Vido Bogdanović
05.11.2016., subota
MISTIFIKACIJA STRADUNA
|
Nikad nijesam Stradun nazvo Placom. Nikad nijesam reko da idem na Placu, vidimo se na Placi, bit ću na gornjoj bandi Place. A rijetko sam ili nikad čuo od nekoga da u razgovoru za Stradun rekne Placa. Jeziko znalci kažu da naziv 'Stradun' dolazi od strane riječi koja bi se najbliže mogla prevest kao 'uličetina'. E sad ne znam je li se pod 'uličetinom' smatra velika ulica ili bi 'uličetina' trebalo značit prosta, neuredna, divja ulica? U svakom slučaju, otkad znam za sebe, glavnu ulicu u Gradu, najljepšu ulicu u Gradu, uvijek nazivam Stradunom i uvijek prepoznavam kao Stradun. Stradun je zasigurno tisućljetni svjedok života Dubrovnik, bez obzira je li nasuti morski rukavac ili popločana pješčana batala, sve, ama baš sve važnoga što se događalo u Gradu svjedočilo se na Stradunu. Ulica se vjerojatno kroz stoljeća i različito zvala, sad je krasu kamene ploče s uklesanim natpisima Placa. Ali kao što sam već spomenuo, malo tko se na taj naziv i na te ploče osvrće. Stradun je za mene ulica pružena od vrata od Pila pa do vrata ispod zvonika, ili obrnuto. Ulica za koju mnogi misle, i griješe, da je ravna, horizontalna. A ona na Širokoj ima sljeme i pada prema zvoniku na istok i prema Pilama na zapad. Često sam u prilici pročitat ili čut da neki i prostor između Vijećnice, Dvora i Katedrale također nazivaju Stradunom. Pa se održava misa na Stradunu umjesto ispred Gospe ili Dvora, pa klape pjevaju na Stradunu, a one ispred Dvora itd., itd. Neću se igrat povjesničara ili povjesničara umjetnosti ili arhitekture ali je nedvojbeno da nam je povijest nakon velike trešnje Stradun ostavila kao jedinstveno uređeni prostor omeđen gotovo unificiranim zgradama od kojih odskače tek zgrada banke s gornje bande kojom je investitor ili graditelj očito rješavo neke svoje komplekse. Nakon što je Stradun probijanjem puta iza Minčete prestao biti glavni kolni put između istoka i zapada, kaldrma po kojoj su se vukle karavane, mazge, konji i magarci, kari i kočije, nakon što Stradun prestaje biti blatna i šporka 'uličetina' počinje se uređivat i dotjerivat te pomalo postaje kucavica svekolikog življenja u Gradu. Zgrade sa svijeh strana osim zvonika i vrata ispod zvonika ostaju gotovo iste, uz neke promjene u potkrovljima i na krovovima, popločenje se nekoliko puta mijenja i imamo Stradun kakav znamo i kakav pamtimo. Neki ga volu praznog po kiši, neki vrelog pod ljetnim suncem, neki s procesijom, neki ujutro, neki pred veče, neki punog ljudi, neki s dva zaljubljena para pred zoru. Uslikan je i naslikan Stradun milijun puta, ma što milijun, više nego milijardu puta. Sa svake strane, odozgo i odozdo, i sa samog pločnika i sa zidina ……. nebrojeno puta. Stradun je i opjevan i opisan, Stradun je posto neizbrisivi marker naše memorije. Svima se nama dogodilo nešto nezaboravno na Stradunu, barem jedanput. Mnogi mu tepaju kao svojo saloči ili taraci. Je li neko pametan nekad vizionarski htio da Stradun izgleda baš ovako, impresivno? Nemam pojma. Mislim da nije, čini mi se da je Stradun ovaki ispo slučajno. Jednostavno, dogodio se kao posljedica umijeća življenja ljudi koji su njime hodili, na njega izlazili i preko njega prolazili, oko njega i na njemu živjeli, i po njemu ih mrtve odnosili. Nama je Stradun posto svakidan, osto je nešto što se podrazumijeva. Što je vazda bilo tu i što tako treba ostat do vijeka. Pokušavali su mnogi Stradun još uljepšat i ukrasit, vješali su ovake i onake ferale, postavljali na kono kandelabre, pituravali fasade u ulicama u razne boje, maškaravali Divonu, vješali svakojake zastave, rastezali girlande i raznobojne žaruljice, činili volte od lovorike i ljutijeh naranača, stavljali prave i umjetne bore, vješali svjetleće Betleheme po mirima, donosili medvjede i jelene šarene i svjetleće, kitili fontane i palili svijeće, postavljali anđele od žice, rastezali strate ……… i na koncu svi smo bili najsretniji kad bi se kićenje skinulo i kad bi Stradun osvanuo blistavo umiven kišom u svoj svojoj jednostavnoj savršenosti. Jedino su mu stendali bili mjera. Onako vitki uprti u nebo ko da se natječu sa zvonicima sljubljeni s kantunima ulica koje izlaze na Stradun dostojanstveno prateći procesiju koja nam prohodi jednom na godište. Ne znam, ali kad razmišljam o Stradunu jednostavno ne mogu izbjeć riječ 'minimalizam'. Često sam u nastojanjima za izać kroz vrata od Pila svjedočio izrazima lica brojnih posjetitelja koji bi nakon spuštanja niz Meštrovićeve skaline ostali zatečeni prizorom koji bi se pred njima otvorio kao u kakvoj čaroliji. Stradun nastavlja bit kucavica jednog novog života. Osovina oko koje se okreću naprave za proizvodnju solada. Kad treba, Stradun postaje kazališna pozornica, onda opet koncertni stejđ, pa filmski set, malo po malo pa izložbeni prostor, po svakidan je butiga i betula nakon što se preko njega doveze sve što Gradu treba i odveze što je suvišno. Stradunom se svetkuje u procesijama, ali se na Stradunu i smeće odlaže i kupi. Stradunom se Grad popravlja i gradi. Ko da Stradun drži cijeli Grad na svom nejakom svodu ispod kojeg odvodi obilne kišne i otpadne vode. Nova vremena polako gasu život u Gradu. Sve manje ljudi živi u Gradu u kojemu se malo ili ništa ne stvara. Grad je stvoren i gotovo. Tu se nema više što dodavat. Sad ćemo prodavat pogled na Grad, fotografiju u Gradu, sladoled s pogledom na zvonik, kineski magnet sa siluetom Minčete, tišert sa slikom Porporele, crni rizot od argentinskih oliganja, neočišćene prigane gavune, holandsku točenu pivu, međunarodni fruti di mare, kapučin od 5 eura, blagoslov od zlatnoga čovjeka, izvorni dubrovački kebab, picu ala pomet, papagaje iz Dubrave ……….. Stradun je, ne htijući, postao središte novovjekog turističkog vašara u kojemu se nemilosrdno nastoji unovčit svekoliko nataloženo naslijeđe. Od Grada se uzima i prodava sve, a ne vraća mu se ništa. U svojoj gramzivosti novovjeki Dubrovčani zaboravljaju da sve u životu i na svijetu ima svoju supstancu, supstancu koju treba održavat i čuvat, a ne beskrupulozno iskorištavat i prodavat. Što će se dogodit kad tu supstancu u potpunosti potrošimo? Nakon sezonskog privida života u gradu, nakon što otplovi posljednji kruzer i isprazni se zadnji kongres, a sezonci se vrate u svoje slavonije, odjednom postanemo svjesni mrtvila u Gradu. Nakon što odu svi oni koji nisu dio živog Grada, Grad postane pustinja, zimska pustinja. Mokar, turoban, napušten, prazan, kao da je obeščašćen i ostavljen. Pokušava se taj životni privid ili privid životnosti produžit i izvan sezone, preko zime. Ovaj put se za uprizorenje života u zamrlome Gradu koriste domaći glumci i statisti. Budući u Gradu nema dovoljno živoga svijeta potrebno je u Grad privuć i dovest žive ljude sa strane. Najlakše ih je privuć gdje ako ne na Stradun. Ko čarolijom će se ljetni vašar pretvorit u zimski. Vidjeli smo kako je to lani izgledalo. Simpatično. Svi smo se sjatili na Stradun, autobus je bio mukte, moje parkiralište u Gružu također, na Stradunu šušur, sreli smo neke poznate face, provali smo kobasice i bakalar, popili dvije-tri pive, ocjenjivali kuhano vino, slikali se na medu i u sanjkama, čudili se snijegu s Luže, i, …..i, ….. i to je to. I tako nekoliko puta. Odigrali smo svoje role u oživljavanju Grada, kobasice su bile ok, pogotovo u onoj lijevoj kućici, u vinu fali garofalina, bakalar tako-tako, malo previše patata, slike s medom su u ajfonu, i jedva smo stigli doma na zahod. A Grad, kakav je bio, takav je i osto. Uglavnom obamro. Možda smo mi ili neki od nas malo živnuli, ali Grad sigurno nije. Potaknuti prošlogodišnjom uspješnošću i spremnošću brojnih sudionika uprizorenja oživljavanja Grada u zimsko doba za novo sudjelovanje, ove godine je najavljivana još velebnija predstava. Više kućica, više lokacija, više sadržaja, više, više, više ……. života. I odjednom puf!!! Pukla lopta, raspo se tim. Stigla vijest iz Zagreba, navodno iz Ministarstva kulture da se ne dozvoljava postavljanje kućica u kojima bi se pripremala hrana na Stradun već na Zelenu placu i neke druge lokacije. Reakcija gradske Vlasti je da onda neće bit feste nikako. I gotovo. Ne razumiju ovi u Zagrebu što je Stradun. Trebali su doć lani pa bi znali. Na Stradunu sve u svjetlu i valceru, a čim uđeš u bilo koju ulicu ko da upadneš u tintu, mrak i tuga. Ili Stradun ili ništa! Budući sam prepoznat ko medo splačinar koji voli strit fud nadam se da će Vlast ipak nać načina odradit plan. Kažu da nije baš skladno jest po putu, ali što mogu kad je to jače od mene. Ne mogu proć pored Mlinara na Stradunu bez da maznem barem jedan burekčić. Mišljenje konzervatora, onako kako je napisano meni je bez veze. Ali o tom po tom. Ni lani ni ove godine mi nešto nije jasno. Nikako mi nije jasno zašto je potrebno dovozit i montirat montažne ugostiteljske objekte koji ne zadovoljavaju osnovne tehničke i sanitarne uvjete u sredinu gdje postoji više od 200 (slovima: dvjesto) ugostiteljskih objekata s urednim papirima? Nije li se moglo animirat 15 do 20 ugostiteljskih objekata uz i okolo Straduna da prilagode svoju ponudu ''Božičnom ozračju'' (čitaj: kobasice, kuhano vino, kobasice, bakalar, prikle)? Zašto dovodit konkurenciju onima koji cijelu godinu plaćaju sve dažbine i ne omogućit im da i oni malo živnu pro Božića? Drago mi je da je Dubrovnik dobio nekoliko godišnjih turističkih priznanja, među ostalim i Šampion turizma, ali nije mi jasno kako je to moguće kad još uvijek u središtu šampionskih turističkih zbivanja nema odgovarajućeg zahoda? Kako netko ili nešto može bit šampion turizma a nemaš đe poć se popiškit ili pokakit? Da ne spominjemo invalide ili malu djecu?? E sad, u sredinu gdje nemamo zahod dovodimo dodatne ugostiteljske objekte oko kojih bi se trebalo jest i pit. I što onda? Što bi trebali oni kojima je dovedena konkurencija u Grad činit? Afitavat zahode koji su i tako manjkavi? Ili prihvatit da se koriste mračne uličice ko opn er zahodi? Razumljiva je zabrinutost konzervatora za ispuštanje zamašćenih otpadnih voda u kanalizaciju koja je nota bene prvorazredno kulturno dobro, ali nažalost to rade selektivno. Ako su toliko zabrinuti za masno onečišćenje dubrovačke stare kanalizacije onda bi trebali odmah ili barem za par dana potpuno zabranit ugostiteljsku djelatnost u Gradu. Uz sve napore koje ugostitelji čine, uz sve mastolove i slične izmišljotine dio masnoća zajedno sa sapunima i ostalim onečišćenjima završi u kanalizaciji koja je gotovo potpuno zatrpana mješavinom šuta, pijeska, građevinskog otpada, komunalnog smeća u kombinaciji s prethodno spomenutim kuhinjskim otpadnim tekućinama. Uostalom, kako bi to masnoće iz kućica štetile kamenu i kanalizaciji na Stradunu, a ne bi na Gundulićevoj poljani nekad poznatoj kao Zelena placa? Ako već postoji problem ugostiteljskih kućica, onda je to pitanje za Ministarstvo zdravstva, a ne Ministarstvo kulture. Jesu li kućice ugodne oku ili nijesu, to je pitanje osobnog i kolektivnog (ne)ukusa. Nekome se sviđaju nekome ne sviđaju. Da su organizatori maštoviti - nijesu. Prekopirali su iste baračice što se vidu po svim vašarima. Da su dubrovačke - nijesu! Ali su privremene, montažne, od drva. Neće ni slomit ni mačat pločnik. Da predstavljaju ozbiljan sigurnosni rizik na Stradunu - predstavljaju. Ometaju prohodnost za interventna vozila pogotovo u kombinaciji s stočićima, barskim stolovima i velikim brojem ljudi. Uostalom feste su, a od kućica Stradunom ne može proć ni mužika ni kolendari. Kad bi se mene pitalo zamolio bi za neko umjerenije, dubrovačkije rješenje ako postoji. Sigurno postoji, samo se treba malo pomučit. Ovako kako je to zamišljeno i odigrano nema nikakve veze s načinom kako se slavio Božić u Gradu. Sjećate li se one pozornice koja je prepolovila Stradun e da bi na njoj Sevka đipala? Meni je ono bilo gore nego kućice, a nije bilo ni kuhanoga vina. Ili ona mega pozornica za koncert nekog jako popularnog stranog pjevača? Ili oni Mercedesi okrenuti na krivu stranu, s auspusima prema Orlandu i svetomu Vlahu? Ili onega tenisa ispred Dvora? Ili ono tašelavanje Straduna za Rat zvijezda ili nekako tako. Sad će nam Robin Hud Grad pretvorit u Notingem, a Dubravu u Šervud …….. i tako bez kraja. Proklestvo je da ne znamo ništa stvarat nego tek rentavat naslijeđeno dokle kuri, kuri. A kad prestane kurit? Pa, prevedeno sa zagorskog, nikad nije bilo da nije nekako bilo. Bit ćemo nažalost zapamćeni ko generacija koja je živi grad pretvorila u veliki hotel s velikom menzom i veeeelikim vašarom. Kućice ga neće ni spasit nit uništit. I tako je kralježnica slavnog Grada koji je nastao iz ničega do mudrosti, sposobnosti i predanosti svojih stanovnika postala vašar koja ne smije biti ni vašar, e da se ne bi zamastila ……. |
- 22:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||