Plavi svijet, Institut za istraživanje i zaštitu mora

Subota

Ah... evo me napokon doma nakon 3 dana sljakanja, crncenja, pricanja, plesanja, igranja, brainstormova, zezanja, pijenja, odmaranja, upoznavanja - a sve to lijepo zamotano i nazvano "14. Dan dupina"

Evo gotovo je... I moram reci da sam ugodno iznenadjena kolicinom posla koju smo obavili i kolicinom energije koju smo imali da i ovaj Vikend dupina privedemo kraju...

Vec u srijedu pridružili su nam se Nike i Grga :),a u petak navecer poceo je dolaziti ostatak ekipe, prvo Laura iz Municha (WDCS), a zatim Peter, Kate, Draško, Marko, Ivana, Goran, Ivana.... nadam se da nisam nikog zaboravila :)

U subotu ujutro pocelo je postavljanje crteza po rivi Velog Lošinja... grad kao da je zivnuo kada se vise od 500 nacrtanih dupina i razlicitih nijansi plave boje naslo na njegovim zidovima... Ja sam za to vrijeme pomagala u Centru, razgovarala s turistima i pokusavala odgovoriti na bezbrojna pitanja pitana na bezbroj razlicitih jezika... oko 13.20 sati uputili smo se Laura, njen prijatelj i ja u Suncanu uvalu u Malom Lošinju kako bi prisustvovali turniru u odbojci ali more nas je vise mamilo pa smo se ipak odlucili bucnuti barem na 10tak minuta jer se Laura zurila na demonstraciju spasavanja dupina koju je trebala voditi na Velom Zalu, a posto smo jos morali skociti do mog auta po plasticnog "luftic" dupina zvanog Ben nismo imali previse vremena za suncanje...

Spasavanje dupina pocelo je oko 17 sati (malo smo kasnili sa programom zbog jakog vjetra koji je produzio postavljanje crteza)... Lauri je u pomoc priskocio Marin "the lifeguard", veterinar i ekipa mladih vatrogasaca... Ljudi su bili pomalo zbunjeni jer nisu razumjeli zasto se na nakrcanoj plazi odjednom nasao napuhani dupin kojeg hrpa ljudi pokusava odrzati vlaznim velikim rucnicima natopljenim morskom vodom... Jedna djevojka se jako uzbudila misleci kako je pitanje o pravom dupinu no ubrzo je razocarano mami dojavila da ipak nije pravi... Iako ekipa nije bila previse zadovoljna spasavanjem dupina, bas zbog zbunjenosti turista, dobili su pljesak kada je Ben uplovio sretan, vlazan i napuhan u losinjsko more...

Nakon kratke setnje Malim Losinjem, Laura i ja smo se vratile u centar kako bi pomogle nasoj Andrei koja je, iako je trudna vec 5 mjeseci, energicno i voljno izvrsavala svoju duznost pa smo je morali siliti da odmori i prepusti malo posla nama... Ispred Centra djeca su crtala i modelirala sve sto je njihova masta mogla smisliti.... Zanimljive su bile boje kojima se boja prstima (Jela ih je nasla u spajzi)... djeca su bila presretna jer su se mogli umuljati koliko ih je volja (svi imamo taj nagon da radimo i stvaramo golim rukama), a i crtezi su zaista bili nesto posebno... Roditelji su stajali sa strane i bili malo zgrazeni jer su se bojali kako ce boja ostati na robi i rukama, ali kao sto je obecavao natpis na ambalazi boje, ona se u potpunosti oprala...

Ja sam oko 22.00 vec bila jaaaaaako umorna pa sam dobila dopustenje da se odem malo opustiti ispred centra gdje je bila postavljena bina... Svirao je losinjski Positivo band i iako je glazba bila malo premirna dobro smo se zabavili i naplesali... U ponoc smo zatvorili vrata centra i raspricali se ispred ulaza... Ali noc jos nije bila gotova... Grga, Tomaš, Laura i ja krenuli smo kući, a završili u Rovenska baru gdje smo se zabavljali do 4 ujutro... to ne bi uopce bilo lose da se nismo morali probuditi sutradan u 8 :) :) Ali nema veze... samo se jednom zivi...

Moram priznati da mi je ta subota bila jedna od ljepsih u zivotu... zaista je bilo svega, dan je bio ispunjen, sarolik, osjecala sam se korisno i sretno, uopznala sam mnogo novih ljudi ali sam takodjer i srela dosta prijatelja iz srednje koje nisam vidjela vec par mjeseci...