srijeda, 02.07.2008.
PLAĆENICI 7. dio by Vic
PLAĆENICI - prethodni nastavci
Ponovo se pojavio osjećaj neizvjesnosti.
Potrajao je samo još trenutak-dva.
I onda se konačno začuo zvuk veze.
Sužnji! Javljaju nam da smjesta dođemo do arkada na ulazu u groblje, gdje će nas čekati. Da je noćašnja akcija iz nepoznatog razloga odgođena.
U tom trenutku osvrnuli smo se iza leđa: nije bilo nikoga, a ni koraci se više nisu čuli. Samo je mjesečina bacala sjaj na grobove i križeve.
Danima nakon toga pitali smo se zašto nam je bio potreban ritual povezivanja s mrtvima, jer se baš ništa nije događalo, a i mi smo ostali isti kao prije. Moja jasna sjećanja su odjednom izblijedjela. A moji pokušaji da se ponovo povežem sa zbivanjima od prije dvije tisuće godine bili su neuspješni.
Kao da je moja veza s prošlošću bila povezana s grobljem, jer otkako smo ga napustili nestao je taj osjećaj, a zajedno s njim i sve one slike. Znam da je svako groblje mjesto silovitih energetskih gibanja i da čovjek, u onoj mjeri u kojoj za to ima mogućnosti, na takvim mjestima može doći u dodir s nevidljivim nitima, čak i postati vidovit. A moći će vidjeti i osjetiti samo u onoj mjeri u kojoj o tome posjeduje znanja. Nemoguće je da netko tko onu paralelnu nevidljivu stvarnost ne prihvaća dođe s njom u dodir: to bi bilo samo sebi proturječno.
Želio sam da više razgovaramo o našem noćnom iskustvu, ali nerado si ga se sjećala. Priznala si da ti poziv Sužnjih nikad nije bio tako drag kao tada. I da se u onom trenutku nisu javili, vjerojatno bi ti srce stalo. Za razliku od tebe ja sam još danima razmišljao o onim zagonetnim koracima iza naših leđa. Kome ili čemu pripadaju? I zašto su iznenada nestali?
No jedne noći usnuo sam čudan san, ako se za jedan tako stvaran doživljaj za vrijeme spavanja uopće može reći da je san. Možda bi onaj poznati, ali tako otrcani izraz astralno putovanje puno bolje odgovarao.
San je počeo na istom onom grobu gdje smo one noći sjedili kad smo iza leđa čuli korake. Trebao sam ga shvatiti kao nastavak onoga što se na javi zbivalo.
U jednom trenutku stvarnost doživljenog pretočila se u jasan slijed budućih slika.
Kad smo ponovo čuli korake, ti i ja smo se u istom trenutku osvrnuli i iza sebe ugledali čovjeka u crnom odijelu, s tamnim šeširom na glavi. Imao je vrlo blijedo lice i neurednu sijedu bradu. Oči su mu bile prodorne, izrazito modro-zelene, a ruke mršave i koščate, prošarane žilama.
Zastao je pred nama i svojim hrapavim glasom nas ljubazno pozdravio.
Činilo se kao da se koleba. Kao da razmišlja što će nam sada reći. Ti si osjećala strah, bojala si se ovog neobičnog čovjeka. Iako ti ništa nisam rekao, slao sam ti pozitivne misli; tješio te da nema razloga za strah. Da možemo imati povjerenja u njega. Tako sam duboko u sebi osjećao, čak i unatoč njegovoj pojavi koja je bila sasvim prilična mjestu susreta.
Uvidjevši da te strah, čovjek ti se približio i dodirnuo te. Zazirala si od njegova dodira i čvršće se privila uza me.
«Znate li zašto ste ovdje?», konačno nas je upitao.
Glas mu je bio nesiguran, podrhtavao je. Očito je tražio najbezbolniji način da nam se približi.
Odmahnuo sam glavom, i kao da je samo čekao ovakvu moju reakciju, sjeo je do nas, sa suprotne strane groba, a onda izvadio lulu i duhan iz džepa. Mjesečina je jasno obasjavala njegovo blijedo i hrapavo lice.
«Tko ste vi?», pitao sam ga.
Gnječio je duhan među prstima i ironično se smješkao.
Činilo da ponovo smišlja način kako da nam objasni tko je; na koji način da nam se obrati. Očito je bilo da pretpostavlja kako bismo ga nas dvoje mogli pogrešno razumjeti.
«Ja sam vam jedna jako duga priča», konačno je odgovorio odsutno pogledavši u nebo, a onda zataknuo lulu među usne.
Učinio je stanku da je pripali, a onda nastavio:
«Možda će vam se činiti čudnim moje predstavljanje, ali zaista ne znam na koji bih vam to način uopće mogao približiti. Nemam imena, ali vas dvoje ćete mi ga zacijelo sami dati. Nisam živ, ali nisam ni mrtav. Odnosno, živ sam tamo gdje me prizovu, a mrtav tamo gdje me nitko ne treba. Čovjek sam samo u onoj mjeri u kojoj to moram biti, da bih se pojedinima od vas javio. Zacijelo vas zanima jesam li stvaran? Nisam li samo vaš san? Ne, oboje ćete se sutradan uvjeriti da nisam samo san»
Ti i ja smo se pogledali u oči. Ton kojim nam se obratio bio je smiren i staložen. Konačno na tvom licu više nije bilo straha. U očima zasjalo ti je povjerenje.
«Znate li kako ćete znati da ja jesam, da postojim?», na trenutak je izvadio lulu iz usta.
Slijegali smo ramenima, šutke ga promatrajući. Bilo je u njemu neke čudnovate zrelosti, mudrosti, samim time nedodirljivosti.
«Jer ćete oboje, kad se probudite, shvatiti da ste sanjali potpuno isti san. Napokon ćete zaključiti da ovo nije san, kao i da ja nisam samo san»
«Ako niste san, tko ste onda?», ponovio sam pitanje.
«Znam da vas to zanima i ja ću vam to reći. I smijem vam to otkriti s obzirom na činjenicu da ste kadri to shvatiti. Ja naime nisam čovjek, ali sam sin čovječji. Ne u onom smislu u kojemu se tako predstavljao jedan Majstor mudrosti u povijesti. Možda bi ispravno bilo reći da sam ja Sin ljudske mudrosti. Da sam Zbir svega što je čovjek naučio tijekom života na zemlji te prenosio s koljena na koljeno. Da živim već tisućama godina i da sam svakom novom bogatiji za nova iskustva»
«Imate li ime? Kako ćemo vas zvati?», konačno si se odvažila.
Starac se nasmijao, a zatim povukao dim iz lule. Ruka kojom ju je držao zamjetno se tresla. Da, zaista je mogao imati više tisuća godina, samo s tom razlikom što je za razliku od ljudi od krvi i mesa bio besmrtan. I što će on najvjerojatnije poslužiti kao put ostvarenja za mnoge koji će ga slijediti.
«Nemam imena, draga moja gospođo», odmahnuo je rukom, a zatim nastavio: «Ali postoji jedno ime koje je postojalo u povijesti i za koje ste vas dvoje čuli. Želite li me imenovati, jer ne znate kako da mi se obratite, možete me zvati imenom: Hermes Trismegistos. Kao što on nije nikada postojao, jer se iza njegova imena krije mnoštvo starih mudraca koji su svoje Znanje prenijeli potpisavši svoja djela njegovim imenom, tako ni ja nisam nikada postojao, a opet sam sveprisutan»
Nastavlja se…
