Mnogi će se knjigoljupci sjetiti da je na ovogodišnjem sajmu knjiga u Leipzigu zemlja partner bila Hrvatska. Neki će u pamćenje možda dozvati i moto sajma koji je glasio "Hrvatska čita u Lepizigu". Kako suradnja hrvatske i njemačke književnosti ne bi postala ili ostala samo avantura koja traje dok su sajamski reflektori upaljeni, ali nakon toga zamire prvom prilikom, Veleposlanstvo SR Njemačke jučer je u Goethe institutu organiziralo književnu večer pod nazivom "Leipzig čita u Hrvatskoj" na kojoj su predstavljena ukupno četiri autora - dva njemačka i dva hrvatska. Autori bjehu spojeni u parove te su imali zadatak pročitati prozu svog partnera i kratko ga predstaviti publici, nakon čega je uslijedilo čitanje iz romana svakog pojedinog pisca, sve popraćeno simultanim prijevodom, čime se omogućilo razumijevanje i ljubiteljima književnosti koji ne vladaju njemačkim jezikom.

Krenimo redom kojim su čitali:

Clemens Meyer rodio se 1977. godine u Halleu (SR Njemačka). Studij na Njemačkom književnom institutu u Leipzigu otplatio je šarolikim nizom poslova poput nosača pokućstva i stražara. Počeo je pisati još za vrijeme studija, a najviše je uspjeha polučio kratkm pričom Der wilde Osten (Divlji istok) te svojim prvim romanom Als wir träumten (Dok smo sanjali). Jučer je u Goetheu čitao jednu od priča iz zbirke kratkih priča Die Nacht, die Lichter (Noć, svjetla). Ovo je priča koja je po mom mišljenju najsnažnije odjeknula ne samo zato što je jedina bila pročitana kao cjelina (ostali su autori čitali ulomke iz romana), već zbog koncepcije pisanja u kojoj kroz unutarnji monolog koji s tokom svijesti na momente graniči tek prisutnošću interpunkcije čitatelj stječe uvid u psihu narkomana. Clemens Meyer dobitnik je niza književnih nagrada: nagrada Rheingau-Literatur (2006); nagrada Mara-Cassens (2006); nagrada za mlade književnike Lessing Sachsen (2007); nagrada Clemens- Brentano grada Heidelberga (2007) te možda u kontekstu večerašnjeg čitanja najvažnija - nagrada Sajma knjiga u Leipzigu (2008).

Drugi autor koji nam je poklonio jedinstveno iskustvo slušanja pisca koji čita (a time bojom svoja glasa te svojim odabirom riječi na koje će staviti naglasak i - interpretira) svoje djelo podario nam je domaći pisac Edo Popović. Rođen je 1957. godine u Livnu, no mnoge je godine proveo u Zagrebu u kojem je studirao komparativnu književnost, kroatistiku te južnoslavenske jezike (s perspektive studenta FF-a mogu reći - zavidna kolekcija). Poznat je postao u 80im godinama zbirkom priča Ponoćni boogie. Nakon trinaestogodišnje stanke književnosti se vratio 2000. kada objavljuje drugu zbirku priča San žutih zmija, autobiografsko djelo Kameni pas. 2002. izašla je novela Koncert za tekilu i apaurin, a proboj na inozemno književno tržište ostvario je romanom Izlaz Zagreb jug. Pročitao je ulomak iz svog posljednjeg romana Oči, kojeg bi bilo moguće okarakterizirati prozom u trapericama koja se događa u Zagrebu sedamdestih. Osobno mi se večeras najviše svidjelo kada je rekao da su pitanja o privatnom životu pisaca zapravo suvišna, da je autor sporedan i da je sve na što bismo se trebali koncentrirati ono što stoji među koricama te se potom bacio na čitanje. Kako bi rekao Roland Barthes: Autor je mrtav! Ponekad imam osjećaj da se upravo ovo na hrvatskoj književnoj sceni zaboravlja, ali to je već neka sasvim druga tema.

Nakon Ede Popovića, iz svog je romana Die Kosmonautin (Kozmonautkinja) čitao njemački autor Jo Lendle koji trenutno živi i radi u Kölnu. Studirao je kulturnu pedagogiju kao i njemačku književnost u Leipzigu, a neko je vrijeme radio i kao urednik književnog časopisa Edit. Za svoje djelo Unter Madern (Među kunama) osvojio je 1997. Poticajnu nagradu za djelatnost u književnosti Sajma knjiga u Leipzigu. U Zagrebu je predstavio priču o ženu koja potaknuta smrću svog sina započinje transcedentalno putovanje koje započinje u kazahstanskoj pustinji, a završava na Mjesecu.

Posljednja je na redu bila jedina žena u većinski muškom društvu - hrvatska dramaturginja i spisateljica Ivana Sajko, višestruka dobitnica najvažnije hrvatske kazališne nagrade Marin Držić. Njene su drame prevedene na više svjetskih jezika i izvode se na pozornicama izvan Hrvatske. Čitala je iz svog prvog romana Rio bar. Kroz lica triju ženskih likova govori o "pijanstvu, usamljenosti, ksenofobiji ukočene sredine i PTSPu iz perspektive urbane ratne generacije". Za ovaj je roman Ivana Sajko dobila Vjesnikovu nagradu za najbolji roman godine.

Ova četiri autora danas čitaju u Osijeku, a sutra u Splitu. Nađete li se u jednom od tih gradova, nemojte razmišljati, samo se prepustite književnoj večeri za pamćenje.

Pozdrav od darksoul!