petak, 02.01.2009.
SAMOSVIJEST by Vic
Sve je prolazno, ljubavi, sve je prolazno. Samo ovi dodiri će ostati. Jednom utkani u Vječnost oni će preživjeti i dodirnuti nas kad nam ponovo dođe vrijeme.
Obuhvaćeni krugom nadamo se vječnom, iako smo u paukovoj mreži prolaznoga kao mušice uhvaćeni. Ali oslobađam te, ljubavi, oslobađam. I dok ti ljubim oči u mraku, one čarobno svijetle. Čitaj u mojima ono što ti želim reći, osjeti sigurnost. Želim da te ova snaga dotakne i da joj se prepustiš. Osjeti mir pod mojim dodirima. Dirat ću te nježno i spretno, a opet mistično, tako da slatka neizvjesnost u zraku lebdi. Ovo je igra u kojoj oči govore. Igra u kojoj bi svaka riječ bila potpuno suvišna.
Vodim te, daleko te vodim…U svijet koji će te dodirnuti neugaslim tragom vječnoga. U mistična prostranstva najdubljih čuvstava. Tamo gdje srce biva dirnuto. Tamo gdje usne šapuću. I gdje ti duša osjeća smiraj, duboko i s pravom sluteći da postoji nešto više od prolaznoga. Osjeti taj mir, neka on siđe u najdublje tvoje dubine i oslobodi sebi prostor. I pusti da taj osjećaj potraje jer kad si u njemu nitko ti ništa ne može.
Znaj da vrijeme ne predstoji zaboravu. Ni sama smrt ne može nadjačati sve što ljudi osjećaju i međusobno razmijene. Oni nestaju, ali za njima ostaju tragovi. I ništa ih izbrisati ne može. Možda je uloga vremena u tome da nas u jednom trenutku samo premjesti u neku drugu prostorno-vremensku iluziju, dok za nama ostaje ono što nas je čvrsto vezalo i na što smo navikli toliko, da nam život bez toga ništa ne bi značio. I nakon što odbacimo tijela, u mračnim predjelima mi ćemo ojačati. Nismo li imali život koji nas je naučio? Idemo dalje, ljubavi, idemo. Pred nama su nova vremena, nove nade i neke nove povorke mrtvih koje slavodobitno uprežu svoje sitne uspjehe u kočiju vlastita jala. Svi oni su nam potrebni. Možemo učiti od drugih tako, da ne ponavljamo njihove greške. Ne vjeruj u slučajnosti, ljubavi, ne vjeruj…jer ovdje se sve događa s razlogom.
Topi se pod mojim prstima! Neka me tvoje oči ispune, a tvoje usne neka me dodirnu kao nekoć, dok još nismo ni slutili kakva nas životna drama očekuje. Ovdje, na ovom istom mjestu, jednom davno smo stajali. I kad me pogledaš, u tvojim očima mogu pročitati riječi koje si mi davno jednom izrekla. Ne, tada još nismo znali da je sve prolazno. Nismo ni slutili da ćemo se jednom rastati, iako se s obzirom na okolnosti takvo što uvijek može očekivati. Zar onaj koji ode može pripremiti postelju za onoga koji ostaje? Tko je u tim trenucima takvo što imao na umu? Da će ga netko negdje čekati? I da će se sve jednom vratiti!? Da ćemo ponovno sići u zemlju neispunjenih snova. U dolinu suza, u svijet koji nam se s jedne strane drsko smiješi svojom lažnom ljepotom, dok nas s druge zakida za najplemenitije u nama jer život kao borba zahtijeva da se slijede pravila o kojima se nerado govori.
Uživaj u mojim usnama sada, dok mrak pritišće okolna polja i dok grane stabala kuje mraz, prvi ove jeseni. Uživaj u mom dahu, u toplini doživljenoga, u mojim vrućim prstima što se oko tvoga lica pletu, u riječima koje ti tiho na uho šapućem. Ništa nije zabranjeno, ljubavi, ništa. Nitko ne zna pravila, nitko ni ne sluti zašto je nečiji životni put takav kakav jest. Postoje dva života koja se paralelno žive, a previše pozornosti pridaje se ovom svakodnevnom samo zato, jer se onaj drugi ne poznaje. Nitko ne zna što je stvarnost. Kao što nitko nije svjestan da pravila igre u prolaznom svijetu ne ovise toliko o moralnim odlikama onih koji ga čine, koliko o spletu različitih okolnosti koji ova stubokom mijenjaju.
*
Što je moral, princezo moja? Što su pravila? Što je dobro, a što zlo? Ono što ljudi jednom zacrtaju zasigurno su tako učinili zato što dobro znaju kakav im razvoj događaja najbolje odgovara. Oslobodi se tereta krivnje, ne podliježi nedaćama uzročno-posljedičnog niza! Čovjek je podigao zloćudnu magiju na svojoj sebičnosti. On je ovlastio sebe i dao si za pravo da postupanje drugih prosuđuje u skladu s vlastitim željama. Ne podliježi toj nesreći, postupaj s pravilima vlastita puta. Poslušaj sebe, kako ti suci ne bi bili upravo oni koji žele da se ponašaš kako to njima najbolje odgovara.
Što je moral, princezo moja? Tko su oni koji su ga propisali? Tko oni koji drugima govore što treba činiti, kako postupati i na koji način se moliti izmišljenim božanstvima? Tko je ta šaka jada koja sudi drugima, a da sebe ne vidi, i koja tim više osuđuje druge, što je sama po sebi prljavija i besramnija!? Oslobodi se pritiska mase i živi svoj mir, na putu koji je samo za tebe satkan, jer to je tvoj put i tu se krije tvoj vlastiti razlog za mir. Ćudoređe ne postoji, znaš li to? Oni koji tebi govore što i kako moraš činiti prema tebi će uvijek postupati onako, kako to njima najbolje odgovara. A pritisak koji stvaraju na druge, ne bi li ih upregnuli u vlastite kočije, stvara bolest ne samo pojedinca, nego čitavog društva u cjelini. U želji da se stvori red, stvara se još veći nered.
Što je moral, princezo moja? Raskrinkaj prljavu igru svjetine, jer da se istina o svakome zna, usred svečanog čašćenja ispraznim tiradama hinjene ljubavi i lažne dobrote jedni bismo drugima pljunuli u lice. U svijetu maski moguće je glumiti sve dotle dok je istina o glumcima nepoznata. Ali što bi se dogodilo kad bi se jednoga dana zavjese razgrnule i kad bi pred sud kristalno čistog svjetla izišla nepatvorena istina o svima? O kako bi moral samo pao! O kako bi posramljeno to jadno čovječanstvo bilo! U svega jednom jedinom trenutku mnogima bi riječ osude u grlu zapela. Da, lako je drugima pisati pravila, dok sama sebe ne poznaješ i ne prihvaćaš onakvim kakav si.
I tko to sudi ako ne onaj koji grčevito krije vlastitu prljavštinu i želeći je pod svaku cijenu sakriti rado ukazuje na druge i njihove greške. Ali, ljubavi, znaj: greške ne postoje. Ne, one uopće ne postoje! Postoji greška samo u tuđem oku, a ono je takvom vidi zato jer se nečije postupanje kosi s njegovim trenutnim stremljenjima, ili pak do gole kosti raskrinkava njegovo nesvjesno ponašanje, koje se od onoga čemu zamjera nimalo ne razlikuje. Ljubavi, greške uistinu ne postoje. Sve je škola, sve je učenje i nikada ne podliježi onima koji ti kažu da griješiš, jer – vjeruj mi – ti u svakom trenutku svoga života, uvijek, činiš najbolje što možeš.
Opusti se. Svjetina ubija. Moralna pravila su nešto što se zbog reda poštuje, ali – svatko ima svoj put i svatko sam najbolje zna što mu je činiti. Ne obaziri se na mišljenje drugih. Ne pokušavaj se prilagoditi tuđim interesima. Živi svoj život, slušaj svoje srce i iznad svega cijeni svoj put. Pusti druge neka misle što hoće. Njihovi otrovni jezici ubijaju poput strijela, samo ako im podlegneš. Riječi osude drugih zasijecaju se u naše meso i izazivaju nam bol, truju nam svijest i tijelo pune otrovima. Opusti se. Mišljenje drugih o tebi nikada ne smije utjecati na tvoje mišljenje o sebi. Nitko te ne poznaje kao ti samu sebe. I nitko te ne može poznavati tako dobro.
Moralno ponašanje neprobuđenog čovjeka ne oslobađa. Ne vjeruj tim prljavim psima, slažu čim zinu. Oni žele da čovjek osuđuje sebe zato, da bi ostao vezan za pokvarena stremljenja većine. Da bude poslušnik sustava, da umire za tuđe ideale i gubi glavu zbog tuđe pohlepe. Ne vjeruj im, nikada. Prosuđuj svoje ponašanje i sama osjeti što je za tebe najbolje. Ne dozvoli njima da umjesto tebe prosuđuju što je najbolje za tebe, jer ono zbog čega te kore vjerojatno je najveći promašaj u njima samima.
Pusti ih zato neka sude. Oni ne znaju. I govore na pamet, poput onih koji ih vode. Ono što oni pričaju tiče se samo njihova puta, a on je posut trnjem njihove vlastite ludosti. Gdje god zablista čarobna zvijezda oni po njoj gaze, jer svjetlo obasjava njihove mračne staze pa ih suočava s bezvrijednim nadama u koje su utkali svaku svoju ispraznost. Oni misle da će ih to iscijeliti i da će im prolazna zadovoljstva donijeti sreću. Zato tako gordo sikću na tuđu. Ne bez razloga uporno ih promašuje, stoga se rado obaraju na druge. I gdje god je osjete, po njoj pljuju, nemilice, dok istovremeno s druge strane zazivaju ljubav, o njoj govore i pišu, a zapravo je iz dna duše preziru i najradije bi da postoji samo ona, koja njima spremno ugađa.
**
Dodirni mi usnama grudi, čeznem za njima, za toplinom tebe, u ovoj hladnoj noći koju smo ukrali i za koju smo dugo živjeli. Pusti neka ti se licem razlijeva ono što ne mogu izreći, a tako bih rado da osjetiš. U snazi tog neizrecivog prioni uz moje tijelo, stisni se uza me i ovdje do jutra ostani. Osjeti moje dlanove, snagu kojom te upijam; siđi u mene, duboko, jer sve moje je tvoje sada, ovog trena, kao što je bilo za sve ovo vrijeme što se povjerilo strpljenju da nas nauči. Što je za nas vrijeme koje prolazi? Što je ono za volju, za želju koja sve oslobađa!? Što je život koji prolazi ako ne ono što ćemo sami u riznicu vječnosti utisnuti? I što prema tome netko drugi ima s putem kojim sami idemo!?
Oslobađam te, ljubavi, oslobađam. Sve prolazi, osim naših djela sve odlazi, u nepovrat, u tragediju, u maternicu vječne regeneracije. Zato zapamti ove dodire, jer oni će vječno ostati. Zapamti moje usne i iskru ovu u očima koja blješti – i ona ostat će. I pusti da se toplina mene razlije na tebe. Osjeti mir koji te oslobađa, mir protiv kojega sljepilo ne posjeduje nijedno jedino oružje. Rastali se pod mojim vrućim usnama, neka klize niz tvoj vrat i neka moj vreli dah siđe niz tvoje tijelo i čitavu te ugrije.
Oslobađam te, ljubavi, oslobađam. I dok mi lice obuhvaćaš dlanovima pa me ljubiš, u mraku, gdje samo još oči sjaje, život nam otkriva novu nedoumicu koju još valja riješiti. Put? U kojem smjeru on ide, gdje on vodi? Ne slušaj nikoga osim sebe. Jer samo mi znamo kojom ćemo stazom kročiti. Samo mi i nitko drugi…
