Seksualne anomalije i perverzije,impotencija

Započnimo s razjašnjenjem dvaju pojmova: anomalan (nepravilan) i anormalan (neprirodan),jer ih ljudi cesto miješaju ,a imaju veoma različita značenja.
Pod anomalijom razumijeva se nešto što ne potpada pod neki zakon, nešto što se razlikuje ili udaljuje od određene osnove.Ozmimo kao očevidan primjer hermafrioditizam. Osnova je ljudske vrste da ima dva različita spola; anormalna je ona jedinka koja ima oba spola sjedinjena u sebi .
Pod anormalnošču razumijevamo nešto što se udaljuje od norme, tj. općeg pravila, nešto što premašuje određenu granicu veličine utvrđenu iskustvom ili običajem. Anormalnost je pojava ( uvijek na području seksualnosti ) kad je neka osoba hipogenitalna, tj. sićušnih genitalnih organa,manjih od normalnog prosjeka.Suprotan je tome >>hipergenitalan<< tip, koji ima organe, reći ćemo, abnormalne zbok veličine.Abnormalni ipak ne dosežu nivo monstruoznosti, jer monstruoznost pripada anomalijama i tvori naučni predmet koji se naziva >>teratologija<<.
Na seksualnome polju anomalija je anatomska i funkcionalna devijacija, nasljeđena i urođena, koja moze doseći stupanj monstruoznosti, dok oni patološki fenomeni koji privremeno mijenjaju anatomski izgled organa pripadaju upravo slučajevima abnormalnosti, jer te abnormalnosti ne stvaraju čvrsto pravilo i podložne su vremenskim transformacijama, sve do eventualnoga povratka normalnom izgledu. Ako bi neka bolest imala snagu da izvrši trajnu promjenu u izgledu nekog organa, mogli bismo također govoriti o anatomskim anomalijama.
Ima ih, naposljetku koji vode računa i o vremenskom faktoru, jer je anomalije teško ispravit, dok abnormalnosti katkad mogu biti periodične, ili čak mogu nestati.
Polazeći od naših definicija možemo među anatomsko-strukturalne anomalije ubrojiti:

Hermafroditizam kao najzamršeniju anomaljiu ljudske vrste. To nije samo anatomska anomalija - štaviše anatomska anomalija par excellence - nego i tako utječe na karakter jedinka da postaje i sasvim nova psihička anomalija.
Ako bismo htjeli vjerovati starim mitovima, Hermafrodit je bio prekrasan sin Hermesa i Afrodite, u kojega se na prvi pogled smrtno zaljubila nimfa Salmakida, povukla ga u svoje vode i postigla da je bogovi stope s njim u jedno biće. Tako priča pjesnik Ovidije u svojim >> Metamorfozama<<. Tako je to bilo u pričama antike: hibridno božanstvo sastavljeno od muške i ženske prirode, koje se nije zapravo štovalo ni u Grka ni u Rimljana. Njime se se vise bavile likovne umjetnosti, te i danas u rimskome Nacionalnom muzeju postoji model iz helenističkog doba, u ležećemu kipu koji je pravi nosilac morbidnosti i snage, muškosti i ženskosti stopljenih zajedno.

Hermafroditizam ili biseksualnost je čest fenomen među beskičmanjacima. Među kičmenjacima treba spomenuti nekoliko riba, ali kod njih je to čista anomalija.

Kod čovjeka je izvanredno rijedak hermafroditizam. Prevladava pseudohermafrodit, jedinka koja u vlastitome organizmu ima nekoliko atributa drugog spola. Prevladavanje raznih diferencijalnih ženskih osobina ( hipertrofija klitorisa, priraslost malih usmina itd. ) zove se obično ginandrija, dok se prevladavanje muških osobitosti zove androginija.

Biolozi priznaju da je svako ljudsko biće u većoj ili manjoj mjeri biseksualno, ne samo s anatomskog aspekta nego i s aspekta organskih funkcija i - što je još važnije - s psihičkog aspekta. Ne postoji stopostotni, takozvani >>supermuškarac<<. Neki muškarci imaju veće feminalne karakteristike od ostalih - apstrahirajući strogo hermafroditske forme - kao što ima i žena s muškim karakteristikama a da ipak ne dosegnu stupanj anomalije. Tako moderna genetika tumači bradavice na prsima muškaraca kao ostatke ženskih grudi; ženski klitoris kao privjesak seksualnih organa muška je osobina. Moglo bi se pridodati da nijedan čovjek nije potpuno muškarac, jer nosi u svojoj tjelesnoj građi i ženskih osobina; isto tako, svaka žena ima i muška svojstva.
U pogledu organske građe sve to izgleda jasno. S obzirom pak na funkcionalnu građu, po kojoj je neki čovjek više muškarac od neke žene i neka žena više žena od nekog muškarca, čini se da muški spol ovisi o prisutnosti i količini testosterona (muški spolni hormon), a ženski spol ovisi o prisutnosti i količini fulikulina (ženskog spolnog hormona). O različitoj i nekontroliranoj raspodjeli fulikulina i testosterona trebala bi, dakle, ovisiti sudbina našeg spola. Poznat je slučaj jednoga američkog mladića , liječenog na bazi fulikulina, koji se poslje sedmomjesečnog liječenja našo obdaren s dvije normalne dojke da bi mu na njima i djevojke pozavidjele; to nam još jedanput potvrđuje da gradacija muškosti i različit intenzitet ženskih manifestacija ovisi o urođenim i stalnim fiziološkim uzrocima u našem organizmu.
Ali nije sve ni u tome. Zanimanje za probleme hermafroditizma nije ograničeno samo na anormalnost u funkcionalnosti organizma nego se proširuje na direktan utjecaj koji te anomalije imaju na psihu jedinke.
Hermafrodit klasificiran ao žena, ali koji ima usku karlicu, slabo razvijena prsa, bradu i dlake pomalo posvuda te muški glas, ne može biti privučen čarom nekog muškarca,čijih ima toliko vidljivih karakteristika; bilo bi nerazumno optuživati nekog mladića bujno razvijenih prsa, bez brade, ženskog glasa i oskudno obdaren muškim organima - koji se osjeća privučen nekom osobom očigledno njegova spola. Takvi se slučajevi ne mogu smatrati, strogo gledano, slučajevima homoseksualnosti: dostajao bi katkad kirurški zahvat da stvari postavi na njihovo mjesto.
Htjeli bismo sada zbog bliskosti, pridodati homoseksualnoj inverziji onu naročitu formu >>izopačenosti<< koja se naziva >>narcisizmom<<.
Porijeklo riječi je mitološko. Tko ne poznaje priču o Narcisu? Bio je tako lijep da su sve nimfe žudjele za njim kao za suprugom; ali on ih je sve prezreo. Jednoga lijepog dana obistinilo se proročanstvo koje je o njemu izrekao vrač Tirezije: "Živjet će sve dok ne bude ugledao sebe sama." I zaista,prvi put kad je ugledao svoje lice u izvoru bio je do te mjere zapanjen vlastitom ljepotom da je od toga umro utopivši se u vodi. I nezna se koji ga je bog preobrazio u cvijet što po njemu nosi ime.
Značenje priče više je nego jasno: ima ljudi koji obožavaju, ljube, cijene sami sebe više od bilo koga na svijetu. To je fenomen egocentrizma, koji bi se mogao zvati i perverzijom. Teoretski ga možemo povezati s autoerotizmom, s onom vrstom privrženosti vlastitoj osobi, vlastitom tijelu, što karakterizira period djetinjstva i što moderni psihoanalitičari zovu >>Narcisovim kompleksom<<. Narcisizam baš i dovodi do ekscesa autocentrične tendencije; one većinom slabe kod normalnih osoba, ponukanih, prirodno, na traženje drugog spola i na osnivanje bračne zajednice.
Narcisizam zabrinjava u ekstremnim slučajevima, kada privrženost vlastitoj osobi, umjesto da se godinama smanjuje, narasta sve do apsolutnog >>autocentrizma<<. Neka ipak nitko ne misli da je posve imun od toga: mala doza narcisizma postoji u svim ljudima, osobito u ženama, kao uvjet normalne seksualnosti, tako da abnormalnom možemo smatrati samo onu osobu koja usredotočuje sve svoje divljenje na sama sebe, izbjegavajući sav ostali svijet i ne zanimajući se za bližnjega.







Anatomske anomalije








Kao u bilo kojem organu ljudskog tijela, tako se i u genitalnom aparatu mogu naći nedostaci i mane, i kod muškaraca, i kod žene. Moramo ih razlikovati od bolesti prigodna i prolazna karaktera. Obično se anatomske anomalije, anomalije urođene tjelesne građe, indentificiraju s bolesnim pojavama trajnog karaktera, dok ima povremenih bolesti koje stvaraju neku prolaznu anomaliju.

Samo specijalisti znaju koliko ima teskih problema s osobama abnormalnima od rođenja, koje ipak hoče živjeti i dokazati da žive životom normalnih ljudi. To međutim ne uspjevaju zbog nesavršenosti svoga genitalnog aparata. Izvjestan prirođeni stid sprečava često takvu prikraćenu osobu, posebno ako je žena, da se utekne lječničkoj pomoći, te ona godinama nosi u sebi tu manu i tjeskobu koja iz nje proizlazi. Nesavršenstvo genitalnih organa zasigurno je i izvor promašenog seksualnog razvitka i s psihološkog stajališta pa je uzrok depresivnih stanja i stalnih neuroza. To nesavršenstvo utječe iznad svega na aktivnost mašte, koja je tim prisiljena da prevlada nad razumom. Prikraćeni obično misli da svi oni koji ga gledaju znaju za njegov nedostatak; postaje stidljiv, sumnjičav, ne podnosi smiješak prijateljskih sklonih osoba koje ništa neznaju o njegovoj prikračenosti te ga čak smatraju simpatičnim. Ako još k tome njegova moralna građa nije jačeg kova ni inteligencija sjajnije kvalitete, sposobna da sebi stvori svijet odvojen od seksualnog kompleksa, prikraćeni osjeća dubok prijezir prema društvu, prema svim onima koji se razlikuju od njega i koji mogu, njemu na štetu, uživati u normalnom životu. Postaje zavidan i zao: zavist i zloća ponekad se manifestiraju u ekstravagandnim gestama i u ponašanju. koje je očigledno nelogično i smiješno. Nisu rijetki ni slučajevi ludila, osobito u obliku manije gonjenja.
Uz hermafroditizam, o kojemu smo govorili i koji smatramo glavnom anomalijom ljudske građe, spomenimo nepostojanje penisa, Medicinska literatura nabraja malo pojedinaca kojima je nedostajao taj organ ( osim ako mu nije bio nasilno odstranjen ). Neimanje penisa često je samo prividno: on moze biti sakriven, u abnormalnoj poziciji, uvučen duboko u abdomen. Ne ostaje drugo nego da se nadamo u što snažniji razvoj kirurških zahvata pomoću kojih moderni specijalist može, u izvjesnim graničnim slučajevima, dopuniti prirodu tamo gdje ona nije na savršen način dovršila svoje djelo.
Isto su tako rijetki slučajevi potunog nepostojanja testisa; no to je gotovo uvijek prividno: umjesto da vise unutar mošnjate kese (mošnja je kožni omotač koji ih ovija ), ona su se zadržala u abdomenu. To ne sprečava seksualni život, niti isključuje mogučnost oplodnje; samo je potpuna odsutnost testisa nepopravljiva jer zbog nepostojanja sjemene tekućine nije moguća oplodnja.
Fimoza je urođena ili stečena anomalija prepucija (kožica koja omotava glavić penisa ne prinjajući uz nj), kod koje se prepucij ne može odvojiti od glavića.
Fimoza je fiziološka pojava od dojenčadi, tj. stečena je rođenjem, ali se u pravilu progresivno proširuje i oko četvrte ili pete godine glavić može bit otkriven.Nekad traje i poslje puberteta ( doba razvoja ) i tada već poprima značenje bolesti. Parafimoza gotovo uvijek ima karakter upale, zbog veneričnih bolesti, zbog oštečenja u fermentaciji urina kod dijabetičara, poslje silovitog snošaja ili zbog ekscesa u masturbiranju. U osoba koje premalo paze na higijenu i čistoću mogu parafimozu uzrokovati i naslage smegme ( bijele izlučevine prepucija ). Fimozu prate funkcionalne smetnje u snošaju koji postane krajnje težak i bolan. Najradikalniji i ujedno najjednostavniji sistem liječenja jest obrezivanje, tj. potpuno ili djelomično odstranivanje prepucija.
U povijesti starih naroda obrezivanje je služilo ( a u nekih naroda na Pacifiku još uvijek služi ) tome da bi se razlikovala jedna društvena skupina od druge ili preme od plemena.Obrezivanjem se posvećivao čin ulaska, obred prelaska tek tek seksualno dozrela mladića u društvo odraslih ili ratnika.U Africi, Australiji, Polineziji

To be nastavljeno kad mi se bude dalo pisat =) živite dugo i uspješno str 20 xD