srijeda, 02.07.2008.
PLAĆENICI 6. dio by Vic
Sjećanje na pradavnu prošlost je poput duboke izvjesnosti. Znanje, osjećaj, a opet…nikome se ništa ne može dokazati. Način na koji bi se drugima mogla objasniti neka vlastita iskustva jednostavno – ne postoji.
No zato je pored svih blaga na svijetu ovo najveće. I jedino je koje nitko ne može oteti. Smrt briše glavne junake životnih uloga, ali scenarij ostaje. Stoga tamo gdje se aktivira prasjećanje spram nekih stvari postoji određena sigurnost. Nitko ne može objasniti kako i zašto je osjeća, ali svejedno – poznaje daljnji razvoj događaja. Ovaj osjećaj snažan je i dubok. I malo kad prevari.
Tako sam i ja osjećao da ovaj ritual neće dugo potrajati.
Od samog početka spajanja mogao sam točno naslutiti što slijedi. Zato sam se prepustio bez previše razmišljanja.
Ponovo sam se osjećao kao druid iz starih vremena.
Zatekao se u slikovitom ambijentu guste šume istočne Burgundije.
Doživljaj tog mjesta bio je tako snažan, da sam osjećao miris šume i čuo zvukove. U današnje vrijeme takvih mirisa više nema, a zvukovi su u usporedbi s onima prigušeni i varljivi poput oslabjele jeke. U blizini čuo se žubor vode: svetište se nalazilo na samom izvoru. Osjećaj netaknute prirode onih vremena ispunio me snažnom energijom. Da, bio sam tamo jednom, davno; nije bilo nikakve sumnje.
Ovo je bilo jedno od onih druidskih svetišta koje su Rimljani spalili i desakralizirali svojim prljavim lažima, da su druidi ondje u svojim krvavim ritualima prinosili ljudske žrtve.
Za njima su došli kršćanski barbari, prihvatili njihove izmišljotine te napisali knjige u kojima su iznijeli neistine o druidskoj praksi.
Rimljani su druide hvatali žive i pod prijetnjom smrti tjerali ih da progovore o svojim tajnim ritualima. Njihove okultne mešetare zanimala je tajna magičnog kruga Gwenwede. Naravno da su druidi radije izabrali smrt, svjesni do kakvih bi tragičnih posljedica moglo dovesti otkrivanje tajni. Tako su mnoge zajedno s njima otišle u grob, ali nisu vječno izgubljene. Na ovaj ili onaj način Znanje ipak pronađe put i stiže onima koji ga prizivaju svojim čistim nakanama.
I kršćanske je barbare nekoliko stoljeća kasnije zanimala druidska ritualna praksa.
Naravno, to im znanje nije trebalo zato da bi ga primijenili i tako se povezali sa Svjetlom, već stoga da na osnovu druidskog učenja stvore vjernu krivotvorinu putem koje bi prevarili mase i privoljeli ih na pokrštavanje. Računali su: ako asimiliraju poganske običaje, da će im se pogani brže i lakše prikloniti. Vremenom je ovaj običaj postao uobičajenom kršćanskom praksom. Primijenjen je u svim dijelovima svijeta.
Sve su ove slike u tim trenucima prolazile pred mojim očima.
Oni su htjeli zatrti povijest i stoga su nastojali opljačkati i uništiti sve vezano uz druidsku mudrost. Kako nisu mogli proniknuti u tajnu nekih svetih stihova koje su pronašli, Rimljani i kršćanski barbari bjesomučno su ih uništavali.
Ponesen svim tim slikama iz prošlosti smjesta sam prepoznao prljavu igru koja je stajala iza Rimljana i kršćana. U ono vrijeme konce je vukla ista loza koja njima i danas upravlja.
Bili su to davni preci Prosvijetljenih iz Podzemlja.
Oni nisu samo tvorci znanstvenih i filozofskih sustava, već i svih egzoterijskih religija svijeta. Oni su majstori prevare.
Prekrajali su Univerzalnu mudrost, pljačkali je i prilagođavali sustavu slijepog vjerovanja koje im je bilo potrebno, da bi mogli nesmetano upravljati masama.
Ubijali su povijesne majstore mudrosti, poput Isusa, a onda, krijući se iza njegova učenja, podigli ogroman institucionalni sustav čija je zadaća bila: kontrolirati mudrost koju je Isus, kao predstavnik Sedmog i najvišeg Misterija, na svijet donio.
Njega su proglasili svecem i tako njegov lik srozali na razinu idolatrije, a nauk koji je donio iskrivili, nametnuvši svijetu jednu od najvećih prijevara u povijesti ljudskog roda.
Okupljeni oko tzv. Kristove crkve, Prosvijetljeni iz Podzemlja, koji čine okosnicu i svake druge religijske institucije, i danas tvrde da su nasljednici apostola te na osnovu raznih krivotvorina iz povijesti iznose dokaze kako ih je Bog osobno ovlastio kao svoje predstavnike na zemlji.
Svim njihovim osvajanjima, kulturocidu i uništavanju starih tradicija su iz nižeg astralnog svijeta upravljale horde krvožednih Vampira. I mada su ih djela već puno puta raskrinkala, mase slijepih i neupućenih svejedno im vjeruju, jer nemaju drugog izbora.
U istom tom čvrstom vakuumu guste magle, neznanja i crne magije stvoren je od astralne tvari lažni (crkveni) Isus čijem se totemu mase i danas klanjaju. Stvorena je Majka Božja. Ovdje su režirane njezine poruke svijetu. Odavde proizlaze izlječenja i iscjeljenja; ovdje je porijeklo stigmi i krvavih suza. Tu je panteon lažnih svetaca, ispod svojih maski nižih demona vezanih za materiju. I ono što je najvažnije znati, iz središta istog vatrenog grotla proizlaze sva međusobno suprotna uvjerenja i religijske krivotvorine. Vampirima je sasvim svejedno što čovjek iz širokog opusa izabere, oni ga uvijek kontroliraju. Zvuči prilično neshvatljivo, ali iza triju međusobno nepomirljivih monoteističkih religija stoji potpuno ista paklena prijevara koja na površini svjesno raspiruje različitost, ne bi li na taj način sakrila svoje prljave ruke.
Dok su mi se te slike vrtjele glavom i povezivale u pravilnom i inteligentnom nizu, duboko u meni zablistale su riječi da budem strpljiv, jer će mi sve tajne vremenom biti otkrivene.
Da su Majstori Velike Lože (!?) odlučili da je sada trenutak da se vratim u stvarnost.
I nastavim tamo gdje sam stao.
Kao što sam ti najavio, u jednom trenutku sve je prestalo.
Magličasti prsten brzo se raspršio, plamenovi zajedno s lubanjama iščezli.
Ostali smo samo ti i ja, na nepoznatom grobu. Obasjavala nas je mjesečina. Na istočnom svodu nebo je postajalo svijetlo. Uskoro će jutro. Prošlo je već nekoliko godina otkako više nismo u prilici uživati u praskozorju. Nekoliko godina kako smo zatočeni duboko pod zemljom odakle izlazimo samo po zadatku.
Zatoplilo je. Nije više bilo ni vjetra. Zrak je sada bio težak, bilo je sparno.
Ustali smo i osvrnuli se oko sebe; nigdje nikoga! Samo sjene tužno obješenih stabala na grobovima i križevima.
«Zašto nas konačno ne pozovu? Zašto ne odemo odavde, strah me…», rekla si glasno.
Udaljili smo se nekoliko koraka i onda sjeli na drugi grob.
Teško si disala. Djelovala uzrujano. Dlanom sam ti prešao preko kose, poljubio ti lice. Iako su nam redovito ispirali mozak i stavljali nam u hranu aditive kako bi ubili našu želju za starim životom i otupili naše osjećaje s obzirom na svijet, ipak bi se oni povremeno probili na površinu. Većinu stvari nisu nam mogli izbrisati iz glave. No svjesni da ništa ne možemo promijeniti, rezignirano bismo slegnuli ramenima i krenuli dalje. Kažu da nadati se znači živjeti. Ali – čemu smo se mi to mogli nadati?
I dok sam te grlio i tješio, odjednom smo iza leđa čuli korake. Približavali su nam se. Osvrnuo sam se, ali ništa nisam vidio. Osim toga, zvuk koraka odmah je prestao. I ponovio se čim sam okrenuo glavu. Snažno si se privila uza me. Osjećao sam snažno udaranje tvog srca. Tvoj vrući dah na svojim grudima. Tvoje suze na mom vratu. Ponovo je zahladilo i ono što smo u tim trenucima udisali podsjećalo je na opor i težak zrak iz magičnog kruga.
Nastavlja se...
