blog :: arhiv :: o nama :: ostalo
16.08.2007., četvrtak
Sziget Festival 2007

Još jedan Sziget Festival na budimpeštanskom otoku Obudai je gotov, i nadam se kako ću uspjeti prenijeti barem jedan djelić cjelokupne atmosfere. Bio sam tamo s Lughom samo 8. kolovoza, u srijedu, jer mi se činilo kako tada nastupaju najbolji bendovi. Lugh i ja smo došli negdje oko podneva, i prešavši most koji je vodio na otok, uzeli smo program. Shvatili smo kako sve do negdje tri poslijepodne nema nikakvih koncerata još, pa smo se odlučili zaputiti u Afro-Latin Világfalu (Afrolatinsko selo), gdje smo sjeli u Teaház (Kuću čaja) i naručili zeleni čaj slušajući glazbu iz susjednog šatora, gdje se održavao tečaj smijanja i joge. Bilo je mnogo ljudi, i to najviše stranaca, tako da je otokom orila neka mješavina svih europskih jezika. Preostalo nam je samo čekati malo kasnije poslijepodne, da svirka počne.


No, izgleda kako je ipak počela mnogo ranije. Odlučili smo prošvrljati otokom i malo ga proučiti kako bismo se bez problema mogli kretati među pozornicama i kako bismo znali gdje je koja, da ne moramo trčati kad jedan koncert završi, a mi već hrlimo na drugi. Kako postoje ti puteljci, na njima je bilo mnogo ulične zabave i raznih bendova, čak i jedan zanimljivi limeni orkestar s ljudima na štulama i vrhunskom zabavom... I, napokon, na Nagyszínpadu (Glavnoj pozornici) Manu Chao je upravo imao generalnu probu na koju smo slučajno naletjeli. To je bilo odlično, jer zapravo nisam niti mogao stići na Manu Chaoa, pošto je kasnije bio mnogo važniji koncert na koji je trebalo ići.


Bili su odlični. Malo su štekali, ali mislim kako ljudima nije smetalo, jer još mikrofonija nije bila namještena kako treba. Ja sam se u početku pitao je li to uopće Manu Chao, ali kad sam došao bliže, i kad sam čuo "Oy, dia luna, dia plena...", znao sam kako je. Bilo je veoma vruće na tom pijesku, ali ljudi su plesali još više zagrijavajući atmosferu. A onda su odjednom, samo tako, rekli hvala i otišli. A dobro, bolje išta nego ništa.


Kasnije smo se zagubili u šumi, gdje su ljudi kampirali. Čak smo primijetili i neke šatore s hrvatskom zastavom. No, uskoro smo došli do Világzenei színpada (Glavne svjetske pozornice), gdje je nastupala japanska grupa Gocoo. Dvadesetak žena s bubnjevima, i još nekoliko s drugim udaraljkama, i dva-tri muškarca koji sviraju. Veoma zanimljivo, i originalno osmišljeno. Čak mislim kako sam u jednom trenutku vidio didgeridoo, ali nisam siguran je li to bilo zapravo to. Uglavnom, odlično su zvučali, iako sam gotovo siguran da snimljeni nisu niti upola toliko dobri.


Do sljedećeg koncerta ostalo nam je nešto vremena, pa smo otišli na jednu malu tržnicu gdje smo pronašli razne šatore s pićem i hranom. Tamo je bio i jedan indisjki šator, prigodno nazvan "Nirvana" i čim ih je vidio, Lugh je morao kupiti par gulab jamuna. Ja ih osobno ne volim baš previše, ali on je tvrdio kako su mu odlični.


I onda smo došli natrag do Nagyszínpada, gdje je svirao Nitzer Ebb. To nam se nije baš sviđalo, ali kojih pola sata kasnije je došlo ono pravo - Mando Diao. Prepoznao sam pjesme "Long Before Rock 'n' Roll", "Down in the Past" i još mnoge, što znači kako su svirali i stvari sa starog i s novog albuma.


Kraja koncerta se više baš i ne sjećam, osim da su se lijepo pozdravili, ali publika je jednostavno htjela još, pa su napravili jedan bis. Čovjek se na pozornicu vratio ležerno, s cigaretom, ugasio ju i počeo svirati. Nakon toga, ljudi su se razbježali, svatko na sljedeći koncert koji je htio, a ja se sjećam da su mene i Lugha toliko noge boljele, da smo sjeli u jedan šator u blizini Arany Ászok színpada. Tamo smo bili sat vremena, i gledali ljude kako se odvažuju skočiti bungee s neke visoke dizalice, i slušali Fince stol pokraj koji su odlučili zapjevati si neke narodne pjesme.


A onda smo otišli do pozornice HammerWorld, gdje je bio vrhunac večeri. Within Temptation. To je bio razlog zbog kojega sam uopće došao ondje na taj dan. Prije njih je nastupala jedna odlična folkmetal grupa, Dalriada, i već imam nekih njihovih nekoliko albuma ovdje doma. Moram priznati kako nisam nikada bio na nekom tako gotičkom metal koncertu i bio sam zapanjen kreativnim ljudima koji su izgledali kao da su se probudili kako je pala noć... I odjednom se pozornica zamračila, i pojavila se Sharon.


Uživali smo. Svirali su skoro pa dva sata, za razliku od svih ostalih bendova. Čak su nas publiku razveselili i pjesmama poput "See Who I Am" i "Mother Earth", a na samom kraju, i "Ice Queen"... Veoma pozitivna atmosfera, unatoč mračnoj glazbi. Pozornica je bila na zatvorenom, pa je brzo ponestajalo zraka, tako da sam promijenio tri puta mjesto. Prvi sam put bio veoma blizu, a onda sam bio nagdje s desne strane, gdje nikoga nije bilo, a gdje se pak mogao cijeli bend dobro vidjeti, da bih onda otišao skroz iza, do ulaza.


Sharon ima predobar glas, iako se vidi kako je bila dobrano uzbuđena. Publika je pjevala s njom, i ljuljala se u ritmu. Lijepo je ponekad ljude čuti i uživo, kako pjevaju, jer snimljeno je uvijek i uređeno do neke picajzlaste mjere. Ovako sam imao priliku biti na kojih petnaestak koncerata tijekom dana, i uživati u različitim vrstama glazbe (čak sam u jednom trenutku bio sjedio na tratini ispred Blues&Jazz pozornice, i naletjeli smo bili na neku čudnu pozornicu gdje smo sjeli na brežuljak, a sa raznih strana dopirali su drugi instrumenti, dok je u sredini žena plesala i pjevala).

Gotovo sam siguran kako neće biti prilike da se vratim tako skoro, ali ovaj put mi je ostao u predivnom sjećanju, i ma koliko ulaznice bile skupe, za glazbu se uvijek isplati.

;-) Boris
komentari (7) :: ispis :: link :: 09:00

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

"Velika očekivanja" su blog koji se bavi književnošću, kazalištem, umjetnošću, arhitekturom, filmom, glazbom, a ponekad zađe i u svijet mode. Ukratko, bavi se zanimljivostima u kulturi koju pokušava, uvijek u nekim drugačijim oblicima, prenijeti na čitatelja.


Naslov je preuzet s poznatog romana Charlesa Dickensa, kako bi najbolje opisao potragu za umjetnosti u kulturi te britkost stila kojim je ovaj blog pisan. Naravno, to je samo mišljenje šestorice ljudi koji su ga pokrenuli, a na vama je, čitatelji, da procijenite naše i nadodajete vlastite kritike.

E-mail redakcije:
velikaocekivanja@gmail.com


Dizajn: Vjetrovito
Fotografije: Boris
Copyright © 2007-2009, Velika očekivanja
Arhiv
Ovdje su izlistani svi prethodni brojevi Velikih očekivanja, od prvoga prema prošlomjesečnom. Naslovnica pojedinog broja ujedno je i poveznica s njim na stranicama.























































































































































































Naslovnice za određeni mjesec nastaju krajem tog mjeseca kako bismo što bolje bili u tijeku s kulturnim događanjima.
O nama
Boris
Minimalizam je filozofija današnjice, te se prema tomu orijentiram. Volim kada je u malo toga, malo slika, malo riječi, i malo varijacija izrečeno jednako dostojno nešto što bi se u proteklim stoljećima velikodušno izricalo. Naravno, ukoliko nešto pripada tom vremenu, pokušavam se i ja prebaciti. No, prostornost, funkcionalnost i ugođaj je ono što me trenutačno okružuje i teško je mašto prebaciti u neke druge sfere. Ritmovi koji se lagodno ponavljaju, riječi koje plove u zraku, nebo, svjetlost i voda.

DsK
Pohlepno stvorenje s autističnim ukusom. Skoro sve prolazi. Etno muzika. Knjige za samopomoć. Filmovi sa zgodnim glumcima. Bez predrasuda i ovisnički uporno, ja konzumiram konzumiram konzumiram, vječno u potrazi za nečim što će mi učvrstiti vjeru u modernu kulturu. Kriteriji su mi visoki, ali svemu dajem šansu.
Uvijek nosim dva mp3 playera sa sobom. Za svaki slučaj. Ako jedan crkne.

darksoul
Budući da je na ovom blogu u trendu biti u nečemu izgubljen, ja eto biram biti izgubljena u prijevodu te stranim jezicima. Uživam u knjigama, maštovito i bogato konstruiranim rečenicama, novim stvarnostima koje mi nudi literarni svijet, likovima čiji identitet mogu preuzeti i u tuđim životima koje kroz knjige mogu voditi. Dakle, iz svega navedenog moguće je izvesti slijedeći zaključak – sanjar vulgaris. Ne, nije loše, još je gore od toga... Poprilično izbirljiva, izbjegavat ću klasične ljubiće i krvave krimiće, kao i neuvjerljive fantasy stvarnosti, a oduševljavati se knjigama o krizama ličnosti i potragama svake vrste. U skladu sa svojom melankoličnom ličnosti u pitanjima glazbe često ću posegnuti za klasikom, jazzom i lagano tužnjikavim tonovima. No, ni rokersko-metalna prošlost nije za odbaciti. Na sva usta hvalim Salvadora Dalija, Hermana Hessea, Amelie i sve što je zeleno (osim brokule). Kazalište pohodim vrlo često, najčešće su mi postaje Kerempuh i Gavella, znadoh zalutati i u Itd, dok Komediju elegantno zaobilazim jer ne volim mjuzikle (sniffam i na opere).

lugh
izgubljenog više u glazbi nego u filmovima i knjigama, možete me pronaći rano ujutro u jednom od gradskih tramvaja kako stojim do prozora i sa slušalicama u ušima na kojima svira nešto lagano /indie lo-fi, downtempo, nešto alternativno/ gledam u ljude na ulici, a nešto rijeđe /ali uopće ne rijetko/ pred kraj dana odem s društvom u kazalište. što se tiče filmova, opsjednut sam sa svime što ima veze sa "sundance film festivalom". knjige koje volim su neobavezna beletristika, jer mi je važnije kako je knjiga napisana od radnje koja se u njoj odvija. ne idem u muzeje ako ne ide hrpa ljudi sa mnom, jer su mi dosadni. s druge strane, ulaznicu za dobru izložbu fotografija kupim bez razmišljanja.

thora
last.fm+golema šalica vrućeg jacobsa s mlijekom i vanilijom i puno šećera(a može i caramel hot chocolate iz starbucksa, ovisi kaj vam je bliže :P)+zimsko predvečerje+debela topla deka+knjiga
and i'm yours.
^^

Moooi
Pohlepno kupujem monografije i pokušavam pronaći mjesto za njih na i onako pretrpanim policama. Slijepo obožavam sve što uključuje Roberta Doisneaua, Gaudíja, njemački ekspresionizam i španjolske uličice. Slušam Noir Desir, Lovage, većinom stari rock i Chopina prije spavanja. Čitam sve što mi padne pod ruku. I to bi uglavnom bilo to.

Ostalo
Na naslovnici blog.hr-a...

ČIP - 4. 10. 2009.
Serija postova o Berlinu - 9. 8. 2009.
Koncert Macy Gray - 28. 5. 2009.
Debakl ovogodišnjeg Cro-a-Portera - 21. 4. 2009.
Alicia Keys oduševila publiku u Zagrebu - 13. 10. 2008.
Kulturna događanja u Novom Zagrebu - 25. 6. 2008.
Turandot u Gavelli - 1. 5. 2008.
Cro a Porter - 6. 4. 2008.
O Doris Lessing - 14. 10. 2007.
Veliki Gatsby u ZeKaeMu - 29. 9. 2007.
Sziget Festival pa Budimpešta - 20. 8. 2008.


Velika očekivanja on Facebook



Knjižare i nakladnici
Ovo je popis najvažnijih hrvatskih knjižara i nakladnika koji imaju svoje internetske stranice: Algoritam :: AGM :: Bulaja :: Celeber :: Ceres :: Disput :: Durieux :: Ex libris :: Fraktura :: Hena com :: Jesenski i Turk :: Katarina Zrinski :: Matica hrvatska :: Meandar :: Moderna vremena :: Mozaik knjiga :: Naklada Ljevak :: Naklada OceanMore :: Planetopija :: Profil :: Školska knjiga :: VBZ :: Vuković & Runjić :: Zagrebačka stvarnost

Popis internetskih stranica engleskih knjižara: Bloomsbury :: Penguin :: Books at Random House :: Random House :: Transworld Publishers :: Vintage


Kazališta
Popis internetskih stranica nekih hrvatskih kazališta i nekoliko zgodnih informativnih linkova za ljubitelje života na daskama:
HNK Zagreb :: HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka :: HNK Split :: HNK Osijek :: HNK Varaždin :: Gavella :: Teatar EXIT :: Kerempuh :: Komedija :: Teatar &TD :: ZKM :: HKD teatar Rijeka
GKM Split :: HKK Zadar
Teatar.hr :: Planet Actors

E-mailovi:
Boris
DsK
Darksoul
Lugh
Thora
Moooi
16.08.2007., četvrtak
Sziget Festival 2007

Još jedan Sziget Festival na budimpeštanskom otoku Obudai je gotov, i nadam se kako ću uspjeti prenijeti barem jedan djelić cjelokupne atmosfere. Bio sam tamo s Lughom samo 8. kolovoza, u srijedu, jer mi se činilo kako tada nastupaju najbolji bendovi. Lugh i ja smo došli negdje oko podneva, i prešavši most koji je vodio na otok, uzeli smo program. Shvatili smo kako sve do negdje tri poslijepodne nema nikakvih koncerata još, pa smo se odlučili zaputiti u Afro-Latin Világfalu (Afrolatinsko selo), gdje smo sjeli u Teaház (Kuću čaja) i naručili zeleni čaj slušajući glazbu iz susjednog šatora, gdje se održavao tečaj smijanja i joge. Bilo je mnogo ljudi, i to najviše stranaca, tako da je otokom orila neka mješavina svih europskih jezika. Preostalo nam je samo čekati malo kasnije poslijepodne, da svirka počne.


No, izgleda kako je ipak počela mnogo ranije. Odlučili smo prošvrljati otokom i malo ga proučiti kako bismo se bez problema mogli kretati među pozornicama i kako bismo znali gdje je koja, da ne moramo trčati kad jedan koncert završi, a mi već hrlimo na drugi. Kako postoje ti puteljci, na njima je bilo mnogo ulične zabave i raznih bendova, čak i jedan zanimljivi limeni orkestar s ljudima na štulama i vrhunskom zabavom... I, napokon, na Nagyszínpadu (Glavnoj pozornici) Manu Chao je upravo imao generalnu probu na koju smo slučajno naletjeli. To je bilo odlično, jer zapravo nisam niti mogao stići na Manu Chaoa, pošto je kasnije bio mnogo važniji koncert na koji je trebalo ići.


Bili su odlični. Malo su štekali, ali mislim kako ljudima nije smetalo, jer još mikrofonija nije bila namještena kako treba. Ja sam se u početku pitao je li to uopće Manu Chao, ali kad sam došao bliže, i kad sam čuo "Oy, dia luna, dia plena...", znao sam kako je. Bilo je veoma vruće na tom pijesku, ali ljudi su plesali još više zagrijavajući atmosferu. A onda su odjednom, samo tako, rekli hvala i otišli. A dobro, bolje išta nego ništa.


Kasnije smo se zagubili u šumi, gdje su ljudi kampirali. Čak smo primijetili i neke šatore s hrvatskom zastavom. No, uskoro smo došli do Világzenei színpada (Glavne svjetske pozornice), gdje je nastupala japanska grupa Gocoo. Dvadesetak žena s bubnjevima, i još nekoliko s drugim udaraljkama, i dva-tri muškarca koji sviraju. Veoma zanimljivo, i originalno osmišljeno. Čak mislim kako sam u jednom trenutku vidio didgeridoo, ali nisam siguran je li to bilo zapravo to. Uglavnom, odlično su zvučali, iako sam gotovo siguran da snimljeni nisu niti upola toliko dobri.


Do sljedećeg koncerta ostalo nam je nešto vremena, pa smo otišli na jednu malu tržnicu gdje smo pronašli razne šatore s pićem i hranom. Tamo je bio i jedan indisjki šator, prigodno nazvan "Nirvana" i čim ih je vidio, Lugh je morao kupiti par gulab jamuna. Ja ih osobno ne volim baš previše, ali on je tvrdio kako su mu odlični.


I onda smo došli natrag do Nagyszínpada, gdje je svirao Nitzer Ebb. To nam se nije baš sviđalo, ali kojih pola sata kasnije je došlo ono pravo - Mando Diao. Prepoznao sam pjesme "Long Before Rock 'n' Roll", "Down in the Past" i još mnoge, što znači kako su svirali i stvari sa starog i s novog albuma.


Kraja koncerta se više baš i ne sjećam, osim da su se lijepo pozdravili, ali publika je jednostavno htjela još, pa su napravili jedan bis. Čovjek se na pozornicu vratio ležerno, s cigaretom, ugasio ju i počeo svirati. Nakon toga, ljudi su se razbježali, svatko na sljedeći koncert koji je htio, a ja se sjećam da su mene i Lugha toliko noge boljele, da smo sjeli u jedan šator u blizini Arany Ászok színpada. Tamo smo bili sat vremena, i gledali ljude kako se odvažuju skočiti bungee s neke visoke dizalice, i slušali Fince stol pokraj koji su odlučili zapjevati si neke narodne pjesme.


A onda smo otišli do pozornice HammerWorld, gdje je bio vrhunac večeri. Within Temptation. To je bio razlog zbog kojega sam uopće došao ondje na taj dan. Prije njih je nastupala jedna odlična folkmetal grupa, Dalriada, i već imam nekih njihovih nekoliko albuma ovdje doma. Moram priznati kako nisam nikada bio na nekom tako gotičkom metal koncertu i bio sam zapanjen kreativnim ljudima koji su izgledali kao da su se probudili kako je pala noć... I odjednom se pozornica zamračila, i pojavila se Sharon.


Uživali smo. Svirali su skoro pa dva sata, za razliku od svih ostalih bendova. Čak su nas publiku razveselili i pjesmama poput "See Who I Am" i "Mother Earth", a na samom kraju, i "Ice Queen"... Veoma pozitivna atmosfera, unatoč mračnoj glazbi. Pozornica je bila na zatvorenom, pa je brzo ponestajalo zraka, tako da sam promijenio tri puta mjesto. Prvi sam put bio veoma blizu, a onda sam bio nagdje s desne strane, gdje nikoga nije bilo, a gdje se pak mogao cijeli bend dobro vidjeti, da bih onda otišao skroz iza, do ulaza.


Sharon ima predobar glas, iako se vidi kako je bila dobrano uzbuđena. Publika je pjevala s njom, i ljuljala se u ritmu. Lijepo je ponekad ljude čuti i uživo, kako pjevaju, jer snimljeno je uvijek i uređeno do neke picajzlaste mjere. Ovako sam imao priliku biti na kojih petnaestak koncerata tijekom dana, i uživati u različitim vrstama glazbe (čak sam u jednom trenutku bio sjedio na tratini ispred Blues&Jazz pozornice, i naletjeli smo bili na neku čudnu pozornicu gdje smo sjeli na brežuljak, a sa raznih strana dopirali su drugi instrumenti, dok je u sredini žena plesala i pjevala).

Gotovo sam siguran kako neće biti prilike da se vratim tako skoro, ali ovaj put mi je ostao u predivnom sjećanju, i ma koliko ulaznice bile skupe, za glazbu se uvijek isplati.

;-) Boris
komentari (7) :: ispis :: link :: 09:00

<< Arhiva >>