Vido Bogdanović

19.04.2009., nedjelja

ŠORPAS

Puni su nam dani kruzera (cruiser od cruise = krstarenje ili krstariti). Toliko da smo se navikli na tu englesku riječ koja bi na hrvatskom zvučala krstaš ili ako je vojni brod onda krstarica. Još se nekako i upotrebljava naziv brod za krstarenje što je izgleda nepraktično pa smo svi ostali na kruzeru. Svaki dan se srećemo s kruzerima, bilo da ih vidimo ili čujemo u portu ili ispod Lokruma, ili da čekamo u koloni iza autobusa punih posjetitelja s kruzera ili se po Gradu s njima guramo. Ako se dogodi da neki dan nema niti jednoga kruzera u Portu ili pod Gradom onda ćemo ih sigurno nać u novinama ili na radiju. Za nama su godišta kad smo u poslijeratnoj turističkoj suši prizivali što veći broj krstaša i krstarica pa i nosača aviona i podmornica. Prvi značajniji poticaj poslijeratnom oživljavanju turizma bili su upravo sve brojniji pomorski posjetitelji. Grad je nekako, ma koliko ga nastojali povlašit, okrenut moru i more ga nikad ne izda. Kad god smo u nevolji prvo pomogne. Tako su za vrijeme i nakon rata Atlantska i brojni pomorci na drugim kompanijama svojom zaradom pomogli da potpuno ne bankrotiramo, pa su onda brojni posjetitelji s vojnih brodova i krstaša pomogli oživljavanje turizma. Sad kad smo malo, ali samo malo, stali na klimave turističke noge vojne brodove ne prizivamo, a i kruzera bi se najrađe riješili. Kako ne valja bit bahat pokazo nam je početak ove recesijske turističke sezone. Opet su krstaši i njihovi putnici dobro došli pa Dubrovnik za razliku od drugih hrvatskih turističkih centara ima sliku dobro posjećenog grada, barem po danu. Dok nam opet ne krene. Bez obzira koliko nam kruzeri i njihovi putnici išli na nerve volimo se hvalit stalno rastućim brojevima, toliko dolazaka, toliko posjetitelja, toliko veliki brodovi. Vrlo često se čujemo ili pročitamo podatak da je u Dubrovnik uplovio taj i taj brod s recimo 2000 putnika i 900 članova posade. Putnike uglavnom ne možemo izbjeć. Ali gdje nestanu te posade? Nit ih se vidi nit ih se čuje. Danas u nedjelju dvije je tisuće članova posade na krstašima koji su takli Dubrovnik. Ko su, što su i gdje su? Za brojna hrvatska turistička mjesta bio bi veliki uspjeh dovest dvije tisuće posjetitelja u jednom danu. I sigurno bi se dobro potrudili prihvatiti ih, ugostit i na tome zaradit. Čini se da nama u Gradu to ne treba, puna nam je pipa i putnika, a kamo li još i posada. Ili razlozi leže negdje drugdje? Više od polovice, a dobro upućeni kažu više i od 70%, članova posada potječe iz zemalja za koje je potrebna ulazna viza u RH. Da bi ti pomorci mogli izać na kraj moraju imat vizu, ali ne pravu, punu vizu, nego nešto što pomorci zovu šorpas (od shore pass). Taj komad papira košta 120 kuna ili oko 16 € ili oko 22 dolara za svaki dolazak u porat. Neke kompanije to plaćaju svojoj posadi dok druge ne pa pomorci koji bi htjeli izać na tvrdo to plate iz svog špaga. Reći ćete pa što? Pa ništa! Mi smo jedina mediteranska krštena zemlja u kojoj se to naplaćuje, eto što! Što više, iako smo nesposobni organizirat i pružit i naplatit punu uslugu prijevoza putnika sa sidra do kopna i u Gradu i u Gružu, i za posade na tenderima naplaćujemo šorpas ukoliko su iz zemlje za koju moraju imat vizu. Državne ćate birokrate će nam objasnit da tako mora bit, da se tako uprihoduje toliko i toliko solada (šorpas je lani bio 20 kuna, a ove godine 120!), i još puno bla bla razloga. Ako se gleda s njihove činovničke strane možda imaju i pravo. Ali ako znamo da živimo i radimo u poslovno vrlo nestabilnim vremenima gdje država investira skoro 200 milijuna kuna u turističku propagandu, gdje tvrdimo da se borimo za svakoga gosta onda je zbilja smiješno da smo se čak i propisima uprli bit negostoljubiva zemlja! Pa čak i diskriminirajuća. Tako će konobar s juga Italije jednostavno išetat do Konzuma u Gružu, a njegov kolega konobar s Filipina s istoga broda da bi prošeto do istog tog Konzuma morat platit ulaznicu (izlaznicu) od 22 dolara. Kad netko radi 12 ili 14 sati dnevno za 800, 900 dolara na mjesec onda zbilja mora bit dobro lud pa platit 22 dolara za izać vanka popit pivu. A dan prije u Italiji, ili dan poslije u Grčkoj bez problema i bez šorpasa slobodno idu na kraj. Zašto? Zato jer su pomorci. I za pomorce svugdje u svijetu važe drugačija pravila nego za ostale posjetitelje. Mi u Hrvatskoj, a pogotovo mi u Dubrovniku bi to trebali znati, jer veliki broj nas Dubrovčana je izlazio na kraj u gradovima i državama kao pomorci u vremenima kad ostali posjetitelji iz one države nisu bili baš dobrodošli. Osim puke gostoljubivosti kojom se toliko volimo ne baš utemeljeno hvalit, omogućavanje jednostavnog izlaska na kopno brojnim članovima posada donijelo bi i određene poslovne efekte u lučkim i poslovnim dijelovima grada. Posade nisu baš nabrijane na muzeje, panorame i turističke izlete. Neće činit gužvu po Gradu. Dovoljne su im obične, nama na kraju svakodnevne, ljudske radosti. Protegnut noge, malo šopinga, marenda, koja piva i nase na brod, uskoro će partenca. I ugodna uspomena na gostoljubiv grad i gostoljubiv narod. Do sljedećeg ticanja.

- 12:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #