utorak, 11.11.2008.
EGOIZAM – TEMELJ SVIH NASTOJANJA
Nema veće laži od one, da drugima želimo dobro. Mi u stvari nikome ništa ne želimo. Nama je u biti sasvim svejedno. Izvan zidova našega hrama zanima nas samo ono što je neposredno povezano s našim vlastitim interesima. Sve ostalo za nas je potpuna nepoznanica. Mi se nikada nećemo baviti stvarima iz kojih ne možemo izvući osobnu korist.
Korijen je dakle egoizam, a ne ljubav. Mi ne poštujemo druge i prema njima nikada nemamo obzira koji bi recimo isključio naše vlastite interese. Mi nikada nismo voljeli nikog drugog osim sebe, a kad smo bili uvjereni da nekoga volimo, voljeli smo ga isključivo kao projekciju naših vlastitih osobina. Kad sažaljevamo druge, nas uopće ne zanima patnja što je oni proživljavaju, već na njih samo projiciramo vlastitu i otuda kažemo da s njima suosjećamo. Kad tvrdimo da patimo zbog nekoga, mi u stvari patimo zbog sebe, a kad kažemo da pokušavamo izbjeći patnju obično lažemo, jer smo je uvijek skloni izazvati i drugima i sebi.
Mi češće razumijevamo druge iz običaja i učtivosti negoli iz iskrenih nakana. Mi se prema drugima lijepo ponašamo samo zato jer od takvog ponašanja imamo koristi. I čim to našim interesima više nije bitno, skloni smo pokazati svoje pravo lice koje je u svakom slučaju - barbarsko. Ono što zaista mislimo o drugima nije uobičajeni cvrkut i ljubazno podilaženje u trenucima kad nekoga trebamo; ne, naše pravo mišljenje izbija na površinu tek kad se s dotičnom osobom sukobimo. Mi smo dakle pristojni zato jer smo duboko proračunati. Mi se ljubazno smješkamo jedni drugima u lice samo zato jer pripremamo teren da nekoga opljačkamo. U pozadini naših finih manira krije se proračunatost, a naša susretljivost samo je lukavi trik. Mi gazimo one kojima se smješkamo u lice, a i sami smo pregaženi od onih koji se nama smješkaju. Život je borba, nužna i neizbježna borba, i kada nas netko pokušava uvjeriti da je ovo svijet ljubavi, možemo ga slobodno objesiti na stup srama i proglasiti luđakom.
Naša je pozornost dakle uvijek usredotočena na stvari koje se tiču nas samih i mi nikada ne poduzimamo nijednu aktivnost koja s nama osobno nema veze. Toliko o čistim namjerama svih onih koji se navodno zalažu za opću dobrobit. Jer oni koji drugima žele dobro, žele to u prvom redu zato da bi se u takvim okolnostima sami dobro osjećali. Van toga ne postoji nikakva težnja općem dobru. Tako je borba za opću dobrobit u stvari postavljanje mekog jastuka pod vlastitu guzicu. Dragi moji dobrotvori, dozvolite da vam pljunem u lice lažljivo!
Kako dakle vjerovati suzama što ih čovjek isplače? U kojoj mjeri vjerovati raznim lupežima koji su se skrivali ispod maske pape Ivana Pavla II, Majke Tereze i sličnih paradnih „dobrotvora“? Iako su njihove namjere nema sumnje bile plemenite, svejedno ostaje dojam da su bili takvi samo zato, da bi potvrdili SEBE. Zar mislite da je njima zaista stalo do drugih? Zar mislite da je papa, čineći dobro, makar na tren zaboravio na primarne interese zločinačke Crkve kojoj je pripadao? Zar isto tako mislite da oni koji upozoravaju kako treba poraditi na humanim vrijednostima iz vida gube vlastite? Varate se...oni čine dobro između ostaloga i zato, da bi bili viđeni i cijenjeni u društvu. Oni vas, drugim riječima, pokušavaju prevariti onako kako su prevarili sebe i rado će vas uvjeriti da su plemeniti, kao što su to uvjerili sebe.
Kada to konačno shvatimo i potpuno smo sigurni da je tako, tada možemo postaviti jedno pitanje: ako pojedinac tvrdi da se zalaže za opću dobrobit, a pritom misli isključivo na svoje interese, zar ga se ne bi moglo smatrati opasno bolesnim? Nije li riječ o duboko poremećenoj ličnosti koja je samu sebe uspjela uvjeriti u vlastite laži? Što očekivati od luđaka koji se bori za gladne u Africi, a pritom u vlastiti džep strpa iznos kojim bi se moglo prehraniti njih na tisuće? Kakvim smatrati čovjeka koji se bori za mir i dobro u svijetu, dok pripadnici njegove zločinačke Crkve napastuju djecu i pljačkaju dobra? Koliko je samo licemjerna papinska isprika zbog zločina što ih je Crkva počinila u Srednjem vijeku; o kakvom je tu strateškom manevru riječ i ne služi li ista „isprika“ kao dobra reklama Katoličkoj crkvi?
Koliko je iskrenosti u namjerama nekih estradnih zvijezda kad pokreću akcije protiv raka, siromaštva, bijede, ili recimo protiv nasilja u gradu, ako im ista posluži kao sredstvo za vlastitu promociju? Što očekivati od svih tih ozbiljnih luđaka? Što očekivati od svijeta gdje takvi luđaci, vrlo opasni po svoju okolinu, žive? Nije li ogledalo naše „humanosti“ upravo beznadna situacija u kakvoj se trenutno nalazimo? Nisu li naši preci „humanisti“ zaslužni za današnju stvarnost koja nimalo ne cijeni ljudske vrijednosti, iako se o njima na sve strane priča!? Kakva budućnost čeka ovaj svijet ako je jasno na kakvim lažnim temeljima gradimo sretnu i uspješnu budućnost za naraštaje koji dolaze!?
Zato humanistima treba suprotstaviti njihovu vlastitu proračunatost. Lukave lisice krenule u kokošinjac, a pred vratima guguću kao golubice, želeći uvjeriti koke da im žele dobro. Tako to rade dobrotvori.
U svijetu koji cijeni Zakon jačega i gdje se taj zakon u svim segmentima prirode nesmetano provodi (čak i unatoč svim silnim pokušajima da se ta činjenica pod svaku cijenu prikrije) treba biti snažan i otporan te zauzeti položaj koji jamči osobnu sigurnost. Hoćemo li na tron zasjesti kao kukakvice, glumeći pristojnost i sklonost dobročinstvu, ili kao barbari koji otvoreno i bez srama jebu mater svima, ovisi o nama samima. Ali jedno je sigurno: svatko od nas želi biti gore. Svatko od nas želi biti u poziciji s koje može postavljati pravila drugima, odnosno – tlačiti ih. A s tog položaja je lako biti dobrotvor. Zato im opalite pljusku posred lica, tim smrdljivim lažovima i bestidnim glumcima!
