 |
|
|
|
 |
|
||
 |
blog :: arhiv :: o nama :: ostalo |
|
|
 |
|||
 Nastavak koji to zapravo i nije
 Kad sam po prvi puta čuo kako je Joanne Harris napisala novi roman nazvan "The Lollipop Shoes", nisam mogao shvatiti zašto je izabrala tako sladunjav naslov - je li htjela privući samo određenu publiku ili jer to još jednom, mnogo vjerojatnije, neka njena fraza kojom nastoji pokazati simbolizam utkan u djelo? I sada, kad sam knjigu pročitao, sve mi se čini kako je ovo drugo. Jer cipele u ovom romanu imaju različita značenja; simboliziraju put koji je netko prošao da bi se našao tamo gdje upravo jest, životni put, put koji je iza nas, čak i život koji je iza nas, i koji se svakoga trenutka može neočekivano vratiti. Ispočetka sam mislio kako mi se ne sviđa jer to je, nakon svega, svojevrsni nastavak Čokolade, a taj roman mi se pak sviđao zbog raznovrnih mogućnosti koje otvara njegov kraj (a koje su novim uvelike smanjene). No, ipak, na kraju mi se svidio, jer iako je čarolija koja je ispunjala Čokoladu nestala, neka nova vrsta čarolije zauzme mjesto stare i život kreće dalje...Radnja je smještena, dakle, pet godina nakon radnje Čokolade, samo na drugom mjestu - u pariškom Montmantreu. I imena su drugačije - Vianne Rocher je već odavno postala Yanne Charbonneau, a Anouk je prihvatila biti Annie, i krenula u školu. Nova chocolaterie, novo mjesto, novi ljudi i poznanstva. Naravno, Anouk to mrzi, hoće staru Vianne. Tu se uključuje i Thierry, onaj tko iznajmljuje prostor za chocolaterie, i s kojim se Yanne sve više spetljava u nečemu za što on misli kako je ljubav, a čak i Yanne ostaje zavarana. Annie, dakako, mrzi Pariz; mrzi školu i svoje društvo, i ne uspijeva se prilagoditi. U cijelu tu strku, vjetar upuše Zozie de l'Albu, koja tako neodoljivo podsjeća na život kakav su one prije imale. Potaknuta Rossetteinim (Yanneina druga kćer) Nesrećama, ona će shvatiti kako obitelj pred njom ima potencijala za njene zlobne planove... Ne znam kamo smjestiti ovaj roman, na kraju, lošiji mi je od Čokolade, ali opet, bolji od Kupinovog vina. A sada, to naravno ovisi od ukusa do ukusa pojedinih čitatelja. Ja osobno nikada nisam volio nastavke i mislim kako ovome nije bilo potrebe, osim možda da na jedan poseban način poveže u ciklus romana Pet četvrtina naranče, koji je do sada bio sâm za sebe, bez ikakvih naznaka povezanosti u drugim njenim djelima. Ako pročitate, nećete požaliti, kao i mnogo puta prije. Ali dosta o Joanne Harris, barem na neko vrijeme. :-D ;-) Boris  |
 "Velika očekivanja" su blog koji se bavi književnošću, kazalištem, umjetnošću, arhitekturom, filmom, glazbom, a ponekad zađe i u svijet mode. Ukratko, bavi se zanimljivostima u kulturi koju pokušava, uvijek u nekim drugačijim oblicima, prenijeti na čitatelja.
 Naslov je preuzet s poznatog romana Charlesa Dickensa, kako bi najbolje opisao potragu za umjetnosti u kulturi te britkost stila kojim je ovaj blog pisan. Naravno, to je samo mišljenje šestorice ljudi koji su ga pokrenuli, a na vama je, čitatelji, da procijenite naše i nadodajete vlastite kritike. E-mail redakcije: velikaocekivanja@gmail.com   Dizajn: VjetrovitoFotografije: Boris Copyright © 2007-2009, Velika očekivanja
|
|
|
