četvrtak, 17.05.2007.
NOĆNI ŠAPAT by Vic
Spavaš kraj mene, glava ti na mom ramenu.
Meki je jastuk tvojih snova. Dodiri griju. Kovrče tvoje kose klize. Usne priljubljene uz kožu. Grudi prislonjene uz moje, polagano disanje. Tvoj dlan na njima, miruje.
Spaja nas noćni šapat.
S tvojih usana silazi, prodire u moju kožu, utiskuje se u žile, putuje tijelom, ulazi u svaki zakutak, ispunjava me. Izlazi iz jednog izvora, ušće mu je u drugom. Ono što ti daješ, ja primam. Ono što ti misliš, i ja osjećam.
Povjetarac kad ide ne zastajkuje. Nema snagu, ali je dojmljiv. Ne govori ništa, ipak sve razumiješ. Preplavi te svojim lahorom, znaš. Povuče se, za njim ostaju utisci. I tvoj je noćni šapat takav. Ne mogu ga dodirnuti, a sve mi kaže. Povuče se, i boja tvojih snova ostaje u meni.
Bačena si, slike izviru iz dubina, ti putuješ, tama pa svjetlost, tisuće boja zrcali se. Koračaš kroz dva ili tri hodnika, onaj posljednji sve uži. Prikliještena sa svih strana tražiš izlaz, izlaza nema, postaje tijesno, ostaješ bez daha, krik u noći. Grč prožima tvoje tijelo, odupireš se silama, one idu za tobom, tisuće polipa te hvataju.
Ne boj se snova, ja sam tu!
Oni nisu ništa drugo, samo odraz.
Postoje predvorja u koja se slažu tvoje misli. Postoje ona koja postaju riznicom skrivenoga. Noć oslobađa skriveno.
Ne boj se, čuvat ću te…
Promatraš me, u tvojim očima nevjerica, strah, a onda mir, sigurna si. Hladni zidovi su nestali, sada te grije toplina. Noćni šapat poput čudotvorca seli s usana u tvoje oči: «Dodirni me, stisni uza se, odagnaj sve bojazni…»
Tvoje lice pod mojim dlanovima, promatramo se. Strah nestaje, oslobađa se iskra, prepuštaš se. Grliš me jako, jače, tvoja se kosa razlijeva po mojim grudima. Noćni šapat miluje mi vrat. Znam što misliš, svaka je tvoja misao za mene otvorena knjiga.
Usne nam se dodiruju, meki trag. Sklapaš oči, puštaš da mi dlanovi klize niz tvoje lice, zaokružuju ga, daju mu snagu, ulijevaju sigurnost. Osjećaš kako moja snaga prelazi u tebe, strah postaje prošlost, san dio zaborava. Nanovo se podižu barikade između tebe i riznice skrivenoga, odvajaš se od demona, oni se povlače, nestaju, njihova moć slabi. Čuvam te.
Moje usne teku niz tvoj vrat kao rijeka, za sobom ostavljaju svjetlucav trag, drhtiš. Prstima prelazim preko tvojih ramena, dodirujem grudi, u mojim dlanovima nestaju. Klizi rijeka niz tvoje tijelo, njen je tok krivudav, korito duboko. Osjećaš kako teče u tebe slapovima, voda je topla, grije, punim te, do vrha.
Ljubim ti struk, u tami svijetli, pramenovi moje kose ostavljaju osjenčani trag. Pratim ih prstima, igram se, tražim ih, kao da ću ih ondje zaista dodirnuti. Tvoje se tijelo pokrenulo, voda je postala tekućom vatrom, trag koji blješti je užarena lava što teče u dolinu. Stežem ti struk, dajem ti novu snagu, poticaj. Prekidaš dah, želiš nestati pod tim dodirima, oni ostaju, ne prestaju.
Vatreni jezičci plamte, postaješ buktinjom, tisuće plamenova u jednom, gore. Podižem se iznad tvoga tijela, na tebe pada sjena, sjaje samo oči, u njima žudnja. Dajem ti svoj prst, uzimaš ga usnama, nestaje.
Promatramo se, dugo.
Noćni šapat je struja koja sada govori raširenih zjenica. Dvije se snage pretaču u jednu, ona je moćna, tka niti, plete mrežu, uhvaćeni smo. Tvorimo jedno, oko nas je polje, teku silnice, postajemo matricama čiju će prazninu popuniti usne, dodiri.
Želim te, želja je neuklonjivi trag!
Neka je moj dlan sada opiše, on putuje, opisuje neravnine tvoga tijela. Tvoja koljena na mojim ramenima, osjećam ti listove na vratu, hladni su, grijem ih dahom, prelijeva se preko njih, klizi niz bedra, prodire u tvoju utrobu, toplo ti je. Pratim dah usnama, tvoja je koža mekana, jezik je vruć, bedra ti gore. Glava ti pada na jastuk, zabacuješ je unatrag, puštaš da te osvajam, korak po korak.
I uskoro smo jedno, ti u meni, ja u tebi.
Trenje tijela ponesenih žudnjom. Ruke se dodiruju, prsti isprepleteni. Oči međusobno prikovane, ne miču se. Usne se dodiruju u zanosu, ovlaš, pa snažno. Gutaš me, tvoj me jezik istražuje, prelazi preko mojih usana, okružuje ih sa svih strana, a onda u njih prodire. Nekoliko je svjetala u tvojim očima, ispitujem ih prstima, osjećam da griju, ližem im sjaj.
U trenutku poniremo, grč tijela, zajednički sukus misli, osjećaja.
Dvije rijeke se nalaze i od mjesta svoga susreta teku u jednoj, dok ih račva nanovo ne odvoji i svaka iznova ne poteče svojim tokom. Njihov jedan tok silna je bujica, ona se pjeni, podižu se ogromni valovi, huče, popuštaju brane. Kratak tok, ali osebujan. Dvije rijeke, kad se razdvoje, neće zaboraviti jedna na drugu.
Spavaš kraj mene, ruke ti se ovile oko moje, tvoje je disanje noćni šapat, ispunjava me, da, znam sve, sve znam…
Promatram tvoje mirno lice, odraz zadovoljstva. Nema slika, nema puta kojim sada ideš, nema zidova koji bi te pritiskali. Nema sjena ni demona, riznica je zatvorena, kovčeg je pod ključem, u ruci mi je, čuvam ga.
Dišeš u skladnom ritmu.
Sve je u jednoj boji, ona se zove mir.
Još ću neko vrijeme bdjeti nad tobom.
Još ću neko vrijeme uživati promatrajući te, tvoje lice blista u snu, usne opuštene.
Još ću neko vrijeme upijati tvoj mir, noćni šapat će mi ga prenijeti, i ja ću znati da si sigurna.
Meki je jastuk tvojih snova. Dodiri griju. Kovrče tvoje kose klize. Usne priljubljene uz kožu. Grudi prislonjene uz moje, polagano disanje. Tvoj dlan na njima, miruje.
Spaja nas noćni šapat.
