neki da su sportski megdani nastavci ili produžene ruke politike, ili možda vojnih bojni. Ako je tako, a jes tako, velika većina naših sugrađana sportske aktivnosti, pa i uspjehe i neuspjehe, smatra pitanjima od prvorazrednog nacionalnog značaja čemu pridaju ogromnu važnost što potvrđuju i političke elite koje se ne propuštaju ogrebat o svaki pa i najmanji sportski uspjeh državnih vrsti. Možda pojam ''državna'' vrsta ili reprezentacija nije najprecizniji, preciznije bi možda bilo ''nacionalna'' vrsta koju uz domoroce činu i naši iz susjednih, dalekih pa i prekooceanskih zemalja. Običaj je u sportu, ko i u ratu, opremit sportaše tako da se razlikuju od protivnika, da ne rečem neprijatelja. Ko i u ratu, ekipa je uniformirana, obučena u istu opravu koje u sportu zovemo dresovima. Osim vizualne privlačnosti, običaj je da dresovi, ili odore, ili uniforme, zovite ih kako oćete, ukazuju svojim dizajnom i na pripadnost ekipe. U ovom slučaju nacionalnu pripadnost. Ako govorimo o nacionalnim ili državnim vizualnim simbolima onda su to svakako zastava i grb. Za Hrvatsku i Hrvate tu nema dvojbe, to je crveno-bijelo-plavo i crveno-bijeli kvadratići koje uporno zovemo kockicama što trepereći na tkanini podsjećaju na plamićke. Vjerojatno odatle i naziv ''Vatreni''? I onda nacionalna vrsta na službeni međudržavni sportski megdan istrči u crnim majicama i bijelim mudantama, ko da su zaboravili donji dio dresa? Koga oni predstavljaju, osim samih sebe? Što predstavlja crna boja na prsima nacionalnih junaka? Znam da to nije prvi put, strah me je da nije ni zadnji. Osim što čisto vizualno to izgleda ružno u bogatstvu raznobojne sportske arene, crno dizajnirani dresovi pobuđuju i neke druge (pri)misli i osjećaje. Znam da će mnogi odgovorit, pa crno je tek boja koja uostalom nije zabranjena, boja ko boja. I jest boja, i nije zabranjena. I nije slučajna! Šalje jasnu poruku i podsjeća na neka mračna vremena i zločeste ideje i djela. Nogometni znalci će me upozorit da postoje pravila, da domaćin prvi bira dres, da se zbog televizijskih prijenosa ekipe moraju dobro razlikovat na ekranu itd., itd. Ali neće reć da sami prijavljujemo nekoliko opcija službenih dresova za neko natjecanje iz kojih se onda odabiru dresovi za pojedinu utakmicu. Neko naš je među službene dresove ubacio i crni. Neka se nađe. Ne treba inzistirat, nitko od protagonista neće otvoreno i javno objasnit zašto baš crni i koga ili što ta crna boja predstavlja. I zašto je na majici prekrila sad već jedva vidljive kvadrate koji su ostali šporko modri? Što je naručitelj takvog dezena htio poručit, odnosno što još uvijek poručuje pretvorivši najuspješniju hrvatsku sportsku vrstu u političko-ideološki bilbord? Sportske organizacije, ko uostalom i brojne druge organizacije i institucije ponašaju se ko države u državi. Neke, prčevito uz zaštitu svojih međunarodnih asocijacija i šefova ne ustručavaju se nadglasavati sa službenim institucijama Republike Hrvatske poručujući da se politika nema što prtit u sport. Osim osiguranja dostatne infrastrukture i solada za isti taj sport kojim autonomno upravljaju raznrazni šerifi ili kumovi. Kojima je istovremeno sasvim normalno da se oni, uključujući i cijele organizacije kojima (zlo)upravljaju izravno miješaju u politiku. Osim što sebe deklariraju etalonom, osnovnom mjerom domoljublja (ma što to bilo) ne ustručavaju se aktivno sudjelovat u promoviranje konkretnih političkih ideja ili programa. Slijedeći svoju muzičku maskotu, pjevača balkanskog roka koji kroz takozvanu domoljubnu liriku promovira, poziva na i okuplja sljedbenike sasvim konkretnog političkog programa koji je, usput rečeno, nespojiv i suprotan opće prihvaćenom demokratskom i europskom određenju suvremene hrvatske politike (ili bi trebo bit?), vlastodršci sportske države u državi precizno slijedeći stihove ………. Onu istu našu košulju pripremi na tavan je stavi, za mene je spremi bice ona opet i sinu po mjeri kao sto je bila mom djedu i meni ………… na šufetu pronalaze tufinavu domoljubnu boju za otmjene reprezentativne dresove svjesni jasne političke poruke kojom beskrupulozno pljuvaju u lice svima koji bi rađe punim plućima nastavili u dvaesiprvo stoljeće umjesto vraćanja u glib i užase dvadesetoga. Da ne bi bilo zabune, ispod prošlostoljetne tmice još uvijek se pritajeno naziru, sad više ne crveni, hrvatski kvadrati. Ali to nije sve! Poručuju da zatvore prozore oni kojima to smeta! Prozore u sebe doma!?! Mnogi su ih nažalost krivo razumjeli pa su zatvorili vrata autobusa, za sobom ……….. |
- 22:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||