Vido Bogdanović

07.10.2009., srijeda

VODE!

Moram vam reć da je gust šarat po tuđim dokumentima. Puno lakše nego stavit prazni komad karte ispred sebe i nešto suvislo sročit. Lakše je crvenijem flomasterom mudrovat na tuđijem idejama. Tako sam se nekako navuko na aktualne izmjene i dopune županijskoga plana čije prijedloge su već makli s neta. I dok se rasprave uglavnom vode oko tema gdje je lova i svode na uvođenje ili ukidanje, sužavanje ili proširenje ovakvijeh ili onakvijeh građevinskih područja i dok pažnju javnosti trenutno zaokuplja neimanje prihvatljivog rješenja za koridor brze ceste, dotle nezapaženo promiču nelogičnosti u strateškim detaljima. Županijski prostorni plan jest strateški dokument i to srednje razine, odnosno srednjeg reda. Što znači da bi trebo propisat prostorne pretpostavke za realizaciju sadržaja nužnih za održivi razvoj zajednice koja živi na tom području. Osim notornih geopolitičkih i vojnosigurnosnih pretpostavki, vodoopskrba, elektroopskrba, prometnice, komunikacije, stanovanje, proizvodnja itd. predstavljaju ključne strateške pretpostavke koje bi trebo sadržavat dobro osmišljeni prostorni plan. Kaže se da bez vode nema života pa se pouzdana i dovoljna opskrba zdravom vodom može smatrat jednim od prioritetnih strateških pretpostavki održivog razvoja. Kad se malo bolje pogledaju zamišljeni vodoopskrbni sustavi na istočnom dijelu naše županije uočavaju se ozbiljni propusti. Na području od Debelog brijega do Neuma imamo nekoliko vodocrpilišta, Ljuta, Duboka Ljuta, Ombla, Slano i uvoz vode iz Neuma. Najizdašnija je Ombla kojoj se kapacitet i za najsuših ljeta ne spušta ispod 4000 litara u sekundi, ima dovoljno vode za napojit cijelu županiju i još bi preostalo. Prije rata se planiro i izvoz u Italiju podmorskim cjevovodom. Planiranje vodoopskrbnih sustava nažalost ponekad slijedi društvenopolitičke podjele bivše općine. Kako? Pa evo ovako, snabdijevanje pitkom vodom Župe Dubrovačke predviđeno je i najvećim dijelom realizirano iz izvora Duboka Ljuta koji dijeli s Konavlima. Vodocrpilište u Dubokoj Ljutoj je ograničenog kapaciteta i dijelom ovisi o količinama vode koje u podzemlje prodru iz vodovodnog tunela hidrocentrale Dubrovnik koji spaja Plat i Trebinje. Osim što je ta voda sanitarno neispravna budući se radi o površinskoj vodi iz Bilećkog jezera, te vode je sve manje u crpilištu jer se tunel sustavno plombira kako bi se smanjili gubici. I bez ikakvih nezgoda, postoji opasna vjerojatnost da kapacitet crpilišta u Dubokoj Ljutoj neće biti dovoljan kad se u funkciju stave svi turistički kapaciteti u Župi te realiziraju razvojni programi u dijelu Konavala koji vise na vodovodu iz Duboke Ljute. Dakle, vodoopskrba Župe ovisi o relativno zdravstveno ispravnoj vodi očekivano nedovoljnog kapaciteta. I to bez ikakvog incidenta. Što bi se dogodilo da se nekakva cisterna iskrene na magistrali poviše crpilišta i kratkoročno i dugoročno kontaminira izvor? Postoji tehnička mogućnost da se sustav napoji iz vode od hidrocentrale, ali radi se o zdravstveno neispravnoj vodi i obično je centrala i tunel izvan funkcije oko mjesec dana svakog ljeta. Baš kad se troši najviše vode i kad najviše ovisimo o vodi. Voda se iz Duboke Ljute cijevima dovukla do Brgata, mislim da se vodosprema nalazi na lokaciji zvanom Barbara. I kad se okrenete na drugu stranu, nizbrdo preko Šumeta, vidjet ćete izvor iz kojeg usred ljeta u more ističe 14 hiljada tona vode svakog sata. Potpuno razumijem da su zbog brojnih opravdanih i neopravdanih okolnosti susjedni sustavi razvijani ko da oni drugi ne postoji, ali ne mogu razumjet da strateški planeri nijesu papirnato predvidjeli mogućnost spajanja dva sustava, pa da voda iz Omble u slučaju potrebe poteče put Župe pa i Cavtata i Konavala. I to sve u mirna doba. O ratnima ne želim ni razmišljat iako su ratna sušna sjećanja još uvijek svježa. Prema zapadu su planeri bili maštovitiji. Ako je sudit po nacrtanim cijevima i vodospremama, voda iz Omble bi trebala stić sve do Imotice, a ne bi bila suvišna ni pomoć uvijek problematičnom NPK vodovodu. Čudi me jedna druga planerska sebičnost. Voda je nacrtana i potekla do Luke Šipanske. I tu stala. Planeri su zaboravili napit Jakljan iako će se, brojnim privatizacijskim kontroverzama usprkos, tamo vremenom razvijat nekakvi turizam. Otok Mljet je prije rata još uvijek suhom podvodnom cijevi spojen s Pelješcom. I nakon dvadeset godina od danskog podmorskog pothvata još uvijek se ne nazire dan kad bi NPK mogo postat NPMK vodovod. Planeri su predvidjeli da će se cijeli Mljet snabdijevat tom podvodnom cijevi, od Pomene pa do Gruja. Cijeli otok na jednoj špini. Ne razumijem zašto planeri nijesu predvidjeli, barem papirnato, mogućnost da voda do istočne bande Mljeta stigne i preko Šipana. Ne treba nego najedit ekipu s Tritona, rastegnut par milja alkatena i eto ti vode na Gruju. Ne treba je ni crtat na planu. Osim ovih i nekih manjih vodoopskrbnih nelogičnosti primijetio sam da su planeri svako malo predvidjeli podmorski ispust za otpadne vode, uglavnom fekalije budući druge industrije osim seronja i nemamo. Srećom. To su vam one smeđe batočke. Ko da opet kasnimo u fazi za razvijenim i racionalnim svijetom. Dok se u jednoj Mediteranskoj državi ni litra otpadne vode ne prolije nego pročisti i iskoristi, dotle mi planiramo da ćemo kroz tehnološke sustave koji će se gradit narednih desetljeća sve svoje otpadne vode izlijevat u more od kojega živimo kroz skupe i lako kvarljive podmorske ispuste. Čudno kad se zna da je cijena suvremenog prečistaća otprilike jednaka cijeni podmorskog ispusta te da se pročišćene otpadne vode mogu koristit ko tehnološka (tehnička) voda, a kruti otpad kompostirat. Pogotovo je smiješno što skupo dostavljenu vodu na otoke bahato ispuštamo u more nakon što smo je jednom iskoristili.

- 18:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #