Vido Bogdanović
06.12.2014., subota
APSURDISTAN
|
Doživjeli smo to i preživjeli. Proračun nije prošo nakon cjelodnevne rasprave koja u biti nije značila ništa do još jedan dokaz da živimo u Apsurdistanu. Istina, nije još gotovo. Dvades' šest dana, uključivo danas, odnosno sto i šesnes' dana, opet uključivo danas, daje priliku gradonačelniku i gradskim vijećnicima za popravni i donošenje proračuna, odnosno odluke o privremenom financiranju pa onda i samog proračuna. Običan čovjek ne može, a ne zapitat se čemu sve to. Zakonodavac očito nije uspio smisliti proceduru kojom bi se izbjegle pat pozicije slične jučerašnjoj i koja bi omogućila nesmetano funkcioniranje lokalne zajednice na koju se proračun odnosi. Rađe je pribjegao solomunskom rješenju, razjuri i jedne i druge ukoliko se ne uspiju dogovorit. I pošalji ih na izvanredne izbore. A što će bit s funkcioniranjem zajednice? Pa koga je to još briga! Pokušajmo rasvijetlit te propise koji nas dovode u ovakve situacije, a ništa ne rješavaju. Buđet, odnosno proračun predstavlja ozbiljni, možda najvažniji dokumenat u funkcioniranju neke zajednice. Svaka čast statutima i poslovnicima, ali soldi su soldi. Osim što predstavlja financijski plan odnosne zajednice, obično godišnji, proračun je i prvorazredni politički dokumenat koji svojim stavkama ukazuje na politički kurs političke garniture koja ga je donijela. Pa tako govorimo o konzervativnom proračunu, socijalnom, ambicioznom, razvojnom itd., itd. Osim financijskog (računovodstvenog) i političkog značaja, proračun predstavlja i nedvojbeni kontrolni mehanizam poslovanja neke vlasti. U čemu je onda problem? Pa problem je u načinu donošenja i posljedicama njegovog (ne)donošenja te posebno u lošem ili nikakvom korištenju proračunskih kontrolnih mehanizama. Ajmo redom …… Prema važećim propisima predlagatelj proračuna je nositelj izvršne vlasti – gradonačelnik. Nakon što prijedlog prođe odbor za proračun i financije predsjednik gradskog vijeća ga stavlja na dnevni red obično prosinačke sjednice vijeća. Budući se u Hrvatskoj fiskalna godina poklapa s kalendarskom, iako bi bilo bolje da fiskalna traje od 1. svibnja do 30. travnja – ali o tom po tom, proračun se mora donijeti do ponoća na staru godinu kako bi novu godinu započeli s novim financijskim planom. Zakonodavac je za neposlušne i lijene dopustio i popravni rok od tri mjeseca do 31. ožujka kako bi se proračun ipak donio uz korištenje odluke o privremenom financiranju. Obično nema poteškoća u donošenju proračuna u slučajevima kad je politička orijentacija vijeća sukladna onoj gradonačelnika. Pa čak i kad se radi o kohabitaciji suprotstavljenih političkih opcija uz malo truda, popuštanja i trgovine nađe se načina kako proračun donijeti u roku. U slučaju nepomirljivih odnosa gradonačelnika i većine u vijeću kad proračun nije moguće donijeti, zakonodavac je propisao raspuštanje vijeća i razvlašćenje gradonačelnika sa zamjenicima. Vlada tad imenuje povjerenika ograničenih ovlasti i u normalnom funkcioniranju gradske uprave dolazi do praznine u trajanju od tri do šest mjeseci. Ne imajući rješenje za izlazak iz ovakve pat pozicije zakonodavac kažnjavajući vijećnike i izvršnu vlast ustvari kažnjava samu zajednicu koja ih je izabrala. Mora li bit tako? Pa jasno da ne mora, treba se samo malo potrudit. Vratimo se malo natrag u proceduri. Ajmo prvo pretpostavit da gradonačelnik uopće ne podnese prijedlog proračuna do 31. prosinca. Važeći propisi ne predviđaju da netko drugi može podnijeti prijedlog. To znači da Vlada razvlašćuje gradonačelnika te ni krivo ni dužno raspušta i vijeće. Zašto vijećnik ili grupa vijećnika ne bi mogla podnijet prijedlog proračuna koji vijeće može, a ne mora donijeti. Ako vijeće donese proračun na prijedlog samih vijećnika grad nastavlja funkcionirati s povjerenikom koji ograničeno upravlja gradom do izbora novog gradonačelnika. Ako vijeće ne dobije nikakav prijedlog proračuna donosi odluku o privremenom financiranju te grad opet nastavlja funkcionirati s povjerenikom koji ograničeno upravlja gradom do izbora novog gradonačelnika dok vijeće sasvim normalno funkcionira. Budući gradonačelnik jedini može podnijeti prijedlog proračuna on ga može i povući. Povlačenjem prijedloga proračuna opet ostajemo bez proračuna. Zašto vijećnici ne bi mogli svojim amandmanima izmijeniti i nadopuniti podneseni prijedlog i time obvezati gradonačelnika da u financijskom poslovanju poštuje volju vijeća bez da može njihove izmjene i dopune blokirati povlačenjem prijedloga. Na taj način bi izbjegli blokadu vlasti i prisilili izvršnu i predstavničku vlast na suradnju. Za slučaj da vijeće odbije donijeti proračun temeljem pravovaljanog prijedloga ne bi preostalo ništa drugo do raspustiti vijeće i raspisati izvanredne izbore uz gradonačelnika koji nastavlja voditi grad prema predloženom proračunu kao privremenim financiranjem do konstituiranja novog vijeća i donošenja proračuna. Moglo bi tako, ali onda mi ne bi bili Apsurdistan u kojemu zbog proceduralnih propusta i nespremnosti na dogovor nekolicine biva kažnjena cijela zajednica. Osim loših i nedorečenih propisa u donošenju proračuna zakonodavac se poigrao i načinom opoziva izravno izabranog gradonačelnika. Osim nekih nespojivosti u obnašanju dužnosti gradonačelnika kao i što je pravomoćna osuda na mjesec ili više zatvora, birači mogu određenim brojem potpisa pokrenuti referendum za iskazivanje nepovjerenja gradonačelniku. U takvoj ili ovakvoj situaciji gdje opoziv gradonačelnika predstavlja uistinu obimne i skupe zahvate, nezadovoljnim vijećnicima ne preostaje ništa drugo do iskoristiti postupak donošenja proračuna za samoubilačko rušenje gradonačelnika. Izravno izabrani gradonačelnik sa svojim zamjenicima nikako ne bi smjeli biti svete krave kroz mandat od četiri godine. Osim što moraju poštovati zakone u svom djelovanju (ovo je potrebno naglasiti jedino u Apsurdistanu) moraju postojati i mehanizmi za njihov opoziv u slučaju ''prevare birača'', onima koji su ih izabrali potrebno je omogućiti i mehanizme opoziva. Čuli smo jučer na vijeću izjave o simpatijama, ljubavi, mržnji, nesnošljivosti, silovanju i što ja znam što sve još. To nije ništa čudno. I zbog toga nekoga biramo pa zbog toga možemo nekoga i smijeniti. Ali nije u redu to činit rušenjem proračuna i ugrožavanjem funkcija grada. Osim poštivanja svih propisa u svom djelovanju, proračun je najprecizniji propis kojim bi trebalo regulirat i kontrolirat rad izvršitelja proračuna, tj. gradonačelnika. Kad se i ako se proračun donese onda on predstavlja nedvojbeni instrumenat proračunskog trošenja. Drugim riječima, gradonačelnik smije trošiti novce iz određene stavke samo u iznosu i namjeni kako je to napisano. Nenamjensko trošenje ili preveliko trošenje predstavlja prekršaj. Pitanje je sad kako karakterizirat i sankcionirat nenamjensko i preveliko trošenje. U praksi se takvi postupci korigiraju naknadnim rebalansom proračuna što uopće ne umanjuje bit i obim prekršaja. O takvim prekršajima obično čujemo godinu ili dvije kasnije iz nalaza državne revizije. A posljedice? Posljedica obično nema. Papala maca. A sve je tako jednostavno. I bez voljenja i bez mržnje. Ako gradonačelnik troši proračunske novce nenamjenski ili u iznosu većem od propisanog, jednostavno bude smijenjen rješenjem ministarstva uprave uz suglasnost ministarstva financija. Ako se pak radi o razočarenju birača gradonačelnikom kojeg su na prethodnim izborima izabrali zavedeni lijepim obećanjima i poklonima, sve se može jednostavno riješiti bez da prvo idemo na referendum pa onda eventualno na izvanredne izbore. Ukoliko birači skupe potpise u broju jednakom ili većem od broja glasova koje je gradonačelnik osvojio u odlučujućem krugu izbora, raspisuju se izvanredni izbori na kojima gradonačelnik može, a ne mora sudjelovat. Od dana raspisivanja pa do samih izbora gradonačelnik je na odmoru, a gradom upravlja povjerenik. Na ovaj način imamo jedan do dva izlaska na birališta umjesto dva do tri. Preostaje i ona neugodna situacija kad je gradonačelnik pravomoćno osuđen na mjesec ili više zatvora. Neugodna je to situacija osobno za gradonačelnika kao i za grad kojim upravlja. Kako se tu postavit? I sam sam bio u sličnoj situaciji, prvo pod istragom pa onda suoptužen na županijskom sudu u Zagrebu. Istina, slučaj nije imo nikakve veze s Dubrovnikom, ali je imo veze sa mnom kao političarem. Ipak sam stavio svoj mandat na raspolaganje vijeću koje je odlučilo pričekat sudski pravorijek budući se nije radilo o gradskom slučaju. Do procesa nikad nije došlo, odvjetništvo odustalo. U zemljama kojim navodno naginjemo već i utemeljena sumnja te otvaranje istrage je dovoljan znak da dužnosnik podnese ostavku ili da mandat na raspolaganje. I to na svim razinama, od općinskog vijećnika pa do predsjednika republike. U našoj mangupskoj državi je ipak malo drugačije. Mi jednostavno volimo mangupe. A nisam siguran da određene podzemne političke snage ne bi ovakve običaje koristile za eliminaciju političkih rivala podnošenjem neutemeljenih kaznenih prijava. Možda bi okrivljenik ili nepravomoćni osuđenik trebao svoj mandat ponuditi vijećnicima kao predstavnicima onih koji su ga izabrali. Ipak, u našemu dubrovačkom slučaju, naš gradonačelnik je svoj mandat potvrdio izravnim glasovima samih birača. Kako to komentirat? Najbolje nikako dok se postupak ne okonča. Kako sad stvari stoju vijeće ne može opozvati gradonačelnika. Do nedavno ga je biralo i opozivalo. Logično je da nekoga mogu opozvat samo oni koji su ga izabrali ili imenovali. No ipak postoje slučajevi kad bi postojali brojni razlozi za opoziv koji je propisanom procedurom presložen, dugo traje i/ili je skup. U svijetu postoje primjeri gdje predstavnička tijela mogu opozvati izravno izabrane dužnosnike. Jedan od jednostavnijih egzaktnih primjera je veći broj glasova potrebnih za opoziv izravno izabranih dužnosnika. Ranije je bilo dovoljno 13 glasova od 25 za opoziv posredno izabranog gradonačelnika. Možda bi bilo prihvatljivo propisat da je 2/3 (17 glasova od 25) ili ľ (19 glasova od 25) ukupnog broja vijećnika u predstavničkom tijelu dovoljno za opoziv izravno izabranog predstavnika izvršne vlasti? Svugdje osim u našemu Apsurdistanu vlast je uređena, posložena i tako propisana da u svakom slučaju služi zajednici. Ma što se dogodilo, i ma kako se karte podijelile, propisima je predviđen izlaz kako bi se minimalno ugrozila zajednica. U nas u Apsurdistanu uprav suprotno, sve je posloženo kako bi se zaštitio establišment, a zajednicu što zapadne …………… |
- 12:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||