Days of my life...
08.12.2004., srijeda
These words are my own, from my heart flow...
Hm... nije me bilo neko vrijeme, bar ne u onom obliku u kojem sam se želio javiti. Opet počinjem postati svakakva sranja i samo si smanjujem čitanost, više mi nitko ne ostavlja ni komentare ni niš'. Mislim, nije da mi je bilo bitno da me netko čita kad sam otvarao ovaj blog (što piše u uvodnom postu) i nije da mi je to baš bitno ni sada, jer, after all, što te više ljudi čita veća je i vjerojatnost da netko (unatoč svom tom oprezu da otkriješ što više onoga o čemu misliš, otkrivajući pri tome što manje onih stvari koji te čine unikatnom individuom koju svi poznaju) otkrije tko zapravo stoji iza tvog virtualnog identiteta i pseudonima Vertigo. Unatoč svemu, onaj neki egoistični dio mene ipak želi nekakvo glupo priznanje u obliku komentara ili broja posjećenih koji su virnuli na ovu stranicu. Zapravo mi ova stranica služi kao ispušni ventil pomoću kojega nepoznatima (ili nikome uopće?!) govorim stvari koje u stvarnosti ne slušaju oni koji bi ih trebali čuti, a često su prezauzeti svakodnevicom da bi to činili. Javim se kasnije, sad mi mama (umorna od svakodnevice pretpostavljam) spava na kauču dva metra od mene i imam filing da će svaki tren popizditi na moje konstantno lupkanje po tipkovnici. |
