''It is one thing to know your heart, another thing to admit it. And something altogether different to allow yourself to follow it. ''

ajde, da nesto ipak stvaim *lol* iskopala sam ovo od nekud... Samo jedna scena iz price koja je slozenija, i most likely nece nikad biti napisana jer mi ne ide :P hehe... nego, eto...

_________________________________________________________________-

The chosen destiny

Sve oko njih kao da je nestalo u tami koja je upijala otkucaje zidnog sata stvarajući gluhu, bezvremensku tišinu.
Svjetlost njegovih krila činila se hladnom, beznačajnom u svemoćnoj tami.
Njegove zlatne oči izmučene suzama, uzaludnim suzama. Gledao je ravno u osobu čija je kosa bila crna poput same tame i plaštom koji se doimao kao da je jedno s mračnom pozadinom. Prodorne, smaragdno zelene oči crnog čovjeka pobjedonosno su uzvračale pogled izmučenim, zlatnim anđeoskim očima. Crnokosi čovjek je progovorio,a glas mu je bio dubok i hladan, ispunjen podrugljivim zadovoljstvom: ''Na koljena, Valdire.'' -krajevi usana svinuše mu se u zadovoljan i zloban smješak ''Gotovo je.''. Kao da je privučen na zemlju nekom neopisivom silom, Valdir padne na koljena zatvorivši svoje zlatne oči.
Tišina je opet zavladala. Valdir se morao suočiti s tim da je sve izgubljeno, da je sve bilo uzaludno. Samo traćak nade je ostao u njemu, nade koja je polako blijedila kao i sjaj njegovih krila. ''Zbilja si mislio da te ona neće iznevjeriti?''-Mearwan je prekinuo tišinu i natjerao Valdira da otvori oči. ''Ti naivni, patetični stvore! Želim da znaš koliko uživam u ovome.. '' Valdir je podignuo pogled prema Mearwanu. ''Da. Dobar dečko. Gledaj me dok razgovaram s tobom.''- Mearwanove usne iskrivile su se u zloban smiješak. ''Da samo znaš koliko zadovoljstvo mi pruža sama pomisao na tvoju patnju... A jasno mi je da patiš. Savršeno mi je jasno... Izgubio si sve, sina, život, ljubav, vječnost.. zbog mene. Sigurno me mrziš sada, anđele?'' -rekao je to kao da je želio čuti potvrdan odgovor,uživao je u svakoj riječi, uživao je u njegovom pogledu. ''Ne.''-Veldir je progovorio čistim, čvrstim glasom.
''Što ne? Ne mrziš me? Hahahaha! Bijedniče! Obojica znamo da ti nisi zaslužio biti ono što jesi, oprosti, ono što si bio. Znamo da nisi tako dobar kakvim se pokušavaš pokazati... Sluga svjetla? Hahahaha! Znamo da bi me ubio ovdje i sada... da imaš dovoljno snage za to. Ali, prije nego što prijeđemo na formalnosti, želim to čuti od tebe...''-Mearwan je kleknuo uz Veldira primaknuvši svoje usne njegovom uhu. ''..priznaj. '' . Valdiru su riječi odzvanjale u glavi i grozna tjeskoba obuzela je njegovo srce. Nije si mogao to dopustiti, nije to želio prihvatiti, toliko je vremena proveo kao biće svjetla da je zaboravio kakav je osjećaj mrziti. Dubina prekrasnih smaragdnih očiju iz sekunde u sekundu ga je sve više prisječala na to. Tada se sjetio davno prošlog, izgubljneog vremena. Vremena kada je izabrani uspio nadjačati proročanstvo, prkositi svojoj obitelji i naći ljubav.
Mearwan je bio tako blizu da je Valdir osjećao njegov dah na svom licu, a njihove usne bile su tek nekoliko centimetara udaljene. ''Zašto...''-tih, jedva primjetan šapat napusti Valdirove suhe usne ''Mearwne, zašto?'' ponovi glasnije, sigurnije. Gledao ga je ravno u oči, te duboke smaragdne oči. Tračak tuge koju je u njima na tren zapazio dao mu je snagu da nastavi. ''Zašto, pitam te? Da li je tvoja obitelj toliko snažna, Mearwane, da te može natjerati da uništiš sve što voliš? '' ''Moja obitelj nema veze sss tim! To je bio moj zadatak, moja volja! Ja nisam...'' suvislu naglost Mearwanovog odgovora kao da je presjekla misao. Ostao je nepomično gledajući pred sebe, zadubljen u intezitet osjećaja koji ga je obuzeo. ''Toryll, ti jesi...'' Valdirove riječi probile su gustu maglu misli i spomen njegovog drugog imena, njegovog obiteljskog imena presjekla ga je poput oštrice. Gotovo instinktivno udario je Valdira u lice brzinom koju samo jedan Ssa Vlos, Zmijske Krvi može postići. Valdir se polako podizao s poda gledajući dolje kako bi sakrio sarkastičan osmjeh. Mearwan se nije trudio zaustaviti ga. Kada se u potpunosti oslonio na noge Valdir se suočio s Mearwanom. Gledao je u zamišljene zelene oči, tako daleke i neprisutne. Pokušavao je naći dio Mearwanovog uma koji je ostao nedodirnut, neiskvaren. Sekunde su prolazile... Ili su to bile godine? Tama je postajala sve jača i počela je puzati po njima izvijajući se poput stotine zmija. Tišina je bila toliko intenzivna, gotovo bolna, poput neprestajućeg vriska. Mearwan je rukama pokrio uši i uz vapaj pao bespomoćno na koljena.